Uobičajeno je za mlade ljude da zavole glazbu određenog glazbenika, a tek onda pomahnitaju za njegovim popratnim sadržajem. Sredovječni ljudi, pak, prepoznaju sadržaj pa počnu slušati i glazbu kreatora sadržaja. Tako sam bar ja - naišavši na book club Due Lipe, svidjela mi se Dua (yes, to joj je pravo ime!), njezina prirodnost, elokventnost pa i književni ukus (jedan od omiljenih pisaca joj je George Saunders!), pa sam poslušala i njezine hitove (tek sad uočavam da se neprestano vrte na radiju). Dakle, trenutno volim sve što vole mladi, iako uvečer lice mažem retinolom, a ujutro SPF-om.
Travanjski izbor book cluba Due Lipe, inače znanog kao Service95 Book Club, debitantski je roman "Tuga je pernata stvar" britanskog pisca Maxa Portera, čiji naslov je inspiriran pjesmom Emily Dickinson, ""Hope" is the thing with feathers." Svako malo netko o tom romanu priča kao o čudu svjetskom pa sam stekla dojam da je riječ o neobičnom uratku kojeg vrijedi pročitati - čak sam ga i kupila na nekoj od akcija za neke blesavo male novce.
"Tuga je pernata stvar" više je novela nego roman. Pisana je iz tri perspektive (otac, dječaci, Vrana) i opisuje život oca i dvoje djece nakon smrti njihove supruge i majke. Četiri ili pet dana nakon njezine smrti, ocu je na vrata pokucao stranac kojeg je najavilo šuškanje i pucketanje - bila je to čovjekolika Vrana. "Neću otići sve dok ti više ne budem potreban", rekla je. Iako uvođenje Vrane u ovu priču vuče inspiraciju iz poezije Teda Hughesa, proučavanjem koje se bavi spomenuti udovac, simbol vrane može se višestruko tumačiti. Njezino perje može u igri svjetla stvoriti bljesak, a može i svojim crnilom pozivati u smrt. Svatko žaluje na svoj način, često ljudi koji žaluju rade jako čudne stvari, zato i Vrana može biti štošta ("Bio sam prijatelj, izgovor, deux ex machina, šala, simptom, umišljaj, prikaza, štaka, igračka, fantom, geg, psihoanalitičar, dadilja.") - ta mi se otvorenost interpretaciji svidjela. U svakom slučaju, dolazak Vrane najavio je promjenu u kućanstvu ovih momaka. Glas Vrane je kreštav, nerijetko vulgaran i nametljiv (pomaže poslušati način na koji sam autor čita odlomke pisane iz Vranine perspektive) - ona je itekako prisutna u njihovom gnijezdu, gotovo koliko je duhom prisutan i onaj koga više nema.
"Nikad više neće koristiti (šminku, kurkumu, četku za kosu, rječnik sinonima).
Nikad neće dovršiti (roman Patricije Highsmith, maslac od kikirikija, balzam za usne).
Nikad joj više neću za rođendan kupovati zelene knjige iz serije Virago Classics.
Neću više pronalaziti njezine dlake.
Neću je više slušati kako diše."
Max Porter rekao je Dui da je roman započeo crtežom, i da je često tijekom pisanja črčkao na papir - zapravo, ovaj roman bilježnica je puna črčki i stihova bez interpunkcijskih znakova. Atmosferom je ova knjiga nalik praznoj kući i praznom čovjeku - iako riječi Vrane stvaraju kakofoniju koja uznemiruje (ali ne oživljava). Stil me jest podsjetio na "Lincolna u bardu", ali i na "Gradove od papira", novelu o životu Emily Dickinson, ali ova mi knjiga, iako sam svjesna da počiva na iskustvu autora, koji je rano u djetinjstvu izgubio oca, nije bogzna što donijela (ako vas zanima ta tekmatika, radije bih preporučila "Strvinare starog svijeta"). Njezina bol nije me uvjerila, ma nije me ni okrznula, a fragmenti života u praznom hodu i razlomljene rečenice često su me izbacivali iz takta. Originalno iliti eksperimentalno napisana, ova megapopularna knjiga (osim što je prodana u milijunima primjeraka, prevedena na sve žive jezike, adaptirana je u kazalištu, a sniman je i film po njoj) ostavila me potpuno ravnodušnom (da ne kažem - IDGAF za nju) i učinila moju žudnju za romanom epskih proporcija i književne ljepote samo većom, usudila bih se reći i - nepodnošljivom.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)