Preskoči na glavni sadržaj

Mala noćna muzika

Čovjek ne primijeti da stari sve dok ne shvati da ne zna ništa ni o čemu - dok ne shvati da dotadašnju neustrašivost duguje činjenici da mu se ništa strašno u životu do tada zapravo nije ni dogodilo, dok ne shvati da se drži k'o pijan plota nekih šašavih pravila, dok ne shvati da mu ljudi s kojima dijeli život (roditelji, braća i sestre, partner, djeca...) nisu ni nalik pa nije ni čudno da se ne razumiju, dok ne shvati da ni samog sebe ne poznaje, i da su pred njim godine rekreiranja osobe koja bi mogao postati.

U toj zbrci života, sretan je onaj tko nije sam pa pronađe saveznika i partnera koji je s njim voljan poći u potragu. A da za potragu nikad nije kasno i da uvijek ima radosti u upoznavanju pokazuje i Kent Haruf u knjizi "Naše duše u noći" (znam, naslov je i meni bio malo too cheesy) iz 2015., koja se našla na mom popisu knjiga koje želim pročitati zbog svoje tematike - slovila je kao nježna priča odraslih ljudi smještena u realan svijet. Žanr je to za kojim sam uvijek u potrazi, nazovimo ga romality.


Priča započinje kad jednog svibanjskog dana jedna sedamdesetogodišnja žena, odvažna Addie Moore, dolazi na vrata susjeda iz jedne ulice gradića u Coloradu, vuka samotnjaka i udovca Louisa Watersa, s neobičnim prijedlogom. Naime, predlaže mu da ponekad dođe prespavati kod nje, da leže skupa, razgovaraju, lakše prebrode samotne noći. Ideja me podsjetila na roman "Pitanje anatomije" Marine Vujčić, roman kojeg nisam pročitala, ali čija početna premisa mi je poznata - usamljenost.

Na koricama ove knjige Ursula K. Le Guin komentirala je da je pisanje o svakodnevici teško, ali da Kentu Harufu polazi za rukom. Da je pisanje o sreći teško, jer sreća na papiru djeluje lažno. U ovoj priči, u kojoj se dvoje staraca odlučuje za druženje u gradu where everybody knows your name, kršeći sva svoja pravila i ustaljene obrasce ponašanja, učimo o pristojnosti kojoj parovi ustupaju mjesto u svom braku i tišini koja se ispriječi između njih u postelji. Addie i Louis znaju da sve lijepo kratko traje, tome ih je život poučio, pa uopće ne dvoje - pravi je trenutak da rade upravo ono što nikad nisu radili sa svojim supružnicima - razgovaraju, bez inhibicija i srama.

"Danas to znam cijeniti. U ono vrijeme, nisam to znao. Ali bili smo tek u dvadesetima kada smo se vjenčali, nismo imali pojma ni o čemu. Postupali smo prema instinktu i obrascima ponašanja koje smo pokupili odrastajući."


Čitava me atmosfera romana podsjetila na small town priče nalik "Vježbama disanja" Anne Tayler ili "Carskim slapovima" Richarda Russoa, kakvima je, kažu, i Haruf bio odan cijelog života. Ova je priča adaptirana i za Netflixov film iz 2017., a glavne uloge u filmu utjelovili su Jane Fonda i Robert Redford, Addie i Louis kakve sam i priželjkivala.

"Opet si prestrog prema sebi", rekla je Addie. "Tko to dobije sve što želi? To se dogodi rijetkima, ako uopće ikome. Uvijek je riječ o dvoje ljudi koji slijepo nabasaju jedno na drugo a potom se ponašaju slijedeći unaprijed styorena očekivanja, snove i pogrešna uvjerenja. Ali i dalje tvrdim da to ne vrijedi za tebe i mene. Ne sada, ne danas."

Stil Kenta Harufa opisala bih kao jednostavan, ali ne priprost ili nedorečen. Haruf je easy like Sunday morning, ako me razumijete. On ne komplicira stvari i ne boji se emocije - tutne ju u jutarnju kavu, zatakne za bijelu susjedovu ogradu, a posebno je zanimljivo ovaj roman gledati i u kontekstu njegovog nastanka. Naime, ispisan je u posljednjem tjednu autorovog života, a objavljen posthumno. Pisao ga je, koristeći spremnik za kisik, poglavlje na dan, četrdeset i pet dana. Želio je da njegova ostavština bude ljubav - posvetio ga je svojoj supruzi Cathy, s kojom je uživao u malim noćnim razgovorima.

Ovdje protagonisti jesu susjedi koji se cijelog života nisu poznavali - pristojno su se pozdravljali, ali njihovi životi nisu se isprepleli. No, ponekad i u bračnoj zajednici, nakon što djeca očvrknu, možemo uvidjeti da jedno o drugome više pretpostavljamo nego znamo. Ponekad to shvatimo u svađi, a ponekad to shvatimo jer su svađe iščezle. Lijep podsjetnik na to da uvijek imamo vremena za naučiti razgovarati dali su mladi psiholozi iz Osijeka, koji stoje iza imena Kognitivna muza, čijim videom o pokazateljima lošeg odnosa sam oduševljena (dijelim ga svojim prijateljima već neko vrijeme). Logičan slijed bila je nabavka i njihove društvene igre, "Upoznavalice". Kao i Addie i Louis, i Izabela i Dinko znaju da nema ljepšeg i uzbudljivijeg nego da svom partneru kažeš: "Ispričaj mi nešto što još nisam čula". Kakve li revolucionarne misli - razgovor, kao moćan alat koji mijenja sve! Tko bi rekao!


"Samo želim živjeti jednostavno i uživati u običnim, svakodnevnim stvarima. I navečer doći k tebi i spavati s tobom."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Život lišen matematike

Pitam se, pitam - zašto uvijek iznova instinktivno posežem za djelima o nekim retro vremenima, čije me zaboravljene scenografije vraćaju u djetinjstvo, kroz čiju maglu vidim sebe kao djevojčicu, osluškujem si govor i misli, nastojim se sprijateljiti s tim bićem od kojeg me život 21. stoljeća razdvojio? Primijetila sam odmah taj čudan naslov nove knjige Tanje Tolić, zagrebačke novinarke, urednice i osnivačice portala “Najbolje knjige" - to grčko slovo o kojem ne znam ništa, koje ne koristim u svom životu lišenom matematike i fizike. Pročitavši pogovor Jadranke Pintarić na poleđini knjige "Fi" Tanje Tolić, stavila sam ju na pult knjižničara Kreše, koji nije ni slutio koliko od ove knjige očekujem. U provokativnom pogovoru Jadranka Pintarić govori o mitu nedužnog djetinjstva provedenog u bezbrižnosti igre i istovremeno obećava "psihološki, generacijski i društveni roman koji je istodobno čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom", i koji će "nas ist...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

Uvrede, ali najljepše

Nedavno je moj ćaća proslavio svoj 65. rođendan i postao penzioner. Kao pravi mali mučki provokator, tim povodom poklonila sam mu knjigu Pavla Pavličića, "Pohvala starosti". Nije moj otac načitan lik - on knjigu umije pročitati u deset minuta (prva stranica, sredina, puf!, kraj!) - ali znala sam da neće moći odolit' naslovu u kojem se starost hvali, koliko god on sebe (a i sve nas) uvjeravao da bi na nogometnom terenu mogao zdriblati i momke trostruko mlađe od sebe. Već drugo jutro, poslao mi je recenziju knjige SMS porukom (moj tata nema pametni telefon, i pisanje poruka njegov je najveći tehnološki domet): "Noge sve tanje dupe sve manje glava sve veca trbuh ko vreca to ti je rezime knjige poz". Nazvala sam mamu (tatinu sekretaricu) da joj prenesem tu rječitu opasku, a potom čula recenzenta, pomalo iznerviranog, kako u pozadini mrmlja: "Misliš da ja to ne znam?! Sve je to meni poznato!", misleći, ako se ne varam, na svoje mladenačko dupe, dodavši: ...

Skroz hladnokrvno

Moji najbliži zasigurno znaju za moju ovisnost o Googleu - nema pojma kojeg nisam guglala - guglam tijekom radnog vremena, guglam na wc školjci, guglam u hodu, guglam za vrijeme jela, guglam dok usisavam, dok peglam, pa i dok stavljam maskaru - hej, ali ne guglam dok vozim, pa nemojte ni vi (sad sam si sva kao Oprah)! Kad nešto čitam, postanem toliko opsjednuta time da želim biti u toj knjizi, u tom liku, u toj atmosferi, u tom vremenu. Sjećam se, dok sam čitala Mi djeca s kolodvora Zoo, danima sam samo ležala na svom krevetu, ne razgovarajući s ukućanima, furajući neku homeless-loner-junkie facu, dok sam u ostatku života bila odličan učenik i dok sam pušače pokušavala odviknuti od te odurne navike. Proteklih dana čitala sam Hladnokrvno ubojstvo Trumana Capotea (da, onog lika koji je smislio Holly Golightly), pa možete zamisliti u kolikoj mjeri se ovdje guglanje otelo kontroli.  Budući da je roman utemeljen na istinitom događaju (čarobne riječi na koje se oduzmem - vo...