Nije istina da nam se smrt prikrade, da iznenada pokuca na vrata jednog utorka, i ostavi nas zabezeknute. Kad malo bolje razmislimo, shvatimo da smo ju osjećali u vjetru, da smo ju zatekli u svojim mislima, da smo zbog nje spontano otkazali pretplate, izmijenili planove, grlili ljude koje nismo imali naviku grliti. Kad bolje razmislim, možda sam već gledajući u listopadno drveće znala da ću ove jeseni nekoga izgubiti pa sam čitala knjige o gubitku, i o preživljavanju. Zapravo, danima sam razmišljala o "U divljini" - prepustila sam se priči o Chrisu McCandlessu, ni ne sluteći da ću se za njegove postulate za sretan život hvatati i u trenutku kad mi mama javi: "Umrla je baka Julka."
U "U divljini" je Jon Krakauer zapisao: "McCandless je od djetinjstva bio zaljubljen u Jacka Londona. Londonova oštra osuda kapitalističkog društva, slavljenje praiskonskog, zalaganje za najbjednije slojeve - sve je to održavalo McCandlessove stavove. Opčinjen Londonovim dramatičnim prikazom života na Aljasci i Yukonu, McCandless je bezbroj puta pročitao "Zov divljine" i "Bijeli očnjak", te priče "Zapaliti vatru", "Odiseja Sjevera", "Mudrost Porportuka". Bio je tako očaran tim pričama da je zaboravio kako su to samo priče, proizvod mašte, te imaju više veze s Londonovim romantičarskim senzibilitetom nego sa stvarnim životom u subarktičkoj divljini. McCandless je previdio činjenicu da je London proveo samo jednu zimu na sjeveru i da se ubio na imanju u Kaliforniji, kad mu je bilo četrdeset godina i kad je postao tusta budalasta pijanica koja je živjela otužno nepokretnim životom koji nije imao nikakve sličnosti s idealima koje je slavio u svojim knjigama."
Iznenadila me takva osuda jednog od najpopularnijih američkih pisaca s početka 20. stoljeća - morala sam ga sama procijeniti pa sam počela čitati biografiju "Vuk: život Jacka Londona" Jamesa L. Haleya, u izdanju izdavačke kuće Irma & Irma.
Utjecao je na Hemingwaya, Orwella i na Kerouaca, a rodio se kao nezakonito dijete spiritistice i astrologa koje je, uslijed majčine postporođajne hladnoće, pod svoje uzela Afroamerikanka koja ga je dojila. Virginia Prentiss bila je prvi majčinski lik u životu Johna Griffitha Chaneya, rođenog u San Franciscu 1876., u doba kad se u SAD-u nije živjelo, nego preživljavalo. Mali Johnny se u obitelj svoje rođene matere vratio tek nakon što se ona udala za Johna Londona (Jack ga je kasnije nazvao najboljim čovjekom kojeg je upoznao), marljivog farmera, s dvije kćeri iz prethodnog braka. Obitelj se često selila, ali Johnny je bio dobar učenik i preuranjeni čitatelj. Volio je knjige, naročito one o pustolovinama (obuzelo ga je djelo Washintona Irvinga "The Alhambra" i Ouidino djelo "Signa"). Jednom je, tijekom raznošenja jutarnjih novina, desetogodišnji Johnny ušao u gradsku knjižnicu i zamolio knjižničarku da mu dade nešto dobro za čitati - knjižničarka Ina Coolbrith postala je njegov mentor. Zanimljivo odrastanje, praćeno povlačenjem u sebe, stjecanjem tek jednog prijatelja, majčinim ispadima, spiritističkim seansama i uskraćivanjem slatkiša, na koje je bio slab cijelog života, okončano je zapošljavanjem u tvornici konzervirane hrane, u kojoj se zaposlio nakon završenog osnovnoškolskog obrazovanja. Rad u tvornici bio je težak pa je Jack brzo postao kapetan broda za gusarenje kamenica, mornar Kalifornijske ribarske ophodnje, lovac na tuljane, muškarac među muškarcima, pijanica, radnik u tvornici jute, ugljenar, skitnica, podvornik u školi, gimnazijalac, student, pralja, i tragač zlata u kanadskom Klondikeu do kojeg je putovao kroz Aljasku. Pothvat je financirala Eliza, kćer Johna Londona, s kojom je Jack cijelog života imao lijep bratski odnos. Duboko razočaran, usred ciče zime, s akutnim skorbutom, na sjeveru je zaključio da u životu ništa neće postići fizičkim radom pa se zakleo da će postati - pisac.
Zov divljine
"Lijepo je i divno na Jugu, gdje vlada zakon ljubavi i drugarstva, poštivati privatno vlasništvo i osobne osjećaje; ali na Sjeveru, pod zakonom toljage i zuba, lud je tko god se na takvo što osvrće, i takav je, koliko je on mogao da vidi, osuđen na neuspjeh."
Priča o kalifornijskom mješancu bernardinca i škotskog ovčara kojeg silom odvode na hladni Sjever, gdje su se uputile tisuće Amerikanaca u potrazi za zlatom, doista jest posebna - oni koji su je čitali, reći će vam da im je u djetinjstvu bila omiljena, da ju nikada nisu zaboravili. Nekoć gospodski pas, Buck na snijegu Aljaske ponovno pronalazi sebe, svoju iskonsku narav - obuzdava naivnu nepromišljenost i svakodnevno se uči lukavosti i otpornosti. Rastužio me "Zov divljine" jer sam u Bucku prepoznala Radnu Životinju, kako se Jack London prozvao u ranoj mladosti. Prepoznala sam dječaka koji je bio primoran odrasti, koji je želio da ga se prihvati kao muškarca, koji je zatomio svoju delikatnu stranu i oslobodio animalističku. U "Zovu divljine" London nas vješto podsjeća na strpljivost prirode, na ono iskonsko u nama - što god to bilo, a ljudska bića dijeli na one koji te žele pripitomiti, i na one koji te prihvaćaju i puštaju da živiš. I jedni i drugi poučit će te životu, ako im dopustiš, poručuje nam Buck zavijajući.
"I tako, kao u znak, da je život pusta bijeda, stara pjesma odzvanjala u njem, te on opet nađe sebe; našao je sebe, zato što su ljudi našli neku žutu kovinu na Sjeveru, i zato što je Manuel bio vrtlarski pomoćnik, čija nadnica nije dostajala za potrebe njegove žene i njegovih nekoliko mališana, što bijahu njegova vjerna slika i prilika."
"Ima neki zanos, koji obilježava vrhunac života i iznad kojeg se život više ne može uzdići. I eto takav je paradoks življenja: taj zanos izbija onda, kad je čovjek najživlji, a dolazi kao potpuno zaboravljanje, da čovjek živi. Taj zanos, taj zaborav življenja, javlja se umjetniku, kad ovoga ponese plamen stvaranja; javlja se vojniku, kad ovoga obuzme ratna mahnitost na bojištu, te on ne štedi života: javio se i Bucku, dok je, vodeći čopor, zavijao kao vuk i jurio za mesom, što je bilo živo i što je pred njim hitro bježalo u mjesečini. Ispitivao je dubine svoje prirode, dubine dijelova svoga bitka, što bijahu dublji od njega samoga, jer su vodili nazad u utroval, posvemašnja radost svakoga pojedinog mišića, zgloba i tetive, jer sve to bijaše opreka smrti, sve zažareno i bujno, sve se izražavalo u pokretu i klicanju jurilo ispod zvijezda i brzalo površjem mrtve tvari, koja se ne kreće."
Nakon povratka iz Klondikea, Jack London nadobudno je počeo slati svoje tekstove urednicima časopisa, uredno je bilježio odbijenice, a kad mu je tekst naposljetku i objavljen, nisu mu platili ni centa. Ipak, bio je uporan, i samouvjeren. Nakon ljubavnog razočaranja (bio je zaljubljen u dvije žene, Mabel Applegarth, koja je bila klasno nedostižna, i Annu Strunsky, koja je glumila nedostižnost), svjesno je odlučio za ženu uzeti Bess Maddern, nekadašnju djevojku svog poginulog prijatelja, uvjeren da je "obostrana strast nešto čemu se ne može nadati u braku". Par je dobio prvo dijete, kćer Joan, a Jack je nastavio održavati intelektualnu vezu s Annom. Ipak, puritanski nastrojena Bessie rodila mu je i drugu kćer, Becky, a razveli su se tek nakon što se Jack zaljubio u Charmian Kittredge, slobodoumnu ženu koja je mogla ići u korak s njim.
Zagriženi socijalist, vođen idealima, igrom slučaja posjetio je London i ondje pisao u beskućnicima i uličarkama, o ubožnicama, ali i krunidbi kralja Georgea VII, ostavši zgrožen jer je "kapitalističko tržište rada gurnulo radnike u nerad i onda nije pronašlo nikakav način da ih održi na životu barem s prividom dostojanstva". Posjet Londonu rezultirao je "Ljudima iz Ponora", što je bilo dovoljno da ga kao reportera financiraju Hearstove novine. Tako je London svjedočio i rusko-japanskom ratu u Koreji, i iako su mu izvještaji bili izrazito rastistički nastrojeni prema istočnjačkoj kulturi, "Londonove fotografije ostaju među najboljim vizualnim dokumentima rusko-japanskog rata i njegova okruženja".
Nakon kratkih priča, uslijedila je "Kći snijega", a potom i "Zov divljine", djelo koje mu je priskrbilo značajna financijska sredstva, ali i slavu. "Zov divljine" proučavao se na sveučilištima, a čitatelje je oduševljavala njegova inovativnost. Družeći se s umjetnicima iz "Mnoštva", priželjkujući mušku, drugarsku ljubav (njegov pajdaš, George Sterling, bio mu je cijelog života neobično privržen), Jack London plovio je, svjedočio revolucijama, pisao tisuću riječi na dan i držao govore diljem države. Imao je neobično poimanje socijalizma - naposljetku je postao zemljoposjednik, vlasnik ranča i konja, a imao je i istočnjačkog sobara. "Mrzili su ga tradicionalisti, zamjerali mu književni naturalizam, kapitalisti su ga mrzili zbog socijalističkih stajališta, a socijalisti zbog skupog životnog stila, nespojivog s načelima koja je tobože zastupao".
Brojne bolesti tijekom putovanja, depresija i alkoholizam ponukali su ga da se na ranču skrasi i počne graditi "Vučju kuću", mjesto susreta svih mornara i skitnica. Razmišljajući o memoarima, napisao je roman "John Barleycorn", u kojem je ponudio objašnjenje i kajanje zbog životne povezanosti s alkoholom. Iako celebrity, često je obilazio barove, bio sklon barskim tučnjavama, druženju s uličarkama, a Charmian, za razliku od Bessie, koja mu je uskraćivala druženja s kćerkama, za sve je imala razumijevanja. Nažalost, nijedno njihovo dijete nije preživjelo, a dok se Charmian, nesvakidašnje divlja i neustrašiva žena, oporavljala u bolnici, London je pisao i zarađivao vrhunske honorare. Čitali su ga svi, pa čak i princ od Walesa i njemački nasljednik krune, a pohvale je dobio i od Josepha Conrada.
Zdravlje mu se u 37. godini drastično pogoršalo. Bio je podbuhao i trpio je kronične bolove, prouzročene time što je oslabjele bubrege izlagao alkoholu i teškoj prehrani. Svom dnevnom unosu alkohola dodao je morfij koji je i nađen kraj njega kobnog 22. studenog 1916. (hm, zanimljiva igra brojeva, živote!). Iako su članovi "Mnoštva" bili uvjereni da je počinio samoubojstvo, kako tvrde i vjerni obožavatelji njegovih - samoubojstvu sklonih - likova, Charmian je učinila sve što je u bilo njezinoj moći da kao uzrok smrti bude navedena uremija od koje je bolovao.
"Radije bih bio pepeo no prašina!
Radije bih da moja iskra sagori u sjajnu požaru
nego da utrne u truleži.
Radije bih da sam divan meteor, da moj je svaki atom u veličanstvenom žaru,
nego da sam uspavan i trajan planet.
Na čovjeku je da živi, a ne da postoji.
Neću potratiti svoje dane u nastojanju da ih produžim.
Iskoristit ću svoje vrijeme."
Kako god bilo, strastveni moreplovac, svestrani pisac, tragač za zlatom i društvenom pravdom ušao je u legendu, zauvijek podsjećajući na ono najgore, i najbolje, što priroda umije izmamiti iz čovjeka. Jack London nikad se nije smatrao žrtvom životnih okolnosti, a živio je onako kako je htio. Njegovih slabosti, ali i čežnja, sjetit ću se svakog studenog - kad se naoblači, a život postane krhkiji nego ikada prije.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)