Preskoči na glavni sadržaj

Dnevnik May Sarton

Negdje nakon Thoreauova "Waldena", a prije "Stolareve kćeri" Marine Vujčić bio je "Dnevnik samoće" iliti "Journal of a Solitude" belgijsko-američke književnice May Sarton. Pjesnikinja je to koja je rekla: "Loneliness is the poverty of self; solitude is richness of self", a ta mi se rečenica toliko svidjela da sam potražila njezine dnevničke zapise, koji se redovito nalaze na popisima must read štiva.

Pauza

"That is what is strange - that friends, even passionate love, are not my real life unless there is time alone in which to explore and to discover what is happening or has happened."

Siječanj je moj mračni mjesec - vrijeme u godini u kojem se želim zatvoriti u neki brlog i ne pojaviti se do Groundhog Daya (inače, jedan od mojih omiljenih filmova, jer takav čangrizavac sam ja). Umorna od ljubavnih zavrzlama (s muškarcima, ali i sa ženama), nakon životnih oluja, u rujnu 1970., u šezdesetoj godini života, May se nastanila u Nelsonu u New Hampshireu i ondje provela sva četiri godišnja doba, zapisujući svoje misli. May Sarton je vjerovala da je pjesništvo vokacija ljudi koji žive uviđajući ljepotu u svemu, a posebno u mijenama prirode. Zato, bila sam uvjerena da mi upravo ona može pomoći da prebrodim ovaj siječanj.

"For a long time now, every meeting with another human being has been a collision. I feel too much, sense too much, am exhausted by the reverberations after even the simplest conversation."

Sakuntala park u Osijeku

Oduvijek sam voljela samoću i kako starim (ne volim reći da sazrijevam, to mi zvuči kao pretjerivanje), sve više ju volim. Znatiželjno želim upoznati samu sebe, znati od čega sam sazdana. May zna da krije nasilje i ljutnju koju nikad sa sobom nije riješila, i nada se da se negdje, u žamoru glasova u njoj, krije i njezina najbolja verzija. Pravo mi je osvježenje čitati misli žene koja u sedmom desetljeću života strepi hoće li pronaći samu sebe jednom kad ostane sama i koja znade da nije sposobna postati ono što bi mogla biti. Naziva se nakaradnim likom s kojim se teško složiti, a vulgarnost i grubost duše, kao i ćaskanja ju izluđuju. Potraćeno vrijeme smatra otrovom. Ona je samosvjesna žena koja se hvata u koštac sa svojim mušicama (iako ih drugi toleriraju, ona ih smatra nedopustivima).

"It is time, high time, that I grew up."

Crkva svetog Roka u Osijeku

May Sarton svjesna je luksuza u kojem uživa - ima vrijeme za razmišljanje, ima vrijeme za vrtlarenje. Ima vremena za prirodne mijene od kojih uči. Ona se pouzdaje u korijenje, vesele ju lukovice koje spavaju zimi, a procvjetaju u proljeće. Ona terete života želi otpustiti onako kako stabla otpuštaju lišće u jesen. Jutro je njezino doba, a disciplina je njezino srednje ime, kako se čini svakome tko sluša njezin glas u ovom zanimljivom razgovoru. Zanimljivi pisac mora najprije biti zanimljiva žena - to je conditio sine qua non.

"Whatever peace I know rests in the natural world, in feeling myself a part of it, even in a small way."

"I woke in tears this morning. I wonder whether it is possible at nearly sixty to change oneself radically. Can I learn to control resentment and hostility, the ambivalence, born somewhere far below the conscious level? If I cannot, I shall lose the person I love. There is nothing to be done but go ahead with life moment by moment and hour by hour - put out birdseed, tidy the rooms, try to create order and peace around me even if cannot achieve it inside me. Now at ten thirty there is such radiant light outside that house feels dark. I look through the hall into the cozy room, all in darkness, right through to window at the end, and a transparent sheaf of golden and green leaves. And here in my study sunlight is that autumn white, so clear, it calls for an inward act to match it...clarify, clarify."

Susjedstvo

Mile su mi misli pisaca o pisanju, volim znati što ih inspirira, što ih pokreće. May tvrdi da pisac prozom spoznaje što misli o nečemu, a poezijom što osjeća. Roman smatra dijalogom s drugima, a pjesmu dijalogom sa sobom. May vjeruje da, što čovjek dublje uranja u svoje skriveno, biva univerzalniji (osim toga, kako reče jedna mudra glava, čim je nešto točnije opisano, to je univerzalnije). Duboko sam uvjerena u njezine istine. Iščitavat ću ih još neko vrijeme, jer siječanj se nekako odužio.

"...responsive and sensitive close to the surface, willing to give ourselves away. Such people rarely lead happy lives, but they do lead lives of constant growth and change."

"Not everyone can or will do that - give his specific fears and desires a chance to be of universal significance. To do this takes a curious combination of humility, excruciaring honesty, and (there's the rub) a sense of destiny or of identity. One must believe that private dilemmas are, if deeply examined, universal, and so, if expressed, have a human value beyond the private, and one must also believe in the vehicle for expressing them, in the talent."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...