Nisam book blogerica, ja sam samo oduvijek voljela tu veliku bilježnicu s tvrdim koricama - znate, za lektiru. Za mene knjige nisu Pokemoni, ne moram ih skupiti sve, a nisu ni stvar mode, ne moram čitati ono što svi drugi čitaju. I stvaraoci knjiških sadržaja koje pratim utjelovljenje su tih stavova. Oni su pomalo luckasti, plivaju protiv struje, uranjaju u književnost sigurni u svoj ukus. Oni knjige poistovjećuju s utjehom, snagom, znanjem, empatijom, govore o njima s ljubavlju i entuzijazmom i uvijek stavljaju kvalitetu knjiga ispred kvantitete. Jedna od njih je i Ana Wallace Johnson, osebujna glumica iz Brooklyna koja voli uvrnute knjige, knjige o suživotu čovjeka i prirode i memoare. Uživa u nabavci rabljenih knjiga "s ulice", često čita knjige Ukrajinaca jer je za jednog i udana, i ona je razlog zašto sam posegnula za knjigom "U divljini" (knjiga bi se trebala zvati "U divljinu", po mom mišljenju) Jona Krakauera, iako sam uz ekraniziranu verziju ove knjige, da prostite, zaspala. Sorry, Sean Penn, volim te, but no.
Znala sam da je film snimljen po knjizi, ali mislila sam da je riječ o dnevničkim zapisima Christophera McCandlessa sve dok me Ana Wallace Johnson nije razuvjerila. Kao strastvena obožavateljica Jona Krakauera, u više je svojih objava istaknula njegovu vještinu pisanja non-fictiona pa sam sam morala posegnuti za ovom studijom jednog anonimnog i samozatajnog mladog čovjeka.
"U travnju 1992. mladić iz dobrostojeće obitelji s istočne obale autostopom se zaputio na Aljasku i pješice krenuo sam, u divljinu, sjeverno od Mt. McKinleya. Četiri mjeseca poslije, skupina lovaca na losove pronašla je njegovo raspadnuto tijelo", napomenuo je autor na početku knjige, objašnjavajući da je iste te 1992. dobio zadatak napisati članak o tom mladiću za časopis Outside. Zadatak je rezultirao člankom, ali i opsesijom McCandlessovim putovanjem i sličnostima između McCandlessovog i autorovog života. Moraš biti malo drzak, i malo ponizan, da napišeš ovakvu knjigu - knjigu u kojoj čitatelj neprestano promišlja o McCandlessovim razlozima za bijeg, nesposoban odlučiti se divi li mu se zbog njegovog hodočasničkog pothvata ili ga smatra nepromišljenim balavcem koji nije bolje ni zaslužio.
"Led se činio hladnijim i tajanstvenijim, plavetnilo neba čišće. Bezimeni vrhovi što su se uzdizali iznad ledenjaka bili su veći i ljupkiji i daleko više prijeteći nego što bi bili da sam se nalazio u društvu druge osobe. A i moji su osjećaji bili grandiozniji - visine su bile više, trenuci dramatičnošću vlastita života, sve je to bilo silni privlačno."
Krakauer, novinar i alpinist, razumio je privlačnost 49. savezne države, nepokorene divljine Aljaske, ali i potrebu mladog muškarca da na pragu svog života u prirodi umiri nemire svoje duše, živi život punim plućima. Međutim, za razliku od Krakauera, tragatelja za uzbuđenjem, McCandless, golden boy s Emory Universityja, bio je mladić velikog intelekta i visokih ideala. Teško se pokoravao očevu autoritetu, a kad se pobunio, "otišao je u sebi svojstvenu krajnost." Uspješan u sportu, umjetnosti, ali i akademskom smislu, diplomirao je antropologiju i povijest, i nekoliko dana nakon promocije, kojoj je prisustvovala njegova obitelj, otisnuo se u svijet, sam, bez traga i glasa. Iako je svoju sestru Carine jako volio, nije joj slao razglednice, znajući da bi mu roditelji ušli u trag. Dvije godine lutao je zemljom i upoznavao nove ljude, kojima se javljao sa svojih putovanja, ali roditeljima se nikada nije javio. Iako je u njihovo ime privatni detektiv pokušavao pronaći Chrisa, njegovim roditeljima njegova lokacija nije bila poznata sve dok nisu saznali za njegovu tragičnu smrt u Čarobnom autobusu broj 142.
Iako je Krakauer imao uvid u Chrisove dnevničke zapise pisane u trećem licu, ova je knjiga zanimljiva upravo zato što u njoj pronalazimo i komadiće razgovora, pisama i dojmova članova Chrisove obitelji, ali i svih onih čije je živote dotaknuo. Krakauer spretno spaja osobna iskustva s McCandlessovim, prateći njegovu rutu i razgovarajući s ljudima koje je na toj ruti susretao. Pristojan, načitan, vrijedan i znatiželjan, McCandless je privlačio pažnju gdje god bi došao, i osvojio je srca brojnih stranaca. Bio je lik kojeg je teško zaboraviti. "Imao je, kako da kažem, stroge principe. Zadavao je sebi visoke standarde", a kao pristaša Thoreauovog eseja "O dužnosti građanskog neposluha", smatrao je moralnom odgovornošću kršiti državne propise. Chris, samoprozvani Alex Supertramp, ušteđevinu je donirao, automobil je napustio, dokumente spalio. Bio je pažljivi sugovornik, a sve koji bi naišli pokušavao je uvjeriti da pročitaju "Zov divljine", jednu od knjiga koju je ponio na svoje putovanje (hm, bi li uopće opstao u 21. stoljeću?).
"Sva vam priroda čestita i imate razloga blagosiljati sami sebe. Najveća postignuća i vrijednosti najmanje se cijene. Stoga lako posumnjamo postoje li uopće. Brzo ih zaboravljamo. Oni su najviša realnost... istinska žetva moje svakodnevice je nedodirljiva i neopisiva kao boje jutra i večeri. To je nešto uhvaćene zvjezdane prašine, komadić duge koji sam uspio doseći." Podcrtao je u Waldenu.
Jedno je čitati ovu knjigu u dvadesetima, sigurna sam, a sasvim je nešto drugo čitati ju u tridesetima, kao roditelj koji se neprestano pita je li njegovo dijete sretno, hoće li biti sretno. Prijezir koji je McCandless pokazao prema roditeljima daje naslutiti kompliciranu obiteljsku situaciju, s kojom se Chris nije znao, ili nije htio nositi. Htio je pobjeći daleko od očevog licemjerstva, izgraditi svoj mali svemir, živjeti od prirode. Svejedno, njegova nezahvalnost zapanjuje (hm, žao mi je što nije imao priliku otisnuti se u ultimativnu pustolovinu - postati roditeljem - taj bi mu pothvat promijenio perspektivu)! I baš kad taj inat čitatelj odluči osuditi, već na sljedećoj stranici, u empatičnim recima Jona Krakauera, pronađe milostivi mir koji je Chris prepoznao kao prioritet u svom životu. Čitatelj se uhvati da mu zavidi - na spokoju, na autentičnosti, na ljepoti koju je spoznao, na životu kojeg je znao živjeti.
"Griješiš kad misliš da Radost dolazi samo i ponajprije iz međuljudskih odnosa. Bog je postavio Radost svuda oko nas. Ona je u svemu što doživljavamo. Valja samo imati hrabrosti i okrenuti leđa uobičajenoj svakodnevici i zakoračiti u nekonvencionalan život. Želim samo reći kako ti nisam potreban ja, ni itko drugi, da bi ti unio novu svjetlost u životu. Ona je svuda oko tebe, valja samo posegnuti za njom. Jedino što te u tome priječi si ti sam i tvoje tvrdoglavo odbijanje prihvaćanja promjene."
U "U divljini" Krakauer uspijeva opovrgnuti sve zablude o životu Chrisa McCandlessa, vagabunda, avanturista, a jedna od njih je zabluda o uzroku njegove smrti. Naime, kad se u proljeće 1992. zaputio na Aljasku, Chris nije imao topografsku kartu pa, slab i na rubu smrti, nije znao da mu je civilizacija zapravo nadomak ruke. Gladan, živeći u napuštenom autobusu na Stampede trail-u, počinio je drugu grešku. Iako je cijelo proljeće jeo korijen divljeg krumpira, omiljenu hranu Dena'i Indijanaca, u ljeto, kad je korijenje otvrdnulo, pojeo je i njegove sjemenke. Otrov iz sjemenki djelovao je sporo, sprječavao je tijelo da pretvori hranu u izvor energije - Chris McCandless umro od gladi, u vreći za spavanje koju mu je sašila majka Billie. Iako to nije utjeha njegovoj obitelji ni onima koje je susreo na svom putovanju, Jon Krakauer utvrdio je da nije objavljen nijedan tekst u kojem bi pisalo da je sjemenje H.alpinum otrovno i, na neki način, osvjetlao obraz McCandlessu kojeg mnogi i danas smatraju suicidalnim čudakom koji nije bio pripremljen za susret sa surovom prirodom.
"Billie nikad ne bi otišla od kuće, a da na vratima ne ostavi poruku za Chrisa. "Kad god smo nekamo vozili i vidjeli autostopera", prisjeća se, "ako je bio imalo nalik Chrisu, okrenuli bismo i vratili se. Bilo je to užasno razdoblje. Najgore je bilo noću, osobito ako je bilo hladno i olujno. Čovjek se pitao: 'Gdje li je sad? Je li mu toplo? Je li ozlijeđen? Je li usamljen? Je l 'dobro?"
Kraj ove knjige bio mi je osobito dirljiv, na oči mi je izmamio suze. Suze žalosti zbog tragičnog kraja života one of a kind mladca. Suze blažene sreće, jer Chris McCandless doista jest živio sretnim životom, kako je zapisao u jednom od svojih zadnjih zapisa. Suze zahvalnosti, jer nisam nemirna, jer živim životom kojim želim živjeti - u obitelji, u gradu parkova, u toplom puloveru, sa šalicom vruće kave i knjigom u ruci.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)