U prošlom sam životu sudjelovala na jednoj radionici pisanja za mlade (tad sam još bila mlada) koji su se željeli okušati u novinarstvu (tad sam još imala viška vremena u životu). Vodio ju je jedan nadobudni novinar kojem je cilj bio hvalisati se pa nisam bogzna što naučila od njega i godinama me nikakve radionice pisanja nisu mamile. No, kad sam vidjela da radionicu pisanja "Pusti priču" vodi tankoćutna i inovativna duša, Iva Bezinović-Haydon, nisam dvojila.
Prvog utorka, kad je Iva prvi put mailom poslala tjedni zadatak, nisam mail otvorila do petka. Kukavica sam - kako ću pisati na zahtjev? Nisam tako pisala dvadeset godina, od srednjoškolskih klupa, a i tad je recept bio lak - za peticu je bilo dovoljno rasplakati našu profesoricu Mlinac. Na studiju nisam ni imala kolegij hrvatskog jezika (sramotno, jer izražavanje je tako važno za pravnika)! Posljednjih godina pisala sam kojekakve osvrte i članke, ne mareći nimalo za objektivnost i ne pridržavajući se tradicionalnih tehnika pisanja (postoje li takve i treba li ih se držati?). Kako ću napisati priču? Nisam ja Čehov, a bome ni Flannery O'Connor! Znam ja u teoriji kako priča treba izgledati, ali koja je tajna njihove izvedbe? Osim toga, kako će netko tko uvijek piše u ich formi, loše procjenjuje ljude i ne usudi se u tuđa usta stavljati ono što nisu izrekli - mislim, u književnosti se to ne usudim, u stvarnosti sam brzopletija (iako mi se to neprestano odbija o glavu) - stvoriti neke nove likove, ispričati neku neispričanu priču?
Na moje iznenađenje, već sam prilikom prvog zadatka shvatila da su se na mom dnu nataložile neke priče, da nestrpljivo čekaju da ih netko izbavi na površinu. Međutim, prvi pokušaj pisanja priče okončao se u svega tristotinjak riječi. Ja, koja od osvrta na knjigu koja mi se ne sviđa stvorim čudovište od tisuću riječi koje ni moji prijatelji ne mogu pročitati, napisala sam nekoliko rečenica i nisam imala potrebu ništa dodavati, pumpati. Mogla bih to pripisati profesionalnoj deformaciji - dugo sam brusila pravničku vještinu sažimanja, razlikovanja bitnog od nebitnog, a mogla bih tu svoju spoznaju i preispitati, poigrati se njome.
"Google (ja sam stara, ja ne razgovaram s ChatGPT-ijem), koliko riječi mora imati kratka priča?"
"Kratka priča mora imati bar tisuću riječi", rekao je Google i okrenuo glavu od ovog mog uratka koji nije imao ni vrstu.
"Ali, Google, pa što je onda ovo moje?"
"To ti je mikrofikcija, flash fiction, duh!" rekao je Google i frknuo nosom. Dobro je što interneti za sve imaju ime. I'll take it.
Ne znam zašto se čudim, moj mozak već je godinama programiran na flash fiction - jer godinama pišem blog. Promatram svijet, promatram sebe i redovito svoja zapažanja isprepletem s dojmovima o knjizi koju trenutno čitam. Vi, koji pratite moja piskaranja, tu ste baš zato što volite taj moj flash fiction! No, ima li to ikakve veze s književnošću? Jesu li takve crtice iz života prebanalne? Ne razmišljaju li svi u formi kratkih rečenica - ponekad mudrih, ponekad zabavnih?
U potrazi za odgovorima potražila sam zbirku Lydije Davis - neokrunjene kraljice fast proze. Prevodeći Prousta, Lydia Davis, američka spisateljica, počela je zapisivati priče u jednoj rečenici - zanimalo ju je "koliko tekst može biti kratak, a da zadrži poantu i ne bude puka anegdota". Ponekad se ta rečenica neumoljivo oduži, ponekad joj se pridruži druga, treća... ali ekstrahirati nešto iz života i jezikom ga oblikovati u tekst postala je specijalnost autorice koja potječe iz obitelji jezikoslovaca, iz obitelji u kojoj su se riječi uvijek preispitivale, vagale, služile za igru i učenje.
"Riba koja mi cijelo popodne sjedi na želudcu bila je tako stara kad sam je skuhala i pojela da nije čudo da mi je mučno - stara baba probavlja staru ribu."
U zbirci "Ne mogu i neću" ona zapisuje svoje snove, crtice iz Flaubertovog života (prijevodi ju uvijek nadahnjuju), tragične i komične događaje iz svog života. Ako vam je simpatično pismo Lidije Deduš (hm, pitam se je li Lidija Deduš u srodstvu s Lydijom Davis?) ili vidite ljepotu u rečenicama Marine Vujčić, i prozu Lydije Davis smatrat ćete vrijednom. Ona nije duhovita kao Lidija Deduš, a ni pronicljiva kao Marina Vujčić, ali posjeduje taj američki nonšalantni šarm. Možda će vam se činiti šašavim što na trinaest stranica piše o kravama koje pasu ispred njezina prozora, ali naposljetku ćete joj zavidjeti na svakom trenutku kojeg je provela promatrajući krave, njihove odnose, karaktere, njihove mijene, njihov život. Nema tu metafore za circle of life, samo ljepota jednog trenutka. Možda će vam se činiti da nema blesavije od Lydije Davis koja čuje jezik kućanskih predmeta, koja sanja o prijateljima iz djetinjstva, piše pisma proizvođaču smrzutoga graška, putuje vlakom i avionom i prisluškuje ljude, koja piše o ženi koja bombonijeru čuva za posebnu priliku, o baki koja žvače slušni aparat i o psu koji se sastoji od dlake, ali mene je Lydia Davis utješila - možda se priče doista kriju u svemu, i možda je za ispričati čak i najbanalniju priču potrebna vještina. Svijet nam nudi pregršt inspiracije - sretan je čovjek koji u svemu vidi književni potencijal. Ponekad je to jedna rečenica, a ponekad je to čitav niz, ovisi o tome koliko se netko tko piše voli igrati.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)