Preskoči na glavni sadržaj

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput.

Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermage, zgrade gradske vijećnice koja na središnjem trgu stoji već pet stoljeća, zgrade kazališta i palače Erdody (sad glazbena škola) do predivne sinagoge tik do Šetališta Vatroslava Jagića. I zgrada u Draškovićevoj, u kojoj smo bili smješteni tijekom boravka u Varaždinu, nalazi se u ovoj Puhmajerovoj knjizi - nekoć je pripadala Zagrebačkom kaptolu, upravnom tijelu Zagrebačke biskupije, koje je u 18. stoljeću kao locus credibilis obavljalo funkciju javnog bilježnika.


Pogled na palaču Herzer

Par koraka dalje od Draškovićeve nalazi se palača Herzer u kojoj je smješten Entomološki postav Gradskog muzeja (inače, Gradski muzej nalazi se u Starom gradu, koji se trenutno nalazi u energetskoj obnovi), kao i izložba koja slavi stotu godišnjicu osnivanja muzeja (bio je to zajednički pothvat Varaždinaca) i nastoji današnjem čovjeku dočarati Varaždin u tom trenutku, 16. studenog 1925. Imena kao što Vatroslav Jagić i Franjo Košć(č)ec ostaju u glavama posjetitelja koji se oduševe entuzijazmom kojim pojedinac može oblikovati svoju zajednicu.


Donacije građana na kojima je nastao muzej


Glasačka kuglica koja se koristila na izborima prije sto godina zbog nepismenosti naroda


Pojedinac koji sanja velike snove i odlučuje se na velike pothvate tema je i ovomjesečnog book cluba Vinskih mušica. Naime, izbor je pao na jednu od knjiga Julesa Vernea iz serije "Neobična putovanja" - knjigu "Put na Mjesec", koja se sastoji od "Od Zemlje do Mjeseca za 97 sati" i "Oko Mjeseca".




Knjiga od samog početka odiše provoktivno satiričnim stilom Francuza Vernea, pravnika u teoriji, a pisca znanstvene fantastike u praksi. U Baltimoreu je za vrijeme građanskog rata osnovano društvo za obožavatelje topova i oružja (Amerika se nikad promijenila nije) - Gun-Club. Predsjednik kluba, Impey Barbicane predlaže članovima kluba ideju - iskoristiti napredak balistike za bacanje taneta na Mjesec!

"...ako neki Amerikanac nešto zamisli, on potraži drugog Amerikanca koji će se s njim složiti. Ako su trojica, oni izaberu predsjednika i dva tajnika. Ako se nađu četvorica, tada oni imenuju arhivara, i uprava već radi. Ako se sakupe petorica, oni sazivaju glavnu skupštinu, i klub se osnovao. Tako se zbilo i u Baltimoru."


Varaždinski klipič

Zenit, perigej, izračuni zemljinog kretanja, Mjesečeve putanje, dužina topa, težina, brzina i materijal taneta - sve su to izračunali članovi kluba, i to poprilično točno, ako pitate znalce danas. Mogu cijeniti nevjerojatno detaljnu inovativnost gospodina Vernea koji je ovu knjigu napisao 1865. i inspirirao kako astronaute Apolla 8 tako i filmaše kao što je Georges Méliès, ali radost nije potpuna kad tu maštovitost nisam sposobna sama procijeniti, nego mi je neophodan pogovor dr. inž. Josipa Kotnika koji se može pronaći u izdanju Stvarnosti iz 1969. Srećom, poglavlja ove knjige jesu kratka pa sam ih čitala Tony-Buzan-style, uživajući tek u Verneovoj pronicljivosti ("A ljudska je priroda takva da je Baricane bio osjetljiviji za napadaje ovog jedinog čovjeka nego za odobravanje svih drugih.") i zajedljivosti ("Nemoguće je izbjeći takvim žalosnim nesrećama, koje su, uostalom, sitnice za koje Amerikanci mnogo ne mare."), zanemarujući čuda mehanike. Naravno, uz duhove varaždinske prošlosti i varaždinske klipiče (Ljupka s GuerillaGirl.net ljubazno me informirala da se mogu kupiti u Arabia - Kavana Dorka, u slastičarnici Fontana, kavani Dora, kao i u pekari Mlinček, gdje smo ih naposljetku kupili), sve je bilo malo lakše.

Morska djevica - oznaka za šoping čokolade, u svakom slučaju

Glavni oltar varaždinske katedrale Uznesenja blažene Djevice Marije na nebo


Korzo i pogled na gradsku vijećnicu

Palača Sermage

Sinagoga

Stari grad

Zgrada HNK 


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...