Preskoči na glavni sadržaj

Preporučio Chat GPT

Imam prijateljicu koja jako voli ChatGPT. Tražila je od njega odgovore na razna pitanja, preporuke za putovanja, ma ražila ga je čak i savjet za uređenje dnevne sobe, a Chat je uspješno odglumio Mirjanu Mikulec. Meni je, pak, palo na pamet da od Chat-a tražim knjišku preporuku, pomalo očajna u moru novoobjavljenih knjiga i salvi pohvala.

"Dear Chat, please (zamišljam si da mu je engleski materinski jezik pa mu se tako, iz poštovanja, i obraćam, a i valja biti uljudan prema tehnologijama - bit će lakše moliti milost jednog dana, kad računala preuzmu svijet, kao u "Rešetki" Philipa Kerra koju sam čitala s dvanaest godina i imala futurističke noćne more), recommend me beautifully written, warm story by witty and charming author, appropiate for spring read!"

Chat ljubazno nabroji gomilu knjiga koje sam pročitala, a ja citiram Olivera Twista - "please, Sir, I want some more". Chat nabroji još nekoliko knjiga, ali samo dvije prevedene na hrvatski jezik i dostupne u mojoj gradskoj knjižnici.

Eleanor Maud vrckava je djevojčica iz Essexa. Jednog dana, pala joj je na pamet ideja - da je Isus produkt neplanirane trudnoće, kao i ona, na što joj je vikar rekao da Bog ne voli one koji sumnjaju u Božji plan. Tata joj je pokušao objasniti da Bog ima ljubavi za sve, pa čak i za one koji ne idu na vjeronauk. Ali ona nije mogla čekati. Ako ju Bog ne voli, pronaći će drugog koji će ju voljeti. Dok je razmišljala o Bogu, životu i smrti, u njezinu ulicu doselio se zanimljivi starac, mađarski Židov čije lijepe molitve su ju oduševljavale, pa je Elly odlučila postati Židovka.

"Rekla si da mogu biti što god poželim kad budem starija", rekla sam. Ona se osmjehnula i rekla: "Možeš. Ali nije baš lako postati židov." "Znam", rekla sam snuždeno. "Treba mi broj." A ona se najednom prestala osmjehivati."


Njezino neobično prijateljstvo prekinuo je njezin pet godina stariji brat Joe koji se uvijek zaštitnički odnosio prema njoj. Elly je potom u školi pronašla novu prijateljicu, Jenny Penny, englesku Pipi Dugu Čarapu, čija je majka živjela u "privremenom svijetu privremenih muškaraca".

Ellyina majka čita knjige o dječjoj psihologiji, otac joj je odvjetnik čiji "idealizam se u trenu umije pretvoriti u bljuzgavicu", njezina teta Nancy je lezbijka i filmska zvijezda koja bi banula "s neba pa u rebra" - živopisni su to likovi koji će zagrijati Ellyino srdašce. Grickajući biskvit s jagodama, ona će snivati i razmišljati o Bogu, prijateljevati s raznim ljudima (svaki drugi lik u knjizi je gay, kao autorica, no dobro), ali Penny će uvijek imati posebno mjesto u njezinom srcu, čak i kad ih život razdvoji, čak i kad uspomene iz djetinjstva poprime hladniji ton.

Sarah Winman britanska je glumica i autorica, a "Kad je bog bio zec" njezin je debitantski roman. Objavljen je 2011. i postao je svjetski bestseler. Poznata je po pomno ispisanim nacrtima romana uz koje vodi i dnevnik emocija koji joj pomaže u pisanju, a uzor joj je Toni Morrison. Osim ove knjige, kod nas je prevedena i njezina knjiga "Still life" iliti "Mrtva priroda", i to u izdanju Petrine knjige (2024). Roman "Kad je bog bio zec" neprikosoveno je šarmantan, kao i njegova pripovjedačica Elly, koja piše priču o svom životu s odmakom, pokušavajući dati smisao traumama iz djetinjstva za koje zna samo jedna osoba iz njezina života, ispreplićući ih sa suvremeni tragedijama kao što su teroristički napadi 11. rujna. Miris sconesa, okus jaffa keksa i zvuci Carpentersa ono su što čini ovo štivo toplim i ugodnim svakome tko razumije da je "potreba da te pamte možda jača od potrebe da ti pamtiš".

"Spotaknula se", rekla sam, ne gledajući u nju. Brat se spustio i podigao njezinu nogu prema snopu svjetla sto je dopirao iz kuhinje. Da vidim što si napravila", rekao je. , Bože, ovo je živi užas. "Boli li?" upitao je. Više ne", rekla je, gurajući ruke u prevelike džepove. "Trebat ćeš flaster", rekao je. "Vjerojatno", rekla je ona. "Možda i dva." "Hajde, dođi", rekao je, podigao je i privio uz prsa. Nikad prije nisam o njoj razmišljala kao malenoj. Njezino noćno postojanje, njezina samostalnost koju joj je nametnula zanemarenost, nekako ju je činila starijom. Ali te noći, ugniježđena uz njega, izgledala je sitno i ranjivo; i potrebito. Lice joj je mirno počivalo uz njegov vrat; oči je sklopila na osjet njegove brižnosti dok ju je unosio. Nisam odmah pošla za njima. Prepustila sam je njezinu trenutku. Onom nesmetanom trenutku kad je mogla sanjati i vjerovati da je sve što ja imam njezino."

Za Alice McDermott, priznajem, nisam ranije čula, iako je za svoj roman "Charming Billy" 1998. dobila American Book Award. Sada je ona sedamdesetogodišnjakinja, sveučilišna profesorica u mirovini, s prebivalištem u blizini Washingtona. "Srce moje malo" njezin je treći roman, napisan odmah nakon romana "Charming Billy", a zanimljivo, kao i roman Sarah Winman, i on je inspiriran napadima 11. rujna 2001.

Petnaestogodišnja Theresa, koja ljeto provodi sa svojom osmogodišnjom sestričnom Daisy, pripovjedačica je ove coming of age priče smještene na Long Island šezdesetih godina prošlog stoljeća. Sam naslov "Child of my heart" iliti "Srce moje malo" predstavlja posebnu privrženost koju Theresa osjeća za svoju malecku sestričnu koja na Long Island dolazi iz New Yorka, iz mnogočlane irske obitelji - privrženost nalik onog roditeljskoj.

"Ali majka je tvrdila da svoj izgled mogu zahvaliti samo tome što se za mene zauzela sv. Terezija od djeteta Isusa, moja galska svetica zaštitnica - što je bio njezin priprost i pobožan način da odagna i ono njihovo divljenje potiče taštinu, i sumnju da je negdje u naše irsko podrijetlo kapnulo nešto bezbožne krvi. Onakvi kakvi su bili - djeca doseljenika, načitani ali nedovoljno obrazovani - moji su roditelji vidjeli moju budućnost samo u svjetlu toga kako ću se udati, pa su smatrali da su mi izgledi ugroženi zbog židovske, irske, poljske, talijanske djece koja su preplavila grad i bližu okolicu, gdje su si mogli priuštiti kuću. Odselili su zato na Long Island jer su znali da bogati ljudi žive u udaljenim krajevima Long Islanda, pa makar samo tijekom ljetnih mjeseci, i to što su me smjestili na mjesto gdje bi me mogao uočiti netko od bogataša za njih je značilo da su mi u životu osigurali sve mogućnosti."

Angelonija mi je otkriće ❤️

Lijepa Theresa nadarena je šetačica pasa i babysitterica, mila djeci i životinjicama, poput moderne Snjeguljice. Ima oko za detalje pa njezin pogled na svijet zaokuplja pažnju čitatelja, a nježni i elegantni svijet spisateljice otkriva kućanstvo tipično za generacije potomaka irskih doseljenika, kojima pripada i njezina obitelj - irska djeca odlaze na počinak uz tugaljive pjesme o nestalim pomorcima, na zidovima visi Presveto Srce Isusovo, uvijek je tu jedan pripiti ujak Tommy i uvijek je tu želja za uspinjanjem na društvenoj ljestvici. Osim irish detalja, jako mi se svidjela atmosfera "ljetnog dana na izdisaju" u kojoj se dani provode na plaži ili na teniskom terenu (čuju se udarci teniske loptice o teren), a djeca uvečer u svoje dlanove hvataju krijesnice, sve dok ih komarci ne potjeraju u kuću.

"Oh, ne želim ići', rekla je. "'Ovdje mi je prekrasno. Mogla bih ostati zauvijek." Suze su joj ponovno ispunile oči. Samo mi oni nedostaju."

Rekoh joj da shvaćam. "Teško je kad se navikneš na ljude" rekla sam, a ona je kimnula. "Mogu ti nedostajati, a da ne želiŠ nužno biti s njima.

Ponovno je kimnula. "Kao da želiš biti na dva mjesta odjednom. S njima, jer ih voliš i jer si na njih navikla, ali isto tako i daleko od njih, da bi mogla jednostavno biti ono što jesi?"

"Tako je", reče Daisy i osloni se na mene, utiskujući mršavi lakat u moje bedro.

"Želiš da se možeš pojavljivati i nestajati, kao neki mali duh. Biti uz njih, ali ne biti zarobljen uz njih." Ponovno je potvrdila kimajući. "To je zagonetka svake obitelji', rekla sam.

Mome srcu omilili su protagonistice ova dva romana i njihova reflektivna djetinja perspektiva - one puno toga imaju zajedničkog. Baš kao i Elly u "Kad je bio bio zec" i Theresino će se bezbrižno djetinjstvo okončati tužnim događajem koji će ju obilježiti za cijeli život. Za razliku od Elly, koja će traumu gurati pod tepih, posebno kad shvati da jedini svjedok njezina odrastanja više ne postoji, Theresa će pronaći način da iz tragedije crpi ljubav i snagu za odrastanje.

Gospon Chat, čini se da znate što radite - tople priče koje su napisale osebujne autorice bile su sasvim ugodno proljetno štivo!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Alain de Botton & Marcel Proust

U knjizi " I ponovno, ljubav " lik Doris Lessing, Sara Durham, u razgovoru s prijateljem spominje Prousta. Otrovana ljubavlju, ona poseže za Stendhalom, a njezin prijatelj, nesretno zaljubljen, čita Prousta. "Još mi samo on može zadržati pažnju. Barem sada, kad se ovako osjećam. Neobično, nekoć sam smatrao da je previše zaokupljen sobom", kaže Stephen, dodajući da i Proust i Stendhal umiju spojiti romantičnu zaljubljenost i hladnu inteligenciju. Ah, kakav spoj... Pred očima mi se odmah stvori slika: rujno je jutro, prvi je sat hrvatskog jezika u četvrtom razredu matematičke gimnazije. Naša profesorica Mlinac postala je penzionerka, a njezine cipele treba nazuti profesorica Pepelko. Iskusna je to profa naše škole, ali mi smo već matori prefriganci - Pepa, nemoj nas gnjaviti ni Krležom ni gramatikom, samo daj petice. Pepa nam daje upute da spojimo stolove, a na vratima su kuharice školske kuhinje koje nose šalice iz kojih miri lipov čaj. Breze se njišu kraj prozora, l...

Alain de Botton & Lauren Groff

Postoji ta jedna pjesma Paule Abdul kojom sam opsjednuta otkad pamtim, " Opposites Attract ". Zapela mi je za oko kao djetetu jer je u videospotu uz Paulu glumio i animirani mačak zvan MC Skat Kat, kojemu su glas posudili reperi zvani Wild Pair, Bruce DeShazer i Marvin Gunn. Danas, pak - jer poslušam tu pjesmu i danas - duboko promišljam o njezinim stihovima. Što nas to privuče nekome tko nam je do jučer bio stran? Privlače li se doista suprotnosti? Jednom kad odlučiš voljeti jednog muškarca cijeli život (pustimo romantiku, to je odluka - i valja ju donijeti svakog dana iznova), moraš neprestano preispitivati ono na čemu ste izgradili temelje, i, što je najvažnije, ono što ste jedno drugo gradeći naučili. Zato uzimam u proučavanje knjige kao što je "Ogledi o ljubavi", koju je Alain de Botton, švicarsko-britanski filozof-psihoterapeut, napisao u 23. godini, i koja je momentalno postala bestseler. Ponukan nesretnim ljubavnim iskustvima, golobradi je Alain pokušao u nj...

Alain de Botton & Niall Williams

Gledam nedjeljom lica ljudi u klecalima konkatedrale. Mlađarija lijeno skriva zijevanje (subota je bila burna), penzioneri netremice zure u svećenika (oni su to već sve čuli sto puta), majke umiruju djecu ("Bože, uzmi moju rastresenost kao pokoru."), naša mlaka lica ne pristaju uz radost koju bi sveta misa trebala predstavljati u našim životima. Ipak, svi se jednom tjedno slijemo u tu impresivnu građevinu u kojoj se osjećamo malenima - zrnca smo prašine koja traže svoje mjesto pod suncem, koja traže Boga, mir, ljubav, recept za sretan život. Pavao Pavličić rekao je da sreća nije stanje i da postoje tek sretni trenuci (mislim često o toj rečenici, kad god me snađe neki sretan trenutak), ali mi, ljudi, ne odustajemo od traganja za onime što bi nas učinilo sretnijima. Neki u toj potrazi idu toliko daleko da pišu knjige o arhitekturi koja ljudima može donijeti sklad i ljepotu (čitaj: željela sam izliku za čitanje još jedne knjige Alaina de Bottona). Prvi posjet Iloku Ostaci osman...

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (part 1)

Od 2001. godine, otkad sam prvi put vidjela Lorelai Gilmore kako u rodeo styleingu trči niz stepenice dok je njena kći Rory požuruje jer kasni prvog dana u novoj školi, moj život nije bio isti. U to doba nije bilo torrenata i sličnog oruđa za nabavku omiljenih filmova, serija i glazbe, pa sam, luđakinja kakva jesam, iz tjedna u tjedan, snimala svaku epizodu Gilmoreica na VHS. Od tog dana, u našoj kući jedino što je uvijek bilo na TV ekranu su neustrašive i brbljave Gilmoreice. Osim što su nas naučile sve o filmovima, glazbi i pop kulturi te povećale našu word per minute sposobnost, stvorile su neku čarobnu vezu između mene i mojih sestara koje su zbog moje opsesije bile prisiljene odrastati pitajući se hoće li Lorelai ikad završiti s Lukeom i otvoriti svoj pansion te hoće li Rory pristojnog Deana zamijeniti zločestim Jessom. Zadnja klapa u Stars Hallowu pala je 2007. godine, a još uvijek mi ne prođe dan da ne pogledam barem jednu epizodu, iako već svaki dijalog, a i monolog, z...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...