Preskoči na glavni sadržaj

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput.

Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermage, zgrade gradske vijećnice koja na središnjem trgu stoji već pet stoljeća, zgrade kazališta i palače Erdody (sad glazbena škola) do predivne sinagoge tik do Šetališta Vatroslava Jagića. I zgrada u Draškovićevoj, u kojoj smo bili smješteni tijekom boravka u Varaždinu, nalazi se u ovoj Puhmajerovoj knjizi - nekoć je pripadala Zagrebačkom kaptolu, upravnom tijelu Zagrebačke biskupije, koje je u 18. stoljeću kao locus credibilis obavljalo funkciju javnog bilježnika.


Pogled na palaču Herzer

Par koraka dalje od Draškovićeve nalazi se palača Herzer u kojoj je smješten Entomološki postav Gradskog muzeja (inače, Gradski muzej nalazi se u Starom gradu, koji se trenutno nalazi u energetskoj obnovi), kao i izložba koja slavi stotu godišnjicu osnivanja muzeja (bio je to zajednički pothvat Varaždinaca) i nastoji današnjem čovjeku dočarati Varaždin u tom trenutku, 16. studenog 1925. Imena kao što Vatroslav Jagić i Franjo Košć(č)ec ostaju u glavama posjetitelja koji se oduševe entuzijazmom kojim pojedinac može oblikovati svoju zajednicu.


Donacije građana na kojima je nastao muzej


Glasačka kuglica koja se koristila na izborima prije sto godina zbog nepismenosti naroda


Pojedinac koji sanja velike snove i odlučuje se na velike pothvate tema je i ovomjesečnog book cluba Vinskih mušica. Naime, izbor je pao na jednu od knjiga Julesa Vernea iz serije "Neobična putovanja" - knjigu "Put na Mjesec", koja se sastoji od "Od Zemlje do Mjeseca za 97 sati" i "Oko Mjeseca".




Knjiga od samog početka odiše provoktivno satiričnim stilom Francuza Vernea, pravnika u teoriji, a pisca znanstvene fantastike u praksi. U Baltimoreu je za vrijeme građanskog rata osnovano društvo za obožavatelje topova i oružja (Amerika se nikad promijenila nije) - Gun-Club. Predsjednik kluba, Impey Barbicane predlaže članovima kluba ideju - iskoristiti napredak balistike za bacanje taneta na Mjesec!

"...ako neki Amerikanac nešto zamisli, on potraži drugog Amerikanca koji će se s njim složiti. Ako su trojica, oni izaberu predsjednika i dva tajnika. Ako se nađu četvorica, tada oni imenuju arhivara, i uprava već radi. Ako se sakupe petorica, oni sazivaju glavnu skupštinu, i klub se osnovao. Tako se zbilo i u Baltimoru."


Varaždinski klipič

Zenit, perigej, izračuni zemljinog kretanja, Mjesečeve putanje, dužina topa, težina, brzina i materijal taneta - sve su to izračunali članovi kluba, i to poprilično točno, ako pitate znalce danas. Mogu cijeniti nevjerojatno detaljnu inovativnost gospodina Vernea koji je ovu knjigu napisao 1865. i inspirirao kako astronaute Apolla 8 tako i filmaše kao što je Georges Méliès, ali radost nije potpuna kad tu maštovitost nisam sposobna sama procijeniti, nego mi je neophodan pogovor dr. inž. Josipa Kotnika koji se može pronaći u izdanju Stvarnosti iz 1969. Srećom, poglavlja ove knjige jesu kratka pa sam ih čitala Tony-Buzan-style, uživajući tek u Verneovoj pronicljivosti ("A ljudska je priroda takva da je Baricane bio osjetljiviji za napadaje ovog jedinog čovjeka nego za odobravanje svih drugih.") i zajedljivosti ("Nemoguće je izbjeći takvim žalosnim nesrećama, koje su, uostalom, sitnice za koje Amerikanci mnogo ne mare."), zanemarujući čuda mehanike. Naravno, uz duhove varaždinske prošlosti i varaždinske klipiče (Ljupka s GuerillaGirl.net ljubazno me informirala da se mogu kupiti u Arabia - Kavana Dorka, u slastičarnici Fontana, kavani Dora, kao i u pekari Mlinček, gdje smo ih naposljetku kupili), sve je bilo malo lakše.

Morska djevica - oznaka za šoping čokolade, u svakom slučaju

Glavni oltar varaždinske katedrale Uznesenja blažene Djevice Marije na nebo


Korzo i pogled na gradsku vijećnicu

Palača Sermage

Sinagoga

Stari grad

Zgrada HNK 


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...