Godina je 1996. Moja sestra Buba i ja dijelimo i sobu i krevet na kat. Ja spavam na gornjem krevetu, a Buba na donjem - često pada s kreveta (pa je bolje da padne s manje visine). Buba više nije beba, ima pet godina pa mora spavati sa mnom - u kinderbetu u roditeljskoj spavaćoj sobi još spava najmlađa od nas, Nina. Nitko od nas još ne zna ni kako se zove ni gdje je šupalj, djeca smo. Ne znamo ni da je 1996. godina sjajnih filmova. U Hollywoodu izlaze "Space Jam", "Twister", "Jerry McGuire", "Vrisak" - kod nas će ti filmovi doći tek 1997. Ne znamo ni da je u rujnu 1996. Oprah pokrenula svoj slavni book club ni da je za prvu knjigu odabrala "Dublji dio oceana".
Roman počinje s odmakom - prošlo je deset godina nakon što je Beth Cappadora, inače fotografkinja, supruga i majka, saznala što se naposljetku zbilo njezinom trogodišnjem sinu Benu nakon što je nestao iz hotela u Chicagu. Na prvim stranicama ovog romana, Beth prebire po starim fotografijama, njezinim "amajlijama", promatra fragmente svog života.
Ben nije bio zahtjevno dijete, za razliku od četiri godine starijeg Vincenta. Uz njih dvojicu i netom rođenu djevojčicu, Kerry, Beth je rastresena žena koja razbibrigu pronalazi u pripremi za petnaestu godišnjicu mature. Želi se napiti i hihotati s frendicama, zaboraviti na rađanje i svjež ožiljak od carskog reza. U hotel, u kojem se zabava treba održati, dolazi s djecom, dok njezin muž, Pat, ostaje kod kuće, radi posla. Dok se u gužvi hotelskog lobija susreće s kolegicama, Beth trepne i ostvaruje se najveća noćna mora svake majke. Djeca se ne gube, djecu gubimo. Ben je nestao - o njemu izvještavaju televizijski programi diljem zemlje, aktiviraju se svi policijski mehanizmi, a život se mora nastaviti.
 |
| Oprah Winfrey's Deviled Eggs |
Slušajući intervjue Jacquelyn Mitchard učinilo mi se da je specijalnost ove autorice pozabaviti se takvom vrstom posljedice - epilogom koji dolazi nakon onog što bi drugi smatrali vrhuncem priče. To mi se čini hrabrim, pogotovo za kontekst devedesetih, kad nitko nije govorio o mentalnom zdravlju. Stanje katatonične svakodnevice koje guta Beth nakon što se vrati kući u kojoj nema njezinog djeteta uznemirujući je, ali i najupečatljiviji komadić ovog romana - njezina malodušnost, ogorčenost, bijes i želja da se isključi iz života opipljivije su na papiru nego na filmu (koji je ovih dana bio na programu Star Life!), a Vincentova (pardon, Reeseova) dječja perspektiva ("A nakon što bi neko vrijeme ponovno radila normalne stvari, počela bi shvaćati da, čak ako Bena trenutačno nema, ona još ima više djece no što je izgubila.") ono je što ovu priču čini posebno tužnom, premda je upravo ona ključ rješenja svih problema obitelji Cappadore - bratska ljubav koja nadilazi nesposobnost odraslih da se nose s problemima svijeta tema je ove priče, zapravo.
U vrijeme kad je pisala o gubitku obitelji Cappadora, Jacquelyn Mitchard bila je novopečena udovica s troje male djece - poznavala je osjećaje koji opterećuju Beth, i za nju je gubitak bio kao "sudar vlakova, grubi nasrtaj na život". U jednom je intervjuu rekla da ju je na pisanje, osim dugogodišnjeg prijatelja Raya Bradburyja, inspirirao san o ženi koju je snašla Bethina sudbina, a koji je vjerojatno bio potpomognut tada aktualnim slučajem nestanka dječaka Stevena Staynera, koji je vraćen svojoj obitelji sedam godina nakon nestanka, nakon što je pobjegao od svog otmičara.
Autentični prikaz procesa žalovanja, kojeg svatko u obitelji doživljava drugačije, oduševio je Oprah Winfrey - svidio joj se toliko da ju je inspirirao na pokretanje book cluba! Nitko nije vjerovao da itko može od književnika učiniti rock zvijezde, ali nakon Oprine promocije, "Dublji dio oceana" prodan je u tri milijuna primjeraka, a producentska kuća Michelle Pfeiffer otkupila je prava za snimanje filma po romanu, u kojem je Michelle glumila omraženu Beth. Daaaa, svi su mrzili Beth! Beth je te godine bila talk of the town! Oprine čitateljice u jednom su se trenutku zgražale nad njezinim zanemarivanjem djece i muža, a već u drugom su suosjećale s majkom koja proživljava traumu. Našavši razumijevanje za Beth, Oprine su čitateljice pronašle i razumijevanje svojih boli - dobile su dozvolu tugovati na svoj način. Izgubivši Bena u hotelu tog dana, Beth je nepovratno izgubila dio sebe - dio sebe kojeg nije nikad uspjela vratiti, čak ni kad joj se nakon devet godina Ben pojavio na vratima i, poput običnog klinca iz susjedstva, pitao može li joj pokositi dvorište.
Nije stil pisanja ono što me nagnalo k čitanju ove (relativno duge i na momente dosadne) knjige, nego pokušaj odgonetavanja njezine popularnosti tih devedesetih godina. Neke knjige valja čitati u kontekstu vremena, a ovo je definitivno jedna od njih. Čitajući ju, pomislila sam da su devedeset bile vrijeme kad se ljudi (čitaj: Amerikanci, a tek onda (možda) i ostatak svijeta) nisu bojali stvarnog života i kad su s puno emocija čitali obiteljske drame - suosjećajući s tuđim gubitkom, budili su svoju ljudskost, a kritizirajući tuđe postupke, razgovarali su, zauzimali stav. Prošlo je trideset godina. Danas ne smijemo nikoga kritizirati, čak ni fiktivne likove, valja biti tolerantan i korektan. Uostalom, umorili smo se od empatije - sve smo vidjeli i na sve smo oguglali, uvjereni da 'oguglati' znači 'ojačati', a ne 'otupjeti'. Danas živimo pokušavajući zaštiti sve ljudsko u sebi, pravdajući se brigom o sebi, negirajući svoju krhkost - popularni su fantasy i distopija. 21. stoljeće je, valja se asimilirati u budućnosti o kojoj smo nekoć nagađali. Prilagođavamo li se umjetnoj inteligenciji, pokušavamo li biti čovjekoliki roboti jer je to lakše nego prisjetiti se prvih strahova, padova s kreveta, sestrinske ljubomore i prepirki uz nezaboravni soundtrack djetinjstva?
"Ostatak vremena samo je obnašala uloge, svaku s pripadajućim radnjama: hrabra, poslušna snaha; tugujuća majka; srčana prijateljica; odana supruga. Uspijevalo joj je odglumiti ih, ma kako nevješto. Ali su te radnje same po sebi bile iscrpljujuće zbog svoje beskorisnosti. Poput napornog i upornog gimnasticiranja, gutale su vrijeme i održavale Beth u formi za...za što? Za nastavak života, promijenjenog života, post-benskog, koji Beth zapravo i nije mogla zamisliti, ali za koji je zaključila da se na neki način očekuje od nje. Ono što jest znala, bilo je da će nekakvo polaganje računa, nekakvo odustajanje od nečeg, prethoditi zakoračenju na rub tog života. I premda nije znala kad će morati načiniti taj korak, nije ga željela učiniti bez Candy pokraj sebe. Kad bi to učinila, oh, bilo bi to gore od smrti, gore nego sjećanje na dan kad ju je Ben nazvao 'moj bajni grejp' - dan kad je povjerovala da Ben nije samo dobar i drag nego pun pjesničkog - gore nego fotokopirane priče koje bi joj došle pod ruku u stožeru prije no što bi se netko sjetio spriječiti je, priče o seksualno zlostavljanoj djeci koju se mjesecima održavalo na životu, snimalo njihove smrtne muke. Beth se pobojala da bi mogla nekog ubiti, ili se samozadovoljavati na javnom mjestu, ili se provesti Angelovim Lincolnom preko krcatog vrtićkog igrališta. Pa je tako činila sve što čine dobre djevojke, a svoju pravu svijest čuvala za Candyn ured, za onih nekoliko trenutaka jednog sata ili mnogih sati koje bi ondje svakog dana provodila kad bi mogla skinuti sve maske."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)