Preskoči na glavni sadržaj

Dnevnik May Sarton

Negdje nakon Thoreauova "Waldena", a prije "Stolareve kćeri" Marine Vujčić bio je "Dnevnik samoće" iliti "Journal of a Solitude" belgijsko-američke književnice May Sarton. Pjesnikinja je to koja je rekla: "Loneliness is the poverty of self; solitude is richness of self", a ta mi se rečenica toliko svidjela da sam potražila njezine dnevničke zapise, koji se redovito nalaze na popisima must read štiva.

Pauza

"That is what is strange - that friends, even passionate love, are not my real life unless there is time alone in which to explore and to discover what is happening or has happened."

Siječanj je moj mračni mjesec - vrijeme u godini u kojem se želim zatvoriti u neki brlog i ne pojaviti se do Groundhog Daya (inače, jedan od mojih omiljenih filmova, jer takav čangrizavac sam ja). Umorna od ljubavnih zavrzlama (s muškarcima, ali i sa ženama), nakon životnih oluja, u rujnu 1970., u šezdesetoj godini života, May se nastanila u Nelsonu u New Hampshireu i ondje provela sva četiri godišnja doba, zapisujući svoje misli. May Sarton je vjerovala da je pjesništvo vokacija ljudi koji žive uviđajući ljepotu u svemu, a posebno u mijenama prirode. Zato, bila sam uvjerena da mi upravo ona može pomoći da prebrodim ovaj siječanj.

"For a long time now, every meeting with another human being has been a collision. I feel too much, sense too much, am exhausted by the reverberations after even the simplest conversation."

Sakuntala park u Osijeku

Oduvijek sam voljela samoću i kako starim (ne volim reći da sazrijevam, to mi zvuči kao pretjerivanje), sve više ju volim. Znatiželjno želim upoznati samu sebe, znati od čega sam sazdana. May zna da krije nasilje i ljutnju koju nikad sa sobom nije riješila, i nada se da se negdje, u žamoru glasova u njoj, krije i njezina najbolja verzija. Pravo mi je osvježenje čitati misli žene koja u sedmom desetljeću života strepi hoće li pronaći samu sebe jednom kad ostane sama i koja znade da nije sposobna postati ono što bi mogla biti. Naziva se nakaradnim likom s kojim se teško složiti, a vulgarnost i grubost duše, kao i ćaskanja ju izluđuju. Potraćeno vrijeme smatra otrovom. Ona je samosvjesna žena koja se hvata u koštac sa svojim mušicama (iako ih drugi toleriraju, ona ih smatra nedopustivima).

"It is time, high time, that I grew up."

Crkva svetog Roka u Osijeku

May Sarton svjesna je luksuza u kojem uživa - ima vrijeme za razmišljanje, ima vrijeme za vrtlarenje. Ima vremena za prirodne mijene od kojih uči. Ona se pouzdaje u korijenje, vesele ju lukovice koje spavaju zimi, a procvjetaju u proljeće. Ona terete života želi otpustiti onako kako stabla otpuštaju lišće u jesen. Jutro je njezino doba, a disciplina je njezino srednje ime, kako se čini svakome tko sluša njezin glas u ovom zanimljivom razgovoru. Zanimljivi pisac mora najprije biti zanimljiva žena - to je conditio sine qua non.

"Whatever peace I know rests in the natural world, in feeling myself a part of it, even in a small way."

"I woke in tears this morning. I wonder whether it is possible at nearly sixty to change oneself radically. Can I learn to control resentment and hostility, the ambivalence, born somewhere far below the conscious level? If I cannot, I shall lose the person I love. There is nothing to be done but go ahead with life moment by moment and hour by hour - put out birdseed, tidy the rooms, try to create order and peace around me even if cannot achieve it inside me. Now at ten thirty there is such radiant light outside that house feels dark. I look through the hall into the cozy room, all in darkness, right through to window at the end, and a transparent sheaf of golden and green leaves. And here in my study sunlight is that autumn white, so clear, it calls for an inward act to match it...clarify, clarify."

Susjedstvo

Mile su mi misli pisaca o pisanju, volim znati što ih inspirira, što ih pokreće. May tvrdi da pisac prozom spoznaje što misli o nečemu, a poezijom što osjeća. Roman smatra dijalogom s drugima, a pjesmu dijalogom sa sobom. May vjeruje da, što čovjek dublje uranja u svoje skriveno, biva univerzalniji (osim toga, kako reče jedna mudra glava, čim je nešto točnije opisano, to je univerzalnije). Duboko sam uvjerena u njezine istine. Iščitavat ću ih još neko vrijeme, jer siječanj se nekako odužio.

"...responsive and sensitive close to the surface, willing to give ourselves away. Such people rarely lead happy lives, but they do lead lives of constant growth and change."

"Not everyone can or will do that - give his specific fears and desires a chance to be of universal significance. To do this takes a curious combination of humility, excruciaring honesty, and (there's the rub) a sense of destiny or of identity. One must believe that private dilemmas are, if deeply examined, universal, and so, if expressed, have a human value beyond the private, and one must also believe in the vehicle for expressing them, in the talent."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...