"Nemoj otvarati tu Pandorinu kutiju", kaže mi muž svaki put kad mi na pamet padne iskrenim razgovorom rješavati problem u komunikaciji s ljudima u mom životu. Život je kratak, nemam ja vremena za kojekakva glumatanja i zaobilaženja slonova u prostoriji (OK, nisam ga nikad ni imala) pa se hrabro suočim s Pandorom, stisnem zube (hence, bruksizam) i - otvorim kutiju. U kutiji vazda svakakvih čudesa, sve bljeska i treperi od zala svijeta! Hm, što je ono na kraju bilo s Pandorom? Mit ne poznajem, ali, srećom, moje me legice iz book cluba redovito opskrbljuju suvremenim retelling-zima (krasno sam ovo rekla, u duhu materinjeg jezika) grčkih mitova - lani je to bila "Kirka", a ovaj mjesec je to "Pandora", debitanski roman britanske spisateljice Susan Stokes-Chapman.
Protagonist ovog romana je Dora (Pandora) Blake koja stanuje u Londonu 1799. Stan, koji je smješten iznad dućana antikvitetima kojeg su nekoć uspješno vodili njezini pokojni roditelji, dijeli sa stricem Hezekijom i svrakom Hermesom. Dok njezin stric, čovjek gnjusna karaktera i izgleda, snuje kako da prevari svoje kupce i podavali im bezvrijedne svaštice kao antikvitete, Dora sanja o tome da dućanu vrati staru slavu. Osim što želi biti antikvar, Dora je dizajnerica nakita (hm, je li ova knjiga ustvari reklama za dansku "Pandoru"?) - ona je maštovita, kreativna, neustrašiva i here we go again - ona je strong female character.
Druga pripovjedna linija pripada Edwardu, mladom wannabe istraživaču i antikvaru, koji prijateljuje s Corneliusom, bogatašem s kojim je odrastao i koji sponzorira njegove pokušaje pridruživanja Društvu antikvara. U potrazi za novim predmetom istraživanja od povijesnog značaja, Edward susreće lijepu Doru koja najnoviji nalaz svog strica - zagonetni grčki pithos - nesebično dijeli sa svima koji su zainteresirani, apparently.
Čini se da je ovakav tip knjige - protagonistica koja je ispred svog ancient vremena - u svijetu izdavaštva dobitna kombinacija. Tko pročita jednu ovakvu knjigu, sve ih je pročitao - uvijek su nalik jedna drugoj i napisane su po istoj špranci. "Pandora" me odmah podsjetila na "Izgubljenu ljekarnu" Sarah Penner (zanimljivo, Penner i Stokes-Chapman su dugo prijateljice, kako sam saznala iz jednog od mnogih zajedničkih intervjua), iako mi je Penner trunčicu zanimljivije prikazala London osamnaestog stoljeća i intimnije dočarala glavne ženske likove ispreplevši njihove prošlosti i sadašnjosti. Ove su knjige u pravilu lišene jezičnih posebnosti i šarma koje bi dale čitatelju uvid u strasti autora ili, pak, njegov karakter. Manjak stila čini se kao jedna od zapovjedi žanra, štoviše - no, postoji li još zapovjedi žanra povijesne fikcije?
Prema članku "Seven Elements of Historical Fiction", sedam je izazova koje autor mora savladati da bi povijesni roman bio uspješno realiziran - lik, dijalozi, tema, zaplet, konflikt i, po naški, world building.
Dora Blake kao lik je racionalni i odvažni sanjar (s pinkicom ženske histerije koja rezultira nesporazumom u odnosu na muškarca u priči, of course). Iako je svjesna svog položaja, ona se s njim ne miri, nego se utječe prvom potencijalnom izbavitelju iz svoje situacije - Edwardu. Naposljetku, ona je nalik ženi današnjice, a ne ženi georgijske Engleske - pronicljivoj djevi kojoj je glavna zadaća pronaći supruga (šteta, jer potraga za mužem može biti itekako zabavna, according to Jane Austen). Voljela bih da je autorica podarila Dori još poneki sloj, jer se ne čini uvjerljivijim da mladu djevojku pokreće puka ambicija - da postane draguljarka i bude financijski neovisna. Kao lik, ostala je nedorečena, jednodimenzionalna, predvidljiva.
Dijalozi u ovoj knjizi su - suhoparni, dosadni. Često infantilni, služe uglavnom odugovlačenju fabule (npr. jedan silazak niz stube ispisan je na dvije stranice teksta) i ne pridonose ni priči ni razvoju likova.
"Sve u redu?" Na Edwardovo slabo, blago kimanje opet se odmakne, kaže glasnije: "Moram pogledati što se sve zbiva. Pretpostavljam da ćete se ti i gospođica Blake nekako snaći i bez mene?"
Ovaj put ne gleda u Edwarda, nego u Doru. Edward po njemu vidi kako zapravo ne želi ostaviti njih dvoje nasamo, a ovaj najnoviji iskaz neprijateljstva natjera Edwarda da zaboravi svoju nelagodu.
"Naravno, Corneliuse", obrecne se nervozno. "Mislim da ću preživjeti bez tebe cijelih pola sata."
Cornelius zuri u njega. I Dora se kraj njega okreće i gleda ga u čudu.
"Vrlo dobro." Cornelius popravi kravatu. Potražit ću te kasnije, ako ne budeš previše zauzet."
U tonu njegova glasa čuje se povrijeđenost. Edward se ugrize za usnu. "Corneliuse, ja..."
Ali ovaj je već otišao."
Kad bih baš morala pronaći neku dubokoumnu teoriju o temi ove knjige, rekla bih da je tema stvaranje žene. U grčkoj mitologiji, zbog kavge s Prometejem, koji mu je ukrao vatru i podario ju ljudima, da bi kaznio čovječanstvo, Zeus je stvorio ženu, a ostali bogovi su ju darivali kojekakvim lijepim osobinama. Ona, svime obdarena (grčki Pandora), dobila je i ćup (grčki pithos) kojeg nije smjela otvoriti. Ipak, znatiželja je ubila mačku, pa je Pandora ćup otvorila i na svjetlo dana pustila sva zla, osim nade (najvećeg zla, neki kažu). Nada je ono što drži Doru Blake da se ne utopi u bespomoćnosti, ali njezina emancipacija na koncu nije rezultat njezinog talenta ili sposobnosti, nego tek čarolije i sretnog niza okolnosti. Neki kažu da su u ovoj knjizi pronašli čaroliju, ja kažem - ne. Premisa je zvučala obećavajuće, ali konačni je proizvod višestruko razočarao.
Zaplet kao element u ovom romanu žrtva je generičkog dijaloga koji ne nudi raskošnu jezičnu eleganciju koju bi 1799. zahtijevala. Prvih dvjestotinjak stranica dalo bi se sažeti u pedesetak stranica, a da priča ne izgubi, štoviše - da dobije na tempu i učini roman page-turnerom, a ne samo light štivom koje od čitatelja neće tražiti gotovo nikakav intelektualni angažman.
Vjerujem da je Susan Stokes-Chapman nastojala prikazati konflikte žene u engleskom društvu 18. stoljeća (zašto bi inače izabrala upravo to razdoblje kao vrijeme radnje?) - Dora se bori s vlastitom prošlošću i s povjerenjem u muškarce, a nazire se i borba za pravo na rad, za neovisnost, za moralnim vrijednostima i poštenim trgovačkim običajima u surovom svijetu. Doduše, o tim unutarnjim konfliktima čitatelji samo nagađaju, oni ostaju skriveni, pa i neiskorišteni od strane autorice koja je služeći se njima mogla pronaći put do srca čitatelja.
Za kraj, najveći neuspjeh ovog romana upravo je nesposobnost autorice da nam pred očima nanovo izgradi svijet georgijske Engleske - spomen Društva antikvara i (tu i tamo) prljavštine Londona nisu dovoljni da bi oživjeli Englesku koja je centar industrijske revolucije, u kojoj kraljuju filozofi, prosvjetitelji, umjetnici i znanstvenici. Hm, možda ju je iscrpilo isforsirano povezivanje engleske djevojke s grčkom mitologijom, who knows.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)