Preskoči na glavni sadržaj

Američki san (1)

Otkrit ću vam tajnu - najgora sam prema knjigama koje dobijem za rođendan. Uzimam ih zdravo za gotovo (uvjeravam se da ih čuvam za crne dane), a najgore prolaze one za koje sam sigurna da će mi se svidjeti! Npr. zadnjih šest godina pročitala sam nekoliko knjiga Elene Ferrante, ali "Genijalnu prijateljicu", koju sam dobila za rođendan 2018., nisam ni taknula. "Jedno drvo raste u Brooklynu", pak, moj je lanjski rođendanski poklon, i iako su ju svi u to vrijeme čitali, i iako je to najdraža knjiga omiljene mi Gilmoreice, Lauren Graham aka Lorelai (ja sam vam enciklopedija nevažnih podataka - znam i koja je knjiga najdraža Juliji Stiles, i da su kokice omiljena hrana Geri Halliwell), ja sam ju tutnula na dno svoje police s knjigama. No, new year, new me - svaki knjigoljubac na početku godine poželi čitati svoje blago.


"Nolanovi su imali poseban odnos prema kavi. Bio je to njihov jedini luksuz. Mama bi svakoga jutra skuhala veliki lonac kave koja se podgrijavala za ručak i večeru, postajući sve jačom kako je dan odmicao. Sastojala se od puno vode i vrlo malo kave, ali mama bi dodala i veliku žlicu cikorije, od čega je kava imala jak i gorak okus. Svatko je mogao dobiti tri šalice na dan s mlijekom. Osim toga, smjeli ste se poslužiti šalicom crne kave bez mlijeka kad god vam se prohtjelo. Ponekad, kad nije bilo ničeg drugog, a padala je kiša i zatekli biste se sami u stanu, bilo je lijepo znati da se smijete poslužiti nečime, pa makar to bila samo šalica gorke, crne kave."

U starom New Yorku, melting potu Amerike, u ljeto 1912. živi jedanaestogodišnja Francie Nolan, koja odrasta na betonu urbanog siromaštva, na ulicama na kojima se štuju nepisanih pravila, ispod drveta "koje je voljelo siromašan svijet", pod kojim je lijepo čitati. Iako dane provodi skupljajući otpad s mlađim bratom, Francie utočište pronalazi u knjižnici, sanja o dragoljubima i o kući punoj knjiga, knjiga, knjiga... Njezina majka, Katie, čiji su roditelji pristigli u Ameriku iz Austrije, bila je lijepa žena ("šteta što tako lijepa žena kao što je Katie Nolan riba podove"), a otac, podrijetlom Irac, bio je "naočita pijanica".

"Bilo je u njoj i više od toga. Knjiga iz knjižnica. Cvijeće u smeđoj vazi. Dio njezina života bilo je drvo koje je bujalo u dvorištu. Ogorčene svađe koje je vodila s bratom kojeg je svim srcem voljela. Katieno potajno, očajničko plakanje. Sramota koju je osjećao njezin otac dok je pijan teturao kući.

Sastojala se od svega toga, kao i od nečega što nije potjecalo niti od Rommerlyja, ni od Nolana. Čitala je, promatrala, živjela život iz dana u dan. Bilo je to nešto što je imala od rođenja, samo njezino - nešto posve različito od bilo koga drugoga iz obje obitelji. Bilo je to ono što Bog, što god On bio, stavlja u svaku dušu kojoj daruje život - nešto po čemu će se razlikovati, baš kao što nijedna dva otiska prsta na svijetu nisu ista."


Ovaj američki klasik podijeljen je u pet knjiga, a u svakoj od njih saznajemo o jednom razdoblju Franciena života. U drugoj knjizi, npr., upoznajemo Francienu obitelj po očevoj liniji, u kojoj su muškarci umirali mladi, unatoč svojoj strasti prema životu i ljepoti. Saznajemo i o slabostima žena Rommely, Katienih sestara i majke, ali i o njihovoj čeličnoj građi. Mi, žene, sklone smo pouzdati se u svoje žensko nasljeđe, a to čini i Betty, pardon, Francie - uvjerava se da potječe iz loze snažnih žena koje umiju prebroditi svaku prepreku i nepravdu, kako bi samu sebe uvjerila da posjeduje te sposobnosti. No, koliko god žene Franciena života bile osebujne, Francie je najživopisnija od njih. Potaknuta bakinom mudrošću i majčinom odlučnošću da djeca svakog dana čitaju Bibliju i Shakespearea, kako bi znala da "stambene zgrade u Williamsburgu nisu cijeli svijet", Francie se zaklinje da će svakog dana do kraja života pročitati po jednu knjigu. Jasno mi je da Francie predstavlja milijune Amerikanaca, da  je slika života druge generacije emigranata slika u kojoj su se brojni američki čitatelji prepoznali, jasno mi je da ova priča govori o opstanku i nadilaženju velike prepreke koja može u startu uništiti sve potencijale i mogućnosti - siromaštva (knjiga je dizala moral američkim vojnicima koji su je vojničkom paperback izdanju čitali u Drugom svjetskom ratu), ali meni je prirasla k srcu jer govori o rađanju spisateljice. Trenutak u kojem Francie ulazi u bruklinsku knjižnicu, moment u kojem ju učiteljica uči o laganju i fikciji, način na koji ona promatra svoje roditelje, rodbinu, ulicu i svijet, stvari o kojima ona mašta, u koje vjeruje, kojima se nada - "zrnce mudrosti" čarolijom se valja, raste i pretvara u vještinu kakvu čitatelji cijene i više nego magiju kakvog šamana. Rečenice Betty Smith stilski ne oduševljavaju, poprilično su jednostavne, nerijetko inflantilne, iako roman nije pisan iz dječje perspektive u prvom licu, nego u trećem (razumijem zašto je to tako, jer bismo inače bili lišeni uvida u druge likove), ali njezinu neposrednost i autentičnost (poznato je da je knjiga prvo napisana kao autobiografija, ali je urednik preporučio autorici da ju oblikuje u djelo fikcije) nitko ne može poreći. Slika bistrooke mršavice Francie kako s požarnih stuba promatra i osluškuje ljude s kojima dijeli grad moćna je slika, američki san uhvaćen u mrežu za leptire.

"Ovdje ima nečega čega nema u staroj domovini. Usprkos svemu teškom i nepoznatom, ovdje ima - nade. U staroj domovini, čovjek ne može biti ništa više od onoga što mu je bio otac, pod uvjetom da naporno radi. Ako mu je otac bio stolar, može biti stolar. Ne može biti ni učitelj, ni svećenik. Može napredovati - ali samo do položaja svog oca. U staroj domovini čovjeka određuje prošlost. Ovdje, on pripada budućnosti. U ovoj zemlji čovjek može biti što god želi, ako ima dobro srce i radi pošteno i ispravno."


"Jer", objasni Mary Rommely jednostavno, "dijete mora posjedovati nešto vrijedno što se zove mašta. Dijete mora imati skriveni svijet u kojem žive bića koja nikada nisu postojala. Mora vjerovati. Za početak, mora vjerovati u bića koja nisu s ovog svijeta. Zatim, kad svijet bude previše ružan za život, moći će se vratiti i živjeti u svojoj mašti. Ja sama čak i danas, u ovim godinama, osjećam potrebu prisjećati se čudesnih života svetaca i velikih čudesa koja su se dogodila na zemlji. Samo dok razmišljam o tome, život mi je više od pukog preživljavanja."

Čitajući ovu knjigu, koja nema ni zapleta ni raspleta (najbolje knjige ih nemaju), razmišljala sam o dvije knjige. Svaki put kad bi Francien tata, Johnny, konobar-pjevač, na ulaznim vratima zapjevao "Molly Malone", sjetila bih se "Angelinog praha", memoara Franka McCourta, stručnjaka za "miserable Irish Catholic childhood", koji opisuje život sirotinje u Brooklynu i u Limericku. Iako sam tu knjigu čitala prije više od dvadeset godina, njezine slike još su žive u mojim mislima - ako misite da su se Nolanovi patili, život McCourtovih bit će vam nepodnošljiv. Mislila sam i na memoare iz Labudove ulice - "Zlatni danci" postali su milo štivo u našem kućanstvu (razgovaramo o Anici, Dragošu i Ćiri kao da su naši poznanici), i ja se moram zapitati - kako je "Jedno drvo raste u Brooklynu" postalo dio kanona američke književnosti koji je preveden na sve svjetske jezike, a "Zlatne danke" ni većina Hrvata nije pročitala? Iako se njihova djetinjstva, podrijetlo i financijske mogućnosti razlikuju, premisa ovih istinitih priča iz života dviju spisateljica gotovo je jednaka - stvaranje toplog gnijezda u djetinjstvu preduvjet je za sretan život ispunjen radošću i umjetnošću. Zašto je Francie heroina, a Anica nije?

"Osoba koja se vlastitim snagama izvuče iz siromaštva ima dva izbora. Nakon što se izdigne iznad svoje okoline, može je zaboraviti; ili je može zapamtiti i zauvijek osjećati sućut i razumijevanje za one koje je, uspinjući se, ostavila iza sebe. Medicinska sestra odabrala je zaborav. Dok je stajala ondje, znala je da će je još godinama poslije progoniti tuga na licu izgladnjele djevojčice i da će žaliti jer joj nije ponudila utjehu, jer nije učinila ništa čime bi spasila svoju besmrtnu dušu. Bila je svjesna svoje uskogrudnosti, ali nije imala snage postupiti drugačije."

Prirasla mi je k srcu Betty Smith koja je jednom prilikom rekla da je knjiga ljubavno pismo koje pišeš samom sebi. Iz njezinog je pripovijedanja jasno da je Brooklyn mjesto koje i voli i mrzi - gotovo čujem izdah olakšanja kojeg je osjetila preselivši se u North Carolinu, započevši život ispočetka. Jasno ju vidim kako škilji nad papirom, prizivajući na oči slike članova obitelji kojih više nema (na sredini knjige me suze snašle), prisjećajući se detaljno mirisa, zvukova i iskustava s ulica koje su ju odgojile (ne mogu reći othranile - jer glad je dugo bila sastavni dio njezina života). Svatko od nas u jednom trenutku u životu zastane i zapita se kako je stigao tu gdje jest - isto je učinila i Betty, koja se odrekla škole radi zaposlenja, koju su obrazovale knjižnica na Leonard ulici i settlement house na Jackson ulici (mjesni kulturni centar koji je utemeljen radi edukacije lokalnog stanovništva, mahom doseljenika). Ondje je naučila šivati, plesati i glumiti, znajući odmalena da će jednog dana napisati i objaviti knjigu. Nakon udaje i rođenja dviju kćeri, iako je slušala kolegije na nekoliko sveučilišta, pa čak i dramu na Yaleu, s obzirom da nikad nije službeno maturirala, nikad nije dobila diplomu. Ipak, njezina priča o drvetu koje raste iz betona, oko kojeg bi se sjatio čitav svijet i oko kojeg su nicala stambena naselja, o drvetu koje nudi krošnju kao zaklon, a sjeme kao nadu - nadahnjuje svijet već osamdeset i dvije godine. Ako to nije ostvarenje američkog sna, ne znam što jest!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Alain de Botton & Niall Williams

Gledam nedjeljom lica ljudi u klecalima konkatedrale. Mlađarija lijeno skriva zijevanje (subota je bila burna), penzioneri netremice zure u svećenika (oni su to već sve čuli sto puta), majke umiruju djecu ("Bože, uzmi moju rastresenost kao pokoru."), naša mlaka lica ne pristaju uz radost koju bi sveta misa trebala predstavljati u našim životima. Ipak, svi se jednom tjedno slijemo u tu impresivnu građevinu u kojoj se osjećamo malenima - zrnca smo prašine koja traže svoje mjesto pod suncem, koja traže Boga, mir, ljubav, recept za sretan život. Pavao Pavličić rekao je da sreća nije stanje i da postoje tek sretni trenuci (mislim često o toj rečenici, kad god me snađe neki sretan trenutak), ali mi, ljudi, ne odustajemo od traganja za onime što bi nas učinilo sretnijima. Neki u toj potrazi idu toliko daleko da pišu knjige o arhitekturi koja ljudima može donijeti sklad i ljepotu (čitaj: željela sam izliku za čitanje još jedne knjige Alaina de Bottona). Prvi posjet Iloku Ostaci osman...

Alain de Botton & Lauren Groff

Postoji ta jedna pjesma Paule Abdul kojom sam opsjednuta otkad pamtim, " Opposites Attract ". Zapela mi je za oko kao djetetu jer je u videospotu uz Paulu glumio i animirani mačak zvan MC Skat Kat, kojemu su glas posudili reperi zvani Wild Pair, Bruce DeShazer i Marvin Gunn. Danas, pak - jer poslušam tu pjesmu i danas - duboko promišljam o njezinim stihovima. Što nas to privuče nekome tko nam je do jučer bio stran? Privlače li se doista suprotnosti? Jednom kad odlučiš voljeti jednog muškarca cijeli život (pustimo romantiku, to je odluka - i valja ju donijeti svakog dana iznova), moraš neprestano preispitivati ono na čemu ste izgradili temelje, i, što je najvažnije, ono što ste jedno drugo gradeći naučili. Zato uzimam u proučavanje knjige kao što je "Ogledi o ljubavi", koju je Alain de Botton, švicarsko-britanski filozof-psihoterapeut, napisao u 23. godini, i koja je momentalno postala bestseler. Ponukan nesretnim ljubavnim iskustvima, golobradi je Alain pokušao u nj...

Put prema jednostavnosti

Kad smo 2004. zašli u prašku Zlatnu ulicu, znajući da je ondje živio čuveni Franz Kafka, nemalo smo se iznenadili vidjevši njegov plavi kućerak s kućnim brojem 22 (muzej na mjestu njegove (srušene) rodne kuće, blizu Starogradskog trga iliti u Židovskoj četvrti, otvoren je tek 2005. pa su horde turista 2004. uglavnom posjećivale Zlatnu ulicu, ni ne sluteći da će za koju godinu čitav grad postati Kafkin). Malecku je kuću unajmila njegova najmlađa i voljena sestra Ottla i Kafka je ondje živio 1916. i 1917., a već 1924. preselio se na praško Novo židovsko groblje. Tada smo se bez inhibicija prepuštali kafkijanskim prikazima pobunjenih mladaca koje nitko ne razumije - jedino nas je Kafka kužio - ipak ga smatravši čudakom hladnjikavog karaktera. Nitko nam nije Kafku prikazao kao čovjeka kontradiktornog karaktera - čovjeka koji je bio omiljen u društvu prijatelja, ali je bio užasno usamljen, čovjeka intenzivne emocije, koji je od iste te emocije nastojao uteći, muškarca koji je bio zaljublj...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...

Alain de Botton & Marcel Proust

U knjizi " I ponovno, ljubav " lik Doris Lessing, Sara Durham, u razgovoru s prijateljem spominje Prousta. Otrovana ljubavlju, ona poseže za Stendhalom, a njezin prijatelj, nesretno zaljubljen, čita Prousta. "Još mi samo on može zadržati pažnju. Barem sada, kad se ovako osjećam. Neobično, nekoć sam smatrao da je previše zaokupljen sobom", kaže Stephen, dodajući da i Proust i Stendhal umiju spojiti romantičnu zaljubljenost i hladnu inteligenciju. Ah, kakav spoj... Pred očima mi se odmah stvori slika: rujno je jutro, prvi je sat hrvatskog jezika u četvrtom razredu matematičke gimnazije. Naša profesorica Mlinac postala je penzionerka, a njezine cipele treba nazuti profesorica Pepelko. Iskusna je to profa naše škole, ali mi smo već matori prefriganci - Pepa, nemoj nas gnjaviti ni Krležom ni gramatikom, samo daj petice. Pepa nam daje upute da spojimo stolove, a na vratima su kuharice školske kuhinje koje nose šalice iz kojih miri lipov čaj. Breze se njišu kraj prozora, l...