Preskoči na glavni sadržaj

Mala noćna muzika

Čovjek ne primijeti da stari sve dok ne shvati da ne zna ništa ni o čemu - dok ne shvati da dotadašnju neustrašivost duguje činjenici da mu se ništa strašno u životu do tada zapravo nije ni dogodilo, dok ne shvati da se drži k'o pijan plota nekih šašavih pravila, dok ne shvati da mu ljudi s kojima dijeli život (roditelji, braća i sestre, partner, djeca...) nisu ni nalik pa nije ni čudno da se ne razumiju, dok ne shvati da ni samog sebe ne poznaje, i da su pred njim godine rekreiranja osobe koja bi mogao postati.

U toj zbrci života, sretan je onaj tko nije sam pa pronađe saveznika i partnera koji je s njim voljan poći u potragu. A da za potragu nikad nije kasno i da uvijek ima radosti u upoznavanju pokazuje i Kent Haruf u knjizi "Naše duše u noći" (znam, naslov je i meni bio malo too cheesy) iz 2015., koja se našla na mom popisu knjiga koje želim pročitati zbog svoje tematike - slovila je kao nježna priča odraslih ljudi smještena u realan svijet. Žanr je to za kojim sam uvijek u potrazi, nazovimo ga romality.


Priča započinje kad jednog svibanjskog dana jedna sedamdesetogodišnja žena, odvažna Addie Moore, dolazi na vrata susjeda iz jedne ulice gradića u Coloradu, vuka samotnjaka i udovca Louisa Watersa, s neobičnim prijedlogom. Naime, predlaže mu da ponekad dođe prespavati kod nje, da leže skupa, razgovaraju, lakše prebrode samotne noći. Ideja me podsjetila na roman "Pitanje anatomije" Marine Vujčić, roman kojeg nisam pročitala, ali čija početna premisa mi je poznata - usamljenost.

Na koricama ove knjige Ursula K. Le Guin komentirala je da je pisanje o svakodnevici teško, ali da Kentu Harufu polazi za rukom. Da je pisanje o sreći teško, jer sreća na papiru djeluje lažno. U ovoj priči, u kojoj se dvoje staraca odlučuje za druženje u gradu where everybody knows your name, kršeći sva svoja pravila i ustaljene obrasce ponašanja, učimo o pristojnosti kojoj parovi ustupaju mjesto u svom braku i tišini koja se ispriječi između njih u postelji. Addie i Louis znaju da sve lijepo kratko traje, tome ih je život poučio, pa uopće ne dvoje - pravi je trenutak da rade upravo ono što nikad nisu radili sa svojim supružnicima - razgovaraju, bez inhibicija i srama.

"Danas to znam cijeniti. U ono vrijeme, nisam to znao. Ali bili smo tek u dvadesetima kada smo se vjenčali, nismo imali pojma ni o čemu. Postupali smo prema instinktu i obrascima ponašanja koje smo pokupili odrastajući."


Čitava me atmosfera romana podsjetila na small town priče nalik "Vježbama disanja" Anne Tayler ili "Carskim slapovima" Richarda Russoa, kakvima je, kažu, i Haruf bio odan cijelog života. Ova je priča adaptirana i za Netflixov film iz 2017., a glavne uloge u filmu utjelovili su Jane Fonda i Robert Redford, Addie i Louis kakve sam i priželjkivala.

"Opet si prestrog prema sebi", rekla je Addie. "Tko to dobije sve što želi? To se dogodi rijetkima, ako uopće ikome. Uvijek je riječ o dvoje ljudi koji slijepo nabasaju jedno na drugo a potom se ponašaju slijedeći unaprijed styorena očekivanja, snove i pogrešna uvjerenja. Ali i dalje tvrdim da to ne vrijedi za tebe i mene. Ne sada, ne danas."

Stil Kenta Harufa opisala bih kao jednostavan, ali ne priprost ili nedorečen. Haruf je easy like Sunday morning, ako me razumijete. On ne komplicira stvari i ne boji se emocije - tutne ju u jutarnju kavu, zatakne za bijelu susjedovu ogradu, a posebno je zanimljivo ovaj roman gledati i u kontekstu njegovog nastanka. Naime, ispisan je u posljednjem tjednu autorovog života, a objavljen posthumno. Pisao ga je, koristeći spremnik za kisik, poglavlje na dan, četrdeset i pet dana. Želio je da njegova ostavština bude ljubav - posvetio ga je svojoj supruzi Cathy, s kojom je uživao u malim noćnim razgovorima.

Ovdje protagonisti jesu susjedi koji se cijelog života nisu poznavali - pristojno su se pozdravljali, ali njihovi životi nisu se isprepleli. No, ponekad i u bračnoj zajednici, nakon što djeca očvrknu, možemo uvidjeti da jedno o drugome više pretpostavljamo nego znamo. Ponekad to shvatimo u svađi, a ponekad to shvatimo jer su svađe iščezle. Lijep podsjetnik na to da uvijek imamo vremena za naučiti razgovarati dali su mladi psiholozi iz Osijeka, koji stoje iza imena Kognitivna muza, čijim videom o pokazateljima lošeg odnosa sam oduševljena (dijelim ga svojim prijateljima već neko vrijeme). Logičan slijed bila je nabavka i njihove društvene igre, "Upoznavalice". Kao i Addie i Louis, i Izabela i Dinko znaju da nema ljepšeg i uzbudljivijeg nego da svom partneru kažeš: "Ispričaj mi nešto što još nisam čula". Kakve li revolucionarne misli - razgovor, kao moćan alat koji mijenja sve! Tko bi rekao!


"Samo želim živjeti jednostavno i uživati u običnim, svakodnevnim stvarima. I navečer doći k tebi i spavati s tobom."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Sve što vrijedi znati naučili smo još u vrtiću

Kad se naša djeca rode, nemamo vremena zastati i diviti se njihovoj čudnovatosti. Izgon nas tjera na poduzimanje niza kojekakvih radnji usmjerenih kako na očuvanje života tih malih bića tako i na očuvanje sebe. Ponedjeljak je samo ponedjeljak, nebo je i dalje plavo, život ide dalje. Žrtvujemo misli o čudima života da bismo preživjeli. Djetetu izraste prvi zubić, dijete napravi prve korake, progovori - mi se tim malim znakovima rasta radujemo, ali nikad u dovoljnoj mjeri, ili se bar tako čini dok ih gledamo kako po posljednji put izlaze iz vrtićke zgrade, znajući da će na leđa uskoro staviti školsku torbu. Mislim ovih dana o tom prvom zubiću (hm, zapravo ga se i ne mogu sjetiti, znate kako je s drugim djetetom u obitelji), o toj prvoj riječi (pružio mi je igračku i zahvalno rekao: "Hala"), o prvom trku, i prvom skoku, o prvom smijehu i prvom plaču, tražim ih mahnito u svojim sjećanjima, prebirem po ladicama u koje sam ih strpala zajedno s odjećom koju je prerastao moj sin, sad...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...

Nora Ephron State of Mind

Heartburn odnosno žgaravica iliti stručnim izrazom (koji garant nikad niste upotrijebili u rečenici), piroza, osjećaj je žarenja u jednjaku. Dovraga i bestraga, na engleskom jeziku sve bolje zvuči - tako je i "Heartburn" savršeni naslov romana autorice koja je u filmskom svijetu sinonim za rom-com par excellence - Nore Ephron. Čuvala sam si "Heartburn" za jesen, kad padne prvi list, a ja poželim ispeći pitu od bundeve i prstima obgrliti šalicu cappuccina od lješnjaka, i kad me obuzme neodoljiva želja za "Kad je Harry sreo Sally" (ah, jesen u New Yorku...!). No, sudba kleta nije mogla dočekati ni kraj kolovoza - nakon "Herzoga", žudila sam za židovskom vrstom humora (plus, valjalo je preživjeti još jednu lutealnu fazu ciklusa). "I look out the window and I see the lights and the skyline and the people on the street rushing around for action, love, and the world's greatest chocolate chip cookie, and my heart does a little dance." Iako...