Preskoči na glavni sadržaj

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira.

-True crime podcast, kažeš? Kako to misliš?

- Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj.

- Sign me up!

Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina-virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici.


Ja sam sve gore navedeno - bila sam fan true crimea prije nego je true crime imao ime (I'm that old). Još dok sam slušala Spajsice, izrezivala sam iz novina članke o neriješenim slučajevima (jedan od onih koji me zaintrigirao najviše bio je slučaj malene JonBenet Ramsey, koja je pronađena mrtva u podrumu svoje kuće na sam Božić). Voljela sam gledati i Lifetime filmove (znate, one koji se prikazuju poslije ručka) u kojima bi se prikazao događaj snimljen "po istinitom događaju" (onaj o Laci Peterson ostao mi je u sjećanju). Moja fascinacija nije bila nimalo čudna ni meni ni mojima doma jer je Poirot u našem kućanstvu uživao velik ugled (mama i danas zaspi pred TV-om uživajući u krimi petku), a i odrasla sam uz geslo "The truth is out there" (Mulder, I love you). Neko vrijeme prala me i opsesija Trumanom Capoteom i njegovom knjigom "In cold blood", a prvi izborni kolegij koji sam na fakultetu odabrala bio je "Sudska medicina" (shout-out patologu koji nam je bio predavač - i on je imao uvrnuti smisao za humor, kad bolje razmislim).

Knjigu "Profil zla" (Mozaik) Tia i Filip osmislili su po uzoru na podcast, ali pet priča napisao je Filip, a pet je napisala Tia - neke od njih čuli smo i u podcastu, a neke i nismo. Tu se našao Tijin obožavani Ed Kemper, prefrigani big boy koji je ubijao žene sedamdesetih, Aileen Wuornos, za koju se Charlize Theron poružnila u filmu, Ivan Milat, naše gore list, jedan od najzloglasnijih ubojica Australije, David Berkowitz znan kao Son of Sam, gospon i gospođa West, s kojima ne biste popili popodnevni čaj, Richard Chase, Vampir iz Sacramenta i dr. Dakle, u knjizi se nalaze uvidi u djetinjstvo i odrastanje kriminalaca ili/i psihopata (pedofila, nekrofila i dr.) koji su pravomoćno osuđeni i zabrtvljeni for good (ili su pokojni) pa tko voli... (mene više intrigiraju neriješeni slučajevi, no dobro).

"Profil zla" pitko je štivo za one kojima je podcast "Mjesto zločina" too much - gotovo da u svakom poglavlju mogu čuti glas onoga tko ga je pisao, ali, po mom sudu, pretih je taj jedan glas (uredniče dragi, trebala bih više upadica na marginama, fala!). Taj Tijin tata-mata-od-true-crimea dubrovački naglasak mora biti popraćen Filipovim purgersko-engleskim komentarima i gotovo. Jedino u kompletu njih dvoje are bringing sassy back, ali oprez - ako poslušate podcast, mogli biste postati ovisni (ne baš kao Ricardo Lopez o Bjork...), mogli biste početi pi***rati okolo (ja stvarno ne znadem psovat') i vratiti se zajedljivom humoru, kakvog ste njegovali s frendovima kao srednjoškolci, prije društvenih mreža, toksične pozitivnosti i bolesne političke korektnosti. Kao žena, majka, vjernica i pravosudna dužnosnica mogla sam se uvrijediti slušajući ovo dvoje milijun puta, ali eto, nisam (što nije u redu sa mnom!?). Njihov je humor žestok, ponekad obojen predrasudama (kao i svaki prosječni Hrvat, i njih dvoje imaju mišljenje o pravosuđu iako ne barataju čak ni pravnom terminologijom - to me posebno zabavlja) i drugim subjektivnim doživljajima svijeta, ali je naposljetku jasno da su empatični ljudi koji se humorom koriste kao oružjem protiv crnila, kao coping mehanizmom, as they/we should. Uostalom, svaki tjedan prepričavaju događaje iz života ljudi koji su zabrijali u kojekakve deluzije, koji su rekreirali svoje omiljene filmske scene (what's your favorite scary movie?), koji su vjerovali u zombije (tebe gledam, Lori Vallow!), koji su donosili takve sulude odluke u životu.... Da se Filip i Tia ne sprdaju s njima, već bi se ljuljali negdje u luđačkoj košulji (pardon, košulji za osobe oboljele od psihičkih bolesti ili kako se to već politički korektno kaže). Ovom nesputanom energijom crnog humora pokušala sam zaraziti i muža, ali rekao mi je: "Bože, ti stvarno svašta slušaš...", zakolutao očima i prebacio na seriju o Formuli 1 - svak' ima svoje veselje.

Yup, nije "Mjesto zločina" za svakoga, ali ako vam se svide Filip, četka-samuraj i Swiftie koji stručni sud često daje "iz guzice" (to nije uvreda - to je direct quote), i ambiciozni Mrgud-Štrumf Tia, koju do krajnjih granica intrigira ljudska psiha, you'll never be the same again.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Život lišen matematike

Pitam se, pitam - zašto uvijek iznova instinktivno posežem za djelima o nekim retro vremenima, čije me zaboravljene scenografije vraćaju u djetinjstvo, kroz čiju maglu vidim sebe kao djevojčicu, osluškujem si govor i misli, nastojim se sprijateljiti s tim bićem od kojeg me život 21. stoljeća razdvojio? Primijetila sam odmah taj čudan naslov nove knjige Tanje Tolić, zagrebačke novinarke, urednice i osnivačice portala “Najbolje knjige" - to grčko slovo o kojem ne znam ništa, koje ne koristim u svom životu lišenom matematike i fizike. Pročitavši pogovor Jadranke Pintarić na poleđini knjige "Fi" Tanje Tolić, stavila sam ju na pult knjižničara Kreše, koji nije ni slutio koliko od ove knjige očekujem. U provokativnom pogovoru Jadranka Pintarić govori o mitu nedužnog djetinjstva provedenog u bezbrižnosti igre i istovremeno obećava "psihološki, generacijski i društveni roman koji je istodobno čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom", i koji će "nas ist...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

Neslomljivi serijofil

U posljednje vrijeme nisam baš filmofil - teško mi je sjediti na jednom mjestu dugo vremena pa si malo prilegnem, i zaspim. Posljednji film koji sam pogledala bio je The Age of Adaline. Predvidljiv je to film snimljen samo da bi se Blake Lively prošetala u nekoliko retro outfita i pokazala na premijeri svoju wow figuru poslije poroda, ali mi se u njemu svidio pripovjedačev glas - podsjetio me na Pushing daisies koje sam obožavala (još nisam prežalila njeno prijevremeno ukidanje). Uostalom, uvijek volim filmove koji me natjeraju da cijenim svoju smrtnost - starenje je privilegija, pretty people! Anyway, budući da slabo gledam filmove, kad je na na televiziji nogomet, bacim se na TV serije. Već dugo tragam za serijom koja bi me osvojila poput Gilmoreica, ali niti jedna im nije ni do koljena. Ipak, ovo su neke od zgodnih serija o inspirativnim ženama koje vam preporučujem! Grace and Frankie Glavne su junakinje ove serije, koju sam spazila preko Instragram profila neodoljive G...

Na tragu Agathe Christie: Sherlock Holmes

Kako misliš, na tvoj izbor knjiga ne utječe godišnje doba? Želiš li mi reći da, kad krupne kišne kapi pokucaju na tvoj prozor, ne posežeš za dekicom, šalicom čaja i knjigom Agathe Christie , bezobrazno uživajući u engleskom vremenu? Stvarno? Kad vidiš listopadsku maglu kako lebdi nad Dravom, ne poželiš ponovno čitati o vrištinama "Orkanskih visova", ne poželiš se vratiti u Brideshead ili u Manderlay ? Kad vidiš vrane kako jedre nebom s ljuskastim lopticama oraha u kljunovima, ne osjetiš neodoljiv poriv za knjigom Edgara Allana Poea ? Ah, čovječe, onda se mi uopće ne razumijemo! "Kad se spustila večer, obukao sam kišnu kabanicu i krenuo pun turobnih misli prema močvari, izlažući se hladnoj kiši, koja mi je šibala lice, i vjetru koji mi je svirao oko ušiju. Bog neka se smiluje onima koji sad idu kroz močvaru, jer se i čvrsta zemlja pretvorila u blato. Stigao sam do one crne hridi na kojoj sam vidio onoga usamljenog čovjeka, popeo se na nju i s visine pogledao turoban kraj...