Preskoči na glavni sadržaj

Preporučio Chat GPT

Imam prijateljicu koja jako voli ChatGPT. Tražila je od njega odgovore na razna pitanja, preporuke za putovanja, ma ražila ga je čak i savjet za uređenje dnevne sobe, a Chat je uspješno odglumio Mirjanu Mikulec. Meni je, pak, palo na pamet da od Chat-a tražim knjišku preporuku, pomalo očajna u moru novoobjavljenih knjiga i salvi pohvala.

"Dear Chat, please (zamišljam si da mu je engleski materinski jezik pa mu se tako, iz poštovanja, i obraćam, a i valja biti uljudan prema tehnologijama - bit će lakše moliti milost jednog dana, kad računala preuzmu svijet, kao u "Rešetki" Philipa Kerra koju sam čitala s dvanaest godina i imala futurističke noćne more), recommend me beautifully written, warm story by witty and charming author, appropiate for spring read!"

Chat ljubazno nabroji gomilu knjiga koje sam pročitala, a ja citiram Olivera Twista - "please, Sir, I want some more". Chat nabroji još nekoliko knjiga, ali samo dvije prevedene na hrvatski jezik i dostupne u mojoj gradskoj knjižnici.

Eleanor Maud vrckava je djevojčica iz Essexa. Jednog dana, pala joj je na pamet ideja - da je Isus produkt neplanirane trudnoće, kao i ona, na što joj je vikar rekao da Bog ne voli one koji sumnjaju u Božji plan. Tata joj je pokušao objasniti da Bog ima ljubavi za sve, pa čak i za one koji ne idu na vjeronauk. Ali ona nije mogla čekati. Ako ju Bog ne voli, pronaći će drugog koji će ju voljeti. Dok je razmišljala o Bogu, životu i smrti, u njezinu ulicu doselio se zanimljivi starac, mađarski Židov čije lijepe molitve su ju oduševljavale, pa je Elly odlučila postati Židovka.

"Rekla si da mogu biti što god poželim kad budem starija", rekla sam. Ona se osmjehnula i rekla: "Možeš. Ali nije baš lako postati židov." "Znam", rekla sam snuždeno. "Treba mi broj." A ona se najednom prestala osmjehivati."


Njezino neobično prijateljstvo prekinuo je njezin pet godina stariji brat Joe koji se uvijek zaštitnički odnosio prema njoj. Elly je potom u školi pronašla novu prijateljicu, Jenny Penny, englesku Pipi Dugu Čarapu, čija je majka živjela u "privremenom svijetu privremenih muškaraca".

Ellyina majka čita knjige o dječjoj psihologiji, otac joj je odvjetnik čiji "idealizam se u trenu umije pretvoriti u bljuzgavicu", njezina teta Nancy je lezbijka i filmska zvijezda koja bi banula "s neba pa u rebra" - živopisni su to likovi koji će zagrijati Ellyino srdašce. Grickajući biskvit s jagodama, ona će snivati i razmišljati o Bogu, prijateljevati s raznim ljudima (svaki drugi lik u knjizi je gay, kao autorica, no dobro), ali Penny će uvijek imati posebno mjesto u njezinom srcu, čak i kad ih život razdvoji, čak i kad uspomene iz djetinjstva poprime hladniji ton.

Sarah Winman britanska je glumica i autorica, a "Kad je bog bio zec" njezin je debitantski roman. Objavljen je 2011. i postao je svjetski bestseler. Poznata je po pomno ispisanim nacrtima romana uz koje vodi i dnevnik emocija koji joj pomaže u pisanju, a uzor joj je Toni Morrison. Osim ove knjige, kod nas je prevedena i njezina knjiga "Still life" iliti "Mrtva priroda", i to u izdanju Petrine knjige (2024). Roman "Kad je bog bio zec" neprikosoveno je šarmantan, kao i njegova pripovjedačica Elly, koja piše priču o svom životu s odmakom, pokušavajući dati smisao traumama iz djetinjstva za koje zna samo jedna osoba iz njezina života, ispreplićući ih sa suvremeni tragedijama kao što su teroristički napadi 11. rujna. Miris sconesa, okus jaffa keksa i zvuci Carpentersa ono su što čini ovo štivo toplim i ugodnim svakome tko razumije da je "potreba da te pamte možda jača od potrebe da ti pamtiš".

"Spotaknula se", rekla sam, ne gledajući u nju. Brat se spustio i podigao njezinu nogu prema snopu svjetla sto je dopirao iz kuhinje. Da vidim što si napravila", rekao je. , Bože, ovo je živi užas. "Boli li?" upitao je. Više ne", rekla je, gurajući ruke u prevelike džepove. "Trebat ćeš flaster", rekao je. "Vjerojatno", rekla je ona. "Možda i dva." "Hajde, dođi", rekao je, podigao je i privio uz prsa. Nikad prije nisam o njoj razmišljala kao malenoj. Njezino noćno postojanje, njezina samostalnost koju joj je nametnula zanemarenost, nekako ju je činila starijom. Ali te noći, ugniježđena uz njega, izgledala je sitno i ranjivo; i potrebito. Lice joj je mirno počivalo uz njegov vrat; oči je sklopila na osjet njegove brižnosti dok ju je unosio. Nisam odmah pošla za njima. Prepustila sam je njezinu trenutku. Onom nesmetanom trenutku kad je mogla sanjati i vjerovati da je sve što ja imam njezino."

Za Alice McDermott, priznajem, nisam ranije čula, iako je za svoj roman "Charming Billy" 1998. dobila American Book Award. Sada je ona sedamdesetogodišnjakinja, sveučilišna profesorica u mirovini, s prebivalištem u blizini Washingtona. "Srce moje malo" njezin je treći roman, napisan odmah nakon romana "Charming Billy", a zanimljivo, kao i roman Sarah Winman, i on je inspiriran napadima 11. rujna 2001.

Petnaestogodišnja Theresa, koja ljeto provodi sa svojom osmogodišnjom sestričnom Daisy, pripovjedačica je ove coming of age priče smještene na Long Island šezdesetih godina prošlog stoljeća. Sam naslov "Child of my heart" iliti "Srce moje malo" predstavlja posebnu privrženost koju Theresa osjeća za svoju malecku sestričnu koja na Long Island dolazi iz New Yorka, iz mnogočlane irske obitelji - privrženost nalik onog roditeljskoj.

"Ali majka je tvrdila da svoj izgled mogu zahvaliti samo tome što se za mene zauzela sv. Terezija od djeteta Isusa, moja galska svetica zaštitnica - što je bio njezin priprost i pobožan način da odagna i ono njihovo divljenje potiče taštinu, i sumnju da je negdje u naše irsko podrijetlo kapnulo nešto bezbožne krvi. Onakvi kakvi su bili - djeca doseljenika, načitani ali nedovoljno obrazovani - moji su roditelji vidjeli moju budućnost samo u svjetlu toga kako ću se udati, pa su smatrali da su mi izgledi ugroženi zbog židovske, irske, poljske, talijanske djece koja su preplavila grad i bližu okolicu, gdje su si mogli priuštiti kuću. Odselili su zato na Long Island jer su znali da bogati ljudi žive u udaljenim krajevima Long Islanda, pa makar samo tijekom ljetnih mjeseci, i to što su me smjestili na mjesto gdje bi me mogao uočiti netko od bogataša za njih je značilo da su mi u životu osigurali sve mogućnosti."

Angelonija mi je otkriće ❤️

Lijepa Theresa nadarena je šetačica pasa i babysitterica, mila djeci i životinjicama, poput moderne Snjeguljice. Ima oko za detalje pa njezin pogled na svijet zaokuplja pažnju čitatelja, a nježni i elegantni svijet spisateljice otkriva kućanstvo tipično za generacije potomaka irskih doseljenika, kojima pripada i njezina obitelj - irska djeca odlaze na počinak uz tugaljive pjesme o nestalim pomorcima, na zidovima visi Presveto Srce Isusovo, uvijek je tu jedan pripiti ujak Tommy i uvijek je tu želja za uspinjanjem na društvenoj ljestvici. Osim irish detalja, jako mi se svidjela atmosfera "ljetnog dana na izdisaju" u kojoj se dani provode na plaži ili na teniskom terenu (čuju se udarci teniske loptice o teren), a djeca uvečer u svoje dlanove hvataju krijesnice, sve dok ih komarci ne potjeraju u kuću.

"Oh, ne želim ići', rekla je. "'Ovdje mi je prekrasno. Mogla bih ostati zauvijek." Suze su joj ponovno ispunile oči. Samo mi oni nedostaju."

Rekoh joj da shvaćam. "Teško je kad se navikneš na ljude" rekla sam, a ona je kimnula. "Mogu ti nedostajati, a da ne želiŠ nužno biti s njima.

Ponovno je kimnula. "Kao da želiš biti na dva mjesta odjednom. S njima, jer ih voliš i jer si na njih navikla, ali isto tako i daleko od njih, da bi mogla jednostavno biti ono što jesi?"

"Tako je", reče Daisy i osloni se na mene, utiskujući mršavi lakat u moje bedro.

"Želiš da se možeš pojavljivati i nestajati, kao neki mali duh. Biti uz njih, ali ne biti zarobljen uz njih." Ponovno je potvrdila kimajući. "To je zagonetka svake obitelji', rekla sam.

Mome srcu omilili su protagonistice ova dva romana i njihova reflektivna djetinja perspektiva - one puno toga imaju zajedničkog. Baš kao i Elly u "Kad je bio bio zec" i Theresino će se bezbrižno djetinjstvo okončati tužnim događajem koji će ju obilježiti za cijeli život. Za razliku od Elly, koja će traumu gurati pod tepih, posebno kad shvati da jedini svjedok njezina odrastanja više ne postoji, Theresa će pronaći način da iz tragedije crpi ljubav i snagu za odrastanje.

Gospon Chat, čini se da znate što radite - tople priče koje su napisale osebujne autorice bile su sasvim ugodno proljetno štivo!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...