Preskoči na glavni sadržaj

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput.

Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermage, zgrade gradske vijećnice koja na središnjem trgu stoji već pet stoljeća, zgrade kazališta i palače Erdody (sad glazbena škola) do predivne sinagoge tik do Šetališta Vatroslava Jagića. I zgrada u Draškovićevoj, u kojoj smo bili smješteni tijekom boravka u Varaždinu, nalazi se u ovoj Puhmajerovoj knjizi - nekoć je pripadala Zagrebačkom kaptolu, upravnom tijelu Zagrebačke biskupije, koje je u 18. stoljeću kao locus credibilis obavljalo funkciju javnog bilježnika.


Pogled na palaču Herzer

Par koraka dalje od Draškovićeve nalazi se palača Herzer u kojoj je smješten Entomološki postav Gradskog muzeja (inače, Gradski muzej nalazi se u Starom gradu, koji se trenutno nalazi u energetskoj obnovi), kao i izložba koja slavi stotu godišnjicu osnivanja muzeja (bio je to zajednički pothvat Varaždinaca) i nastoji današnjem čovjeku dočarati Varaždin u tom trenutku, 16. studenog 1925. Imena kao što Vatroslav Jagić i Franjo Košć(č)ec ostaju u glavama posjetitelja koji se oduševe entuzijazmom kojim pojedinac može oblikovati svoju zajednicu.


Donacije građana na kojima je nastao muzej


Glasačka kuglica koja se koristila na izborima prije sto godina zbog nepismenosti naroda


Pojedinac koji sanja velike snove i odlučuje se na velike pothvate tema je i ovomjesečnog book cluba Vinskih mušica. Naime, izbor je pao na jednu od knjiga Julesa Vernea iz serije "Neobična putovanja" - knjigu "Put na Mjesec", koja se sastoji od "Od Zemlje do Mjeseca za 97 sati" i "Oko Mjeseca".




Knjiga od samog početka odiše provoktivno satiričnim stilom Francuza Vernea, pravnika u teoriji, a pisca znanstvene fantastike u praksi. U Baltimoreu je za vrijeme građanskog rata osnovano društvo za obožavatelje topova i oružja (Amerika se nikad promijenila nije) - Gun-Club. Predsjednik kluba, Impey Barbicane predlaže članovima kluba ideju - iskoristiti napredak balistike za bacanje taneta na Mjesec!

"...ako neki Amerikanac nešto zamisli, on potraži drugog Amerikanca koji će se s njim složiti. Ako su trojica, oni izaberu predsjednika i dva tajnika. Ako se nađu četvorica, tada oni imenuju arhivara, i uprava već radi. Ako se sakupe petorica, oni sazivaju glavnu skupštinu, i klub se osnovao. Tako se zbilo i u Baltimoru."


Varaždinski klipič

Zenit, perigej, izračuni zemljinog kretanja, Mjesečeve putanje, dužina topa, težina, brzina i materijal taneta - sve su to izračunali članovi kluba, i to poprilično točno, ako pitate znalce danas. Mogu cijeniti nevjerojatno detaljnu inovativnost gospodina Vernea koji je ovu knjigu napisao 1865. i inspirirao kako astronaute Apolla 8 tako i filmaše kao što je Georges Méliès, ali radost nije potpuna kad tu maštovitost nisam sposobna sama procijeniti, nego mi je neophodan pogovor dr. inž. Josipa Kotnika koji se može pronaći u izdanju Stvarnosti iz 1969. Srećom, poglavlja ove knjige jesu kratka pa sam ih čitala Tony-Buzan-style, uživajući tek u Verneovoj pronicljivosti ("A ljudska je priroda takva da je Baricane bio osjetljiviji za napadaje ovog jedinog čovjeka nego za odobravanje svih drugih.") i zajedljivosti ("Nemoguće je izbjeći takvim žalosnim nesrećama, koje su, uostalom, sitnice za koje Amerikanci mnogo ne mare."), zanemarujući čuda mehanike. Naravno, uz duhove varaždinske prošlosti i varaždinske klipiče (Ljupka s GuerillaGirl.net ljubazno me informirala da se mogu kupiti u Arabia - Kavana Dorka, u slastičarnici Fontana, kavani Dora, kao i u pekari Mlinček, gdje smo ih naposljetku kupili), sve je bilo malo lakše.

Morska djevica - oznaka za šoping čokolade, u svakom slučaju

Glavni oltar varaždinske katedrale Uznesenja blažene Djevice Marije na nebo


Korzo i pogled na gradsku vijećnicu

Palača Sermage

Sinagoga

Stari grad

Zgrada HNK 


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Alain de Botton & Marcel Proust

U knjizi " I ponovno, ljubav " lik Doris Lessing, Sara Durham, u razgovoru s prijateljem spominje Prousta. Otrovana ljubavlju, ona poseže za Stendhalom, a njezin prijatelj, nesretno zaljubljen, čita Prousta. "Još mi samo on može zadržati pažnju. Barem sada, kad se ovako osjećam. Neobično, nekoć sam smatrao da je previše zaokupljen sobom", kaže Stephen, dodajući da i Proust i Stendhal umiju spojiti romantičnu zaljubljenost i hladnu inteligenciju. Ah, kakav spoj... Pred očima mi se odmah stvori slika: rujno je jutro, prvi je sat hrvatskog jezika u četvrtom razredu matematičke gimnazije. Naša profesorica Mlinac postala je penzionerka, a njezine cipele treba nazuti profesorica Pepelko. Iskusna je to profa naše škole, ali mi smo već matori prefriganci - Pepa, nemoj nas gnjaviti ni Krležom ni gramatikom, samo daj petice. Pepa nam daje upute da spojimo stolove, a na vratima su kuharice školske kuhinje koje nose šalice iz kojih miri lipov čaj. Breze se njišu kraj prozora, l...

Alain de Botton & Lauren Groff

Postoji ta jedna pjesma Paule Abdul kojom sam opsjednuta otkad pamtim, " Opposites Attract ". Zapela mi je za oko kao djetetu jer je u videospotu uz Paulu glumio i animirani mačak zvan MC Skat Kat, kojemu su glas posudili reperi zvani Wild Pair, Bruce DeShazer i Marvin Gunn. Danas, pak - jer poslušam tu pjesmu i danas - duboko promišljam o njezinim stihovima. Što nas to privuče nekome tko nam je do jučer bio stran? Privlače li se doista suprotnosti? Jednom kad odlučiš voljeti jednog muškarca cijeli život (pustimo romantiku, to je odluka - i valja ju donijeti svakog dana iznova), moraš neprestano preispitivati ono na čemu ste izgradili temelje, i, što je najvažnije, ono što ste jedno drugo gradeći naučili. Zato uzimam u proučavanje knjige kao što je "Ogledi o ljubavi", koju je Alain de Botton, švicarsko-britanski filozof-psihoterapeut, napisao u 23. godini, i koja je momentalno postala bestseler. Ponukan nesretnim ljubavnim iskustvima, golobradi je Alain pokušao u nj...

Alain de Botton & Niall Williams

Gledam nedjeljom lica ljudi u klecalima konkatedrale. Mlađarija lijeno skriva zijevanje (subota je bila burna), penzioneri netremice zure u svećenika (oni su to već sve čuli sto puta), majke umiruju djecu ("Bože, uzmi moju rastresenost kao pokoru."), naša mlaka lica ne pristaju uz radost koju bi sveta misa trebala predstavljati u našim životima. Ipak, svi se jednom tjedno slijemo u tu impresivnu građevinu u kojoj se osjećamo malenima - zrnca smo prašine koja traže svoje mjesto pod suncem, koja traže Boga, mir, ljubav, recept za sretan život. Pavao Pavličić rekao je da sreća nije stanje i da postoje tek sretni trenuci (mislim često o toj rečenici, kad god me snađe neki sretan trenutak), ali mi, ljudi, ne odustajemo od traganja za onime što bi nas učinilo sretnijima. Neki u toj potrazi idu toliko daleko da pišu knjige o arhitekturi koja ljudima može donijeti sklad i ljepotu (čitaj: željela sam izliku za čitanje još jedne knjige Alaina de Bottona). Prvi posjet Iloku Ostaci osman...

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (part 1)

Od 2001. godine, otkad sam prvi put vidjela Lorelai Gilmore kako u rodeo styleingu trči niz stepenice dok je njena kći Rory požuruje jer kasni prvog dana u novoj školi, moj život nije bio isti. U to doba nije bilo torrenata i sličnog oruđa za nabavku omiljenih filmova, serija i glazbe, pa sam, luđakinja kakva jesam, iz tjedna u tjedan, snimala svaku epizodu Gilmoreica na VHS. Od tog dana, u našoj kući jedino što je uvijek bilo na TV ekranu su neustrašive i brbljave Gilmoreice. Osim što su nas naučile sve o filmovima, glazbi i pop kulturi te povećale našu word per minute sposobnost, stvorile su neku čarobnu vezu između mene i mojih sestara koje su zbog moje opsesije bile prisiljene odrastati pitajući se hoće li Lorelai ikad završiti s Lukeom i otvoriti svoj pansion te hoće li Rory pristojnog Deana zamijeniti zločestim Jessom. Zadnja klapa u Stars Hallowu pala je 2007. godine, a još uvijek mi ne prođe dan da ne pogledam barem jednu epizodu, iako već svaki dijalog, a i monolog, z...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...