Preskoči na glavni sadržaj

Dnevnik May Sarton

Negdje nakon Thoreauova "Waldena", a prije "Stolareve kćeri" Marine Vujčić bio je "Dnevnik samoće" iliti "Journal of a Solitude" belgijsko-američke književnice May Sarton. Pjesnikinja je to koja je rekla: "Loneliness is the poverty of self; solitude is richness of self", a ta mi se rečenica toliko svidjela da sam potražila njezine dnevničke zapise, koji se redovito nalaze na popisima must read štiva.

Pauza

"That is what is strange - that friends, even passionate love, are not my real life unless there is time alone in which to explore and to discover what is happening or has happened."

Siječanj je moj mračni mjesec - vrijeme u godini u kojem se želim zatvoriti u neki brlog i ne pojaviti se do Groundhog Daya (inače, jedan od mojih omiljenih filmova, jer takav čangrizavac sam ja). Umorna od ljubavnih zavrzlama (s muškarcima, ali i sa ženama), nakon životnih oluja, u rujnu 1970., u šezdesetoj godini života, May se nastanila u Nelsonu u New Hampshireu i ondje provela sva četiri godišnja doba, zapisujući svoje misli. May Sarton je vjerovala da je pjesništvo vokacija ljudi koji žive uviđajući ljepotu u svemu, a posebno u mijenama prirode. Zato, bila sam uvjerena da mi upravo ona može pomoći da prebrodim ovaj siječanj.

"For a long time now, every meeting with another human being has been a collision. I feel too much, sense too much, am exhausted by the reverberations after even the simplest conversation."

Sakuntala park u Osijeku

Oduvijek sam voljela samoću i kako starim (ne volim reći da sazrijevam, to mi zvuči kao pretjerivanje), sve više ju volim. Znatiželjno želim upoznati samu sebe, znati od čega sam sazdana. May zna da krije nasilje i ljutnju koju nikad sa sobom nije riješila, i nada se da se negdje, u žamoru glasova u njoj, krije i njezina najbolja verzija. Pravo mi je osvježenje čitati misli žene koja u sedmom desetljeću života strepi hoće li pronaći samu sebe jednom kad ostane sama i koja znade da nije sposobna postati ono što bi mogla biti. Naziva se nakaradnim likom s kojim se teško složiti, a vulgarnost i grubost duše, kao i ćaskanja ju izluđuju. Potraćeno vrijeme smatra otrovom. Ona je samosvjesna žena koja se hvata u koštac sa svojim mušicama (iako ih drugi toleriraju, ona ih smatra nedopustivima).

"It is time, high time, that I grew up."

Crkva svetog Roka u Osijeku

May Sarton svjesna je luksuza u kojem uživa - ima vrijeme za razmišljanje, ima vrijeme za vrtlarenje. Ima vremena za prirodne mijene od kojih uči. Ona se pouzdaje u korijenje, vesele ju lukovice koje spavaju zimi, a procvjetaju u proljeće. Ona terete života želi otpustiti onako kako stabla otpuštaju lišće u jesen. Jutro je njezino doba, a disciplina je njezino srednje ime, kako se čini svakome tko sluša njezin glas u ovom zanimljivom razgovoru. Zanimljivi pisac mora najprije biti zanimljiva žena - to je conditio sine qua non.

"Whatever peace I know rests in the natural world, in feeling myself a part of it, even in a small way."

"I woke in tears this morning. I wonder whether it is possible at nearly sixty to change oneself radically. Can I learn to control resentment and hostility, the ambivalence, born somewhere far below the conscious level? If I cannot, I shall lose the person I love. There is nothing to be done but go ahead with life moment by moment and hour by hour - put out birdseed, tidy the rooms, try to create order and peace around me even if cannot achieve it inside me. Now at ten thirty there is such radiant light outside that house feels dark. I look through the hall into the cozy room, all in darkness, right through to window at the end, and a transparent sheaf of golden and green leaves. And here in my study sunlight is that autumn white, so clear, it calls for an inward act to match it...clarify, clarify."

Susjedstvo

Mile su mi misli pisaca o pisanju, volim znati što ih inspirira, što ih pokreće. May tvrdi da pisac prozom spoznaje što misli o nečemu, a poezijom što osjeća. Roman smatra dijalogom s drugima, a pjesmu dijalogom sa sobom. May vjeruje da, što čovjek dublje uranja u svoje skriveno, biva univerzalniji (osim toga, kako reče jedna mudra glava, čim je nešto točnije opisano, to je univerzalnije). Duboko sam uvjerena u njezine istine. Iščitavat ću ih još neko vrijeme, jer siječanj se nekako odužio.

"...responsive and sensitive close to the surface, willing to give ourselves away. Such people rarely lead happy lives, but they do lead lives of constant growth and change."

"Not everyone can or will do that - give his specific fears and desires a chance to be of universal significance. To do this takes a curious combination of humility, excruciaring honesty, and (there's the rub) a sense of destiny or of identity. One must believe that private dilemmas are, if deeply examined, universal, and so, if expressed, have a human value beyond the private, and one must also believe in the vehicle for expressing them, in the talent."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Sve što vrijedi znati naučili smo još u vrtiću

Kad se naša djeca rode, nemamo vremena zastati i diviti se njihovoj čudnovatosti. Izgon nas tjera na poduzimanje niza kojekakvih radnji usmjerenih kako na očuvanje života tih malih bića tako i na očuvanje sebe. Ponedjeljak je samo ponedjeljak, nebo je i dalje plavo, život ide dalje. Žrtvujemo misli o čudima života da bismo preživjeli. Djetetu izraste prvi zubić, dijete napravi prve korake, progovori - mi se tim malim znakovima rasta radujemo, ali nikad u dovoljnoj mjeri, ili se bar tako čini dok ih gledamo kako po posljednji put izlaze iz vrtićke zgrade, znajući da će na leđa uskoro staviti školsku torbu. Mislim ovih dana o tom prvom zubiću (hm, zapravo ga se i ne mogu sjetiti, znate kako je s drugim djetetom u obitelji), o toj prvoj riječi (pružio mi je igračku i zahvalno rekao: "Hala"), o prvom trku, i prvom skoku, o prvom smijehu i prvom plaču, tražim ih mahnito u svojim sjećanjima, prebirem po ladicama u koje sam ih strpala zajedno s odjećom koju je prerastao moj sin, sad...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...

Nora Ephron State of Mind

Heartburn odnosno žgaravica iliti stručnim izrazom (koji garant nikad niste upotrijebili u rečenici), piroza, osjećaj je žarenja u jednjaku. Dovraga i bestraga, na engleskom jeziku sve bolje zvuči - tako je i "Heartburn" savršeni naslov romana autorice koja je u filmskom svijetu sinonim za rom-com par excellence - Nore Ephron. Čuvala sam si "Heartburn" za jesen, kad padne prvi list, a ja poželim ispeći pitu od bundeve i prstima obgrliti šalicu cappuccina od lješnjaka, i kad me obuzme neodoljiva želja za "Kad je Harry sreo Sally" (ah, jesen u New Yorku...!). No, sudba kleta nije mogla dočekati ni kraj kolovoza - nakon "Herzoga", žudila sam za židovskom vrstom humora (plus, valjalo je preživjeti još jednu lutealnu fazu ciklusa). "I look out the window and I see the lights and the skyline and the people on the street rushing around for action, love, and the world's greatest chocolate chip cookie, and my heart does a little dance." Iako...