Preskoči na glavni sadržaj

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput.

Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermage, zgrade gradske vijećnice koja na središnjem trgu stoji već pet stoljeća, zgrade kazališta i palače Erdody (sad glazbena škola) do predivne sinagoge tik do Šetališta Vatroslava Jagića. I zgrada u Draškovićevoj, u kojoj smo bili smješteni tijekom boravka u Varaždinu, nalazi se u ovoj Puhmajerovoj knjizi - nekoć je pripadala Zagrebačkom kaptolu, upravnom tijelu Zagrebačke biskupije, koje je u 18. stoljeću kao locus credibilis obavljalo funkciju javnog bilježnika.


Pogled na palaču Herzer

Par koraka dalje od Draškovićeve nalazi se palača Herzer u kojoj je smješten Entomološki postav Gradskog muzeja (inače, Gradski muzej nalazi se u Starom gradu, koji se trenutno nalazi u energetskoj obnovi), kao i izložba koja slavi stotu godišnjicu osnivanja muzeja (bio je to zajednički pothvat Varaždinaca) i nastoji današnjem čovjeku dočarati Varaždin u tom trenutku, 16. studenog 1925. Imena kao što Vatroslav Jagić i Franjo Košć(č)ec ostaju u glavama posjetitelja koji se oduševe entuzijazmom kojim pojedinac može oblikovati svoju zajednicu.


Donacije građana na kojima je nastao muzej


Glasačka kuglica koja se koristila na izborima prije sto godina zbog nepismenosti naroda


Pojedinac koji sanja velike snove i odlučuje se na velike pothvate tema je i ovomjesečnog book cluba Vinskih mušica. Naime, izbor je pao na jednu od knjiga Julesa Vernea iz serije "Neobična putovanja" - knjigu "Put na Mjesec", koja se sastoji od "Od Zemlje do Mjeseca za 97 sati" i "Oko Mjeseca".




Knjiga od samog početka odiše provoktivno satiričnim stilom Francuza Vernea, pravnika u teoriji, a pisca znanstvene fantastike u praksi. U Baltimoreu je za vrijeme građanskog rata osnovano društvo za obožavatelje topova i oružja (Amerika se nikad promijenila nije) - Gun-Club. Predsjednik kluba, Impey Barbicane predlaže članovima kluba ideju - iskoristiti napredak balistike za bacanje taneta na Mjesec!

"...ako neki Amerikanac nešto zamisli, on potraži drugog Amerikanca koji će se s njim složiti. Ako su trojica, oni izaberu predsjednika i dva tajnika. Ako se nađu četvorica, tada oni imenuju arhivara, i uprava već radi. Ako se sakupe petorica, oni sazivaju glavnu skupštinu, i klub se osnovao. Tako se zbilo i u Baltimoru."


Varaždinski klipič

Zenit, perigej, izračuni zemljinog kretanja, Mjesečeve putanje, dužina topa, težina, brzina i materijal taneta - sve su to izračunali članovi kluba, i to poprilično točno, ako pitate znalce danas. Mogu cijeniti nevjerojatno detaljnu inovativnost gospodina Vernea koji je ovu knjigu napisao 1865. i inspirirao kako astronaute Apolla 8 tako i filmaše kao što je Georges Méliès, ali radost nije potpuna kad tu maštovitost nisam sposobna sama procijeniti, nego mi je neophodan pogovor dr. inž. Josipa Kotnika koji se može pronaći u izdanju Stvarnosti iz 1969. Srećom, poglavlja ove knjige jesu kratka pa sam ih čitala Tony-Buzan-style, uživajući tek u Verneovoj pronicljivosti ("A ljudska je priroda takva da je Baricane bio osjetljiviji za napadaje ovog jedinog čovjeka nego za odobravanje svih drugih.") i zajedljivosti ("Nemoguće je izbjeći takvim žalosnim nesrećama, koje su, uostalom, sitnice za koje Amerikanci mnogo ne mare."), zanemarujući čuda mehanike. Naravno, uz duhove varaždinske prošlosti i varaždinske klipiče (Ljupka s GuerillaGirl.net ljubazno me informirala da se mogu kupiti u Arabia - Kavana Dorka, u slastičarnici Fontana, kavani Dora, kao i u pekari Mlinček, gdje smo ih naposljetku kupili), sve je bilo malo lakše.

Morska djevica - oznaka za šoping čokolade, u svakom slučaju

Glavni oltar varaždinske katedrale Uznesenja blažene Djevice Marije na nebo


Korzo i pogled na gradsku vijećnicu

Palača Sermage

Sinagoga

Stari grad

Zgrada HNK 


Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Samoborski augtober (2)

Postaje mi sve jasnije da nisam sposobna pripremiti svoju djecu za ovaj svijet - teorija da sebe valja staviti na prvo mjesto ne ide mi u glavu, kad su u igri tiha pristojnost (koja uvijek vodi k prijeziru) i glasna ljubaznost (koja može - a i ne mora - izazvati sukob), uvijek ću izabrati potonju, reći ću im da vole ne razmišljajući o tome hoće li im ljubav biti uzvraćena, ne znam kakve obrve su u modi, nokte imam domesticus, uz prilog zanoktica, i ne propagiram nošenje najlonki/čarapa na sandale/natikače. Ono čemu ih mogu poučiti su knjige - da u njima pronalaze čaroliju i nove perspektive, da im obogate vokabular, da stvore od njih empatične i humane ljude - zato moja djeca prepoznaju imena Dragutina Tadijanovića i Mladena Kušeca u samoborskoj Aleji pjesnika, zato ih rastužuje most za Terabithiju, zato se pitaju je li bolje imati mozak ili srce i što o tome misli Čarobnjak iz Oza, zato se vesele božićnom vremenu, jer u njemu čitamo Kronike iz Narnije, zato su stvaritražitelji kao Pip...
Objavi komentar
Pročitajte više

Uvrede, ali najljepše

Nedavno je moj ćaća proslavio svoj 65. rođendan i postao penzioner. Kao pravi mali mučki provokator, tim povodom poklonila sam mu knjigu Pavla Pavličića, "Pohvala starosti". Nije moj otac načitan lik - on knjigu umije pročitati u deset minuta (prva stranica, sredina, puf!, kraj!) - ali znala sam da neće moći odolit' naslovu u kojem se starost hvali, koliko god on sebe (a i sve nas) uvjeravao da bi na nogometnom terenu mogao zdriblati i momke trostruko mlađe od sebe. Već drugo jutro, poslao mi je recenziju knjige SMS porukom (moj tata nema pametni telefon, i pisanje poruka njegov je najveći tehnološki domet): "Noge sve tanje dupe sve manje glava sve veca trbuh ko vreca to ti je rezime knjige poz". Nazvala sam mamu (tatinu sekretaricu) da joj prenesem tu rječitu opasku, a potom čula recenzenta, pomalo iznerviranog, kako u pozadini mrmlja: "Misliš da ja to ne znam?! Sve je to meni poznato!", misleći, ako se ne varam, na svoje mladenačko dupe, dodavši: ...
Objavi komentar
Pročitajte više

Samoborski augtober (1)

Još otkad sam pogledala film " Train Dreams ", film u kojem ljepota i priroda igraju glavne uloge, želim pročitati nešto iz opusa Denisa Johnsona, po čijoj je noveli film u režiji Clinta Bentleyja i snimljen. Novela je originalno objavljena u The Paris Review 2002., a 2012. je bila finalist za Pulitzera (nažalost, te godine nije se dodijelio Pulitzer za fikciju, prvi put od 1977.) Jedina njegova knjiga koju sam na hrvatskom jeziku uspjela pronaći u knjižnici bila je knjiga "Isusov sin", koju sam ponijela na svoj mini odmor, i koju sam trebala čitati osunčana, kraj bazena. Sudba je htjela drugačije pa se naše ljetno izležavanje u Samoboru prometnulo u još jedan jesenski obilazak ovog šarmantnog gradića. Tomislavov trg 5 - gradska vijećnica (nekoć ured gradonačelnice u "Dolini sunca") Tomislavov trg 11 - ljekarna Mirka Kleščića K zlatnom anđelu Najstarija zgrada u Samoboru, zgrada pučke škole - iz 1601. Najstarija zgrada na središnjem trgu, s prelijepim gan...
Objavi komentar
Pročitajte više

Say hello to my little friend

Iznenada, možda zbog atmosfere " Maslačkova vina ", mitova o kojima sam pretjerano čitala ili zvuka steel gitare kojem se prepuštam ovog ljeta, shvatila sam - vrijeme je, vrijeme je za Donnu Tartt. Posljednji put kad sam čitala knjigu Donne Tartt , u potpunosti sam izgubila kompas, dani su mi se pretvorili u bakanalije kakvima pribjegava grozničavi obožavatelj književnosti - za doručak sam čitala "Tajnu povijest", za večeru slušala audioknjigu (postala sam ovisna o Donninom glasu), a između toga sam zamišljala vlastitu verziju filmske "Tajne povijesti". Zato, valjalo je ohanuti, očistiti knjiško nepce, pripremiti se za novu dozu Donne Tartt, za "Malog prijatelja". "Mali prijatelj" započinje poviješću obitelji Cleve, iako prezime protagonistice nije Cleve, nego Dufresnes. No, njezina majka Charlotte potječe iz osebujne južnjačke obitelji Cleve koja bi prepričavanjem događaja, suklađivanjem višeglasja i melodija, došla do jedine pjesme -...
Objavi komentar
Pročitajte više

Jenput u Karlovcu

Baš kao Jack Dawson u Renaultu iz 1912., moj muž sjedne za volan naše obiteljske pile i pita: "Kamo, gospođo?", a ja, nimalo zainteresirana za zvijezde, obično izreknem ime nekog sasvim običnog gradića koji nam je nadohvat ruke, a kojeg nikad ranije nismo posjetili, ili kojeg nismo pokazali svojoj djeci. Ovaj put bio je to - Karlovac, grad kojeg sam vezala uz gužvu na autocesti i uz oronuli autobusni kolodvor koji mi je bio jedna od postaja na putu do Šibenika tijekom tri godine mog života. Putovali smo od Samobora preko Jastrebarskog, a prva točka posjeta bila nam je Aquatika. Put preko Jaske Aquatika Som - maskota akvarija Aquatika je prvi i jedini slatkovodni akvarij u Hrvatskoj, za koji je sasvim logično da se nalazi u Karlovcu, gradu na četiri rijeke (Na Mrežnici se Kupa Korana Dobra!), i to uz samu Koranu. Interaktivni prikaz flore i faune svih naših rijeka te zanimljiva suvenirnica puna proizvoda lokalnih proizvođača zabavili su nas, a zabrinulo nas je upozorenje znan...
Objavi komentar
Pročitajte više