Kad pokušavam organizirati sljedeće putovanje svoje obitelji, ne gledam hotelske ponude - za najam mahnito tražim prozračne i lijepo uređene stanove koji nude neku drugu varijantu našeg života. Privlače me minimalistički uređeni stanovi (ako vidim inspirativne citate na zidovima čudne boje, kidam nalijevo) s puno svjetla, iako se ne mogu zamisliti u njima - naš stan pun je crteža, igračaka, knjiga, bojica, kojekakvih kutijica i dječjih diploma, pun je stvari. Stvari ponekad oživljavaju prostor, ali često ga i guše. Zato često poželim pobjeći od svih tih stvari, živjeti na nekom lijepom mjestu dva, tri dana, započeti ispočetka.
Zato, kad knjiga započne rečenicom "Sunčeva se svjetlost kroz erker razlijeva prostorijom, u smaragdno boji šupljikave listove tropske monstere krupne poput oblaka i natapa široke pruge parketa boje meda", ja se čvrsto privijem uz njezine listove i potpuno prepustim.
Prve stranice romana "Savršenstva" talijanskog pisca Vincenza Latronica nude uvid u iscenirani život 21. stoljeća. Iako nisam nikad slušala Kraftwerk, ne volim Warhola, a monsteru i dracenu ubila bih u rekordnom vremenu, i iako u mojoj inačici života rad nije "izvor razvoja i kreativne stimulacije, osnovni ritam melodije užitka", neobično me privlače fotografije oglasa za najam stana u Berlinu, jer "život koji obećavaju ove slike čist je, sabran, lak". Već sljedeće poglavlje otkriva realnost - mladi par ondje živi u kaosu nepospremljenih stvari.
"Za radnog vremena, svaka stvar koja nije na svom mjestu, svaki znak nebrige opsjedao im je vidno polje i ometao koncentraciju. Završili bi sa sastankom ili podigli pogled s nekog kompliciranog mejla i ugledali bi se onako kako bi ih netko izvana vidio, oko njih ostaci hrane i papiri, kućni ogrtač bačen na dansku fotelju - i osjećali su se nedoraslima, poput uljeza u svijetu zrelih ljudi koji bi vidjeli koliko su nesposobni samo kad bi kadar kamere na laptopu bio malo širi."
Protagonisti ovog romana su Anna i Tom, digitalni nomadi koji su "sazrjeli u točno vrijeme kad i Internet". Oni su računalni kreativci koji rade od kuće, koji žive za viralne slike i partyje, a tuđe živote smatraju uzbudljivijima od svog. Oni slobodno vrijeme provode kako ga i ostali provode, zanemarujući svoje potrebe. Milenijalci su to koji se razvijaju s društvenim mrežama, koje su nas na svojim počecima uvjerile da pripadamo "zajednici koju na okupu čvrsto drži zajednička stvarnost, koja je gotovo kao prava". Subotom spremaju stan i slušaju stare eurovizijske pjesme. Iako dosadan život u šlafrocima (meni) zvuči idilično, oni žive u svijetu u kojem je sve ponuđeno pa se vječito pitaju što propuštaju. Svijet uzbuđenja, erotike i zabave čini im se nedostižan ("Bojali su se da su zadovoljni zato što su pristali na nešto zadovoljavajuće, osrednje.").
"Voljeli bi da su mogli učiniti nešto da to nekako obuzdaju, ali brisanje profla na društvenim mrežama, makar samo jednog, izgledalo je neizvedivo. Odricanje od Facebooka zadalo bi težak udarac njihovu društvenom životu. Bio je neophodan za pronalazak i učvršćivanje njihova berlinskog kruga, a bio je i glavni izvor praktičnih informacija koje su im mogle zatrebati. Također, bio je jedina i dalje aktivna veza s njihovim prethodnim životima. Nisu često razgovarali sa starim prijateljima - možda jer uz taj sveprisutan, naizgled i beskrajan protok slika nije bilo potrebe za tim - no kad bi čitali o njihovim novim poslovima i gledali slike večera s ekipom iz razreda, osjećali su se kao da du još u njihovim životima."
"Razlike u mišljenjima koje su na internetu sročene u sarkastičnim replikama ili tweetovima, uživo su zvučale daleko manje dramatično. Sustavi vrijednosti koju su se u komentarima činili nepomirljivima, za stolom u kafiću nekako bi se usuglasili. Nisu više zvučali tako nabijeni toksičnim mačizmom, eurocentrizmom, privilegiranošću. Raspravu bi dokrajčila šala, još jedna tura za sve. Za dan ili dva već bi je zaboravili."
Oni nisu zainteresirani za grad u kojem žive, a koji vrvi strancima koji su im nalik. Oni trebaju obilje Berlina, ali nemaju osjećaj za njegovu povijest i njegove osobitosti, iako svojim dolaskom neminovno mijenjaju vizuru i duh grada. Iako im se na momente čini da žive u centru zbivanja, pogled na fotografije s tuđih odmora razuvjerava ih - pa putuju, uvijek tragajući za zelenijom travom.
"S ceste su često pucali prekrasni pogledi na obronke i vinograde i prljavobijele i zagasitožute zvonike na mliječnoj pozadini neba; kroz spuštene prozore automobila vlažan svjež povjetarac hrvao se s elektronskom glazbom koju su preko Bluetootha puštali na radiju. Ponekad su se osjećali kao da su na godišnjem ili na putovanju (što nisu bili), a kad bi se potrudili usredotočiti se na dobre strane, osjećali su kako je moguće ponovno otkriti čari vlastitog života, kao što je u nesanici moguće zaspati. Sreća je bila tu, pred nosom, dohvatljiva jednostavnom mentalnom operacijom; već trenutak poslije, prizor betonskog kostura nedovršene kuće, derutna baraka puna smeća i olupine automobila bili bi dovoljni da ponovno pomisle kako je samo daleko to što žele."
Vincenzo Latronico mučio se godinama da prikaže na koje sve načine je naš život oblikovan slikama koje gledamo online, i onda je tijekom zloglasnog lockdowna, gotovo iz dosade, započeo pisati ovu odu romanu francuskog pisca Georgesa Pereca iz 1965., "Things: A Story of the Sixties" i oduševio svijet. Ovo je njegov četvrti roman, ali prvi koji je preveden na engleski jezik (nije ga preveo sam, iako je prevoditelj).
Milenijalci iz ove priče mora da su odrasli kao ja - biciklirajući, lunjajući susjedstvom, igrajući gumi gumi, iščekujući omiljeni crtić na TV-u, pritišćući tipku "rec" na kaziću kad bi zasvirao novi hit na lokalnom radiju (88,7 u srcu) - nije bilo ekrana koji bi pumpali dopamin u naše okice, uzbuđenje je bilo stvarno, a ne umišljeno. Ipak, s tim iskustvom, s obrazovanjem i informacijama koje su im dostupne, Anna i Tom ne mogu se othrvati svijetu koji im diktira kako bi trebali živjeti. Oni pokušavaju biti radikalni, žele biti i ljevičari i feministi (u teoriji, dakako), anglofona derišta, pripadnici vremena i prostora koje kroje slike s Instagrama - biti svoj više nije u modi, Šenoa moj. Stravično je to treće lice množine u kojem Latronico piše - to kolektivno razmišljanje, življenje, propadanje. Stravična je ta potraga za savršenstvom - iscrpljuje, cijedi životnu silu iz nas, nesavršenih.
Nije puno toga u našoj moći, ali reorganizirati ormar, izbaciti iz njega odjeću koju nismo obukli godinama, pomesti balkon i oprati prozore, pjevajući stare eurovizijske pjesme, već bismo mogli. A i ne moramo - možemo jednostavno izaći iz stana, zalupiti vratima. Možemo i pustiti sunce u svoj stan. Ukrasiti prostor knjigama koje volimo, a ostale donirati antikvarijatu. Napisati pismo, pogledati još jednom film koji smo gledali desetak puta. Pozvati prijatelje. Pojesti taj desert. Popiti to piće koje čuvamo za posebne prilike. Smijati se i plakati. Svađati i miriti. Zaboraviti se fotografirati. Samo biti.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)