Jedna meni draga američka country pjesma kaže ovako: "If I die young, bury me in satin, lay me down on a bed of roses, sink me in the river at dawn, send me away with the words of a love song." Zapravo, puno američkih izvođača country glazbe romantiku sljubljuje s gotičkim elementima, a u literaturi američkog juga postoji čitavi žanr koji takvoj kombinaciji odaje počast - southern gothic. Ima nečega sablaznog u američkom jugu, valjda, u njegovim oronulim antebellum plantažama, na kojima robovi počivaju nemirno u neoznačenim grobovima, u njegovim gromoglasnim protestantskim propovijedima, koje odjekuju u alejama starih hrastova - stoga me ne čudi da je George Saunders, rođeni Teksašanin, iako je odrastao u okolici Chicaga, posegnuo upravo za gotičkim motivima da bi napisao svoj prvi i jedini roman, "Lincoln u bardu."
Privukli su me naslov i priča iza njega davnih dana jer i sama volim tumarati grobljima, čitati imena s nadgrobnih spomenika, osluškivati mir svojstven groblju. Volim slušati priče o ljudima kojih nema jer ih priče uskrisuju, uvijek iznova. Saunders je tako prije dvadeset godina čuo pripovijetku o sinu Abrahama Lincolna, Willieju, koji je 20. veljače 1862., u doba Lincolnova obnašanja predsjedničke dužnosti, preminuo od tifusa u dobi od jedanaest godina. Willie je pokopan na Oak Hill groblju u Georgetownu, a Lincoln je u nekoliko navrata posjećivao mjesto njegova ukopa da bi njegovo tijelo držao u naručju. Te se slike pisac kratkih priča i profesor kreativnog pisanja na Syracuse Universityju, George Saunders, nije mogao otarasiti pa je 2017., kad ju je napokon ukoričio, za nju dobio Booker nagradu, u to vrijeme znanu i kao Man Booker nagrada.
Prije osvrta na ovaj neobični roman valja reći da je bardo pojam iz Tibetanske knjige mrtvih, prema kojoj Saunders, nekoć katolik, a sada budist, osjeća veliko strahopoštovanje. Tibetanski izraz bar-do doslovno znači “između dva”, a označava prijelazno, prolazno ili neizvjesno stanje kroz koje prolazi ljudska svijest tijekom života i poslije smrti.
Pokvarit ću doživljaj svima koji će naknadno posegnuti za ovim romanom, ali moram reći da nemaštoviti čitatelj (ovdje!) na početku romana "Lincoln u bardu" očekuje obožavanog američkog predsjednika Lincolna kao pripovjedača. Međutim, Saunders voli mala životna iznenađenja pa nas na prvoj stranici, umjesto s Lincolnom, koji je tek zemaljski posjetitelj groba svog sina, upoznaje s onima koji obitavaju u čuvenom bardu. Čitatelj bi, potom, pomislio i da će Hans Vollman, prvi od nesretnika koje ondje zatičemo, biti jedini pripovjedač, ali ne! Saunders ponovno iznenađuje i uvodi u roman mali milijun likova koji u savršenoj kakafoniji pričaju priču o smrti, ali i životu dječaka Willieja, koji im se pridružio u bardu. Bevins je obuzet naknadom strašću za životom pa je njegovo lice načičkano osjetilnim organima, Vollman hoda po bardu s erekcijom jer je umro ne konzumiravši brak s mlađahnom suprugom, velečasni Everly Thomas ima razrogačene oči - svi oni životare u bardu ne znajući da su mrtvi. Opterećeni svojim načinom življenja, izgledaju kao statisti iz filma "Smrt joj dobro pristaje" (svojevremeno sam bila luda za tim filmom!). No, što Willie ondje čeka? Koja je njegova svrha? U bardu se, naime, "mališani ne bi trebali zadržavati."
Usporedno s glasovima mrtvih, čitatelj ćuti i glasove živih svjedoka vremena - onih koji su poznavali Lincolna i koji su bili gosti na njegovom balu one večeri kad se Williejevo zdravstveno stanje pogoršalo. Čitav roman ispripovijedan je u čudnoj rashomonskoj formi koja nalikuje dramskom tekstu, ali na iznimno tečan, promoćuran i duhovit način. Moram reći da me ovo literarno rješenje Georgea Saudersa toliko proželo da sam danima slušala njegova predavanja na internetima i da sam s Book depositoryja naručila njegovu posljednju knjigu, "Swim in a Pond in the Rain: In Which Four Russians Give a Master Class on Writing, Reading, and Life."
George Saunders, pogađate, na Syracuseu drži kolegij upravo na temu ruske književnosti (da, posegnula sam i za Čehovom na nagovor Georgea Saundersa!). Iako je majstor kratke forme, priča o neutješnom predsjedniku koji iznenada gubi sina u trenutku kad se njegova zemlja nalazi u Građanskom ratu, kad svakog dana umiru tisuće američkih sinova, morala je zaživjeti u opsežnijem obliku. No, ni na trenutak autor nije sam - priču na logičan način pletu stvarni i izmišljeni likovi jer svaki povijesni događaj zbio se onako kako pamte oni koji su se našli usred njegova vrtloga. Iznimno komičan, Saunders se, poučen Rusima, uspijeva suzdržati i ovom knjigom ne dijeli ni moralne lekcije niti pruža odgovore na politička pitanja. Slično kao Maggie O 'Farrell u "Hamnetu", Saunders poseže za velikanom američke povijesti da bi podsjetio da smo svi krvavi ispod kože i da bi naglasio snagu koju roditelj crpi iz ljubavi prema djetetu da bi - ne nužno nadahnuo druge - nego tek preživio jedan dan. Pa onda i sljedeći. I dan nakon njega.
Rijetko kad autor uspije prekršiti sva moguća pravila i ostati tako jasan, sućutan i duhovit, ali Saundersu je to pošlo za rukom. Iako se velike misli o smislu života, slobodi i naciji mogu zamijetiti tek između redaka, "Lincoln u bardu" na intrigantan način potiče čitatelja da, sve dok sanja, uči, voli, pada i postoji, pokušava pronaći odgovor na pitanje "Čemu sve to, sve to življenje?", što, naposljetku, i jest smisao umjetnosti, pa i lijepe književnosti, koju toliko voli George Saunders.
"Sad je sve besmisleno. Ti ožalošćeni koji mi prilaze. Pruženih ruku. Neoštećenih sinova. Na lica su navukli krinku hinjene tuge da sakriju svaki znak sreće koja - koja traje i dalje. Ne mogu sakriti kako žive od nje, hrane se srećom što su im sinovi još živi pa stoga i mogućnosti otvorene. Donedavno i ja sam bio jedan od njih. Šetkao sam bezbrižno zviždučući kroz klaonicu, odvraćao pogled od krvava pokolja, mogao sam se smijati i sanjati i nadati jer se to još nije dogodilo meni.
Nama.
Zamka. Užasna zamka. Postavi se i zapne na rođenju. Posljednji dan jednom neizbježno stiže. Kad moraš napustiti ovo tijelo. Već je to samo po sebi loše. A onda donesemo na svijet dijete. Zamka postavlja sve više uvjeta. I to dijete mora jednom otići. Svako je zadovoljstvo pomućeno tom spoznajom. Ali mi, dobričine kakvi jesmo, puni nade, mi to zaboravimo.
Gospode Bože, čemu sve ovo? Sav ovaj hod, trud, smiješci, nakloni, pošalice? To sjedenje za stolom, glačanje košulja, vezanje kravata, laštenje cipela, planiranje putovanja, pjevanje u kadi?
Kad njega ostavljamo ovdje?
Treba li čovjek kimati, plesati, razmišljati, hodati, raspravljati?
Kao prije?
Polazi svečana povorka. On se može ustati i pridružiti se. Trebam li ja potrčati za povorkom, zauzeti svoje mjesto u četveroredu, stupati visoko podižući koljena, mahati zastavom, puhati u trublju?
Je li nam bio drag ili nije?
Onda mi dopustite da više ne budem sretan."
Fotografije su snimljene na mom omiljenom groblju - u Martinu kraj Našica.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)