Preskoči na glavni sadržaj

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira.

-True crime podcast, kažeš? Kako to misliš?

- Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj.

- Sign me up!

Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina-virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici.


Ja sam sve gore navedeno - bila sam fan true crimea prije nego je true crime imao ime (I'm that old). Još dok sam slušala Spajsice, izrezivala sam iz novina članke o neriješenim slučajevima (jedan od onih koji me zaintrigirao najviše bio je slučaj malene JonBenet Ramsey, koja je pronađena mrtva u podrumu svoje kuće na sam Božić). Voljela sam gledati i Lifetime filmove (znate, one koji se prikazuju poslije ručka) u kojima bi se prikazao događaj snimljen "po istinitom događaju" (onaj o Laci Peterson ostao mi je u sjećanju). Moja fascinacija nije bila nimalo čudna ni meni ni mojima doma jer je Poirot u našem kućanstvu uživao velik ugled (mama i danas zaspi pred TV-om uživajući u krimi petku), a i odrasla sam uz geslo "The truth is out there" (Mulder, I love you). Neko vrijeme prala me i opsesija Trumanom Capoteom i njegovom knjigom "In cold blood", a prvi izborni kolegij koji sam na fakultetu odabrala bio je "Sudska medicina" (shout-out patologu koji nam je bio predavač - i on je imao uvrnuti smisao za humor, kad bolje razmislim).

Knjigu "Profil zla" (Mozaik) Tia i Filip osmislili su po uzoru na podcast, ali pet priča napisao je Filip, a pet je napisala Tia - neke od njih čuli smo i u podcastu, a neke i nismo. Tu se našao Tijin obožavani Ed Kemper, prefrigani big boy koji je ubijao žene sedamdesetih, Aileen Wuornos, za koju se Charlize Theron poružnila u filmu, Ivan Milat, naše gore list, jedan od najzloglasnijih ubojica Australije, David Berkowitz znan kao Son of Sam, gospon i gospođa West, s kojima ne biste popili popodnevni čaj, Richard Chase, Vampir iz Sacramenta i dr. Dakle, u knjizi se nalaze uvidi u djetinjstvo i odrastanje kriminalaca ili/i psihopata (pedofila, nekrofila i dr.) koji su pravomoćno osuđeni i zabrtvljeni for good (ili su pokojni) pa tko voli... (mene više intrigiraju neriješeni slučajevi, no dobro).

"Profil zla" pitko je štivo za one kojima je podcast "Mjesto zločina" too much - gotovo da u svakom poglavlju mogu čuti glas onoga tko ga je pisao, ali, po mom sudu, pretih je taj jedan glas (uredniče dragi, trebala bih više upadica na marginama, fala!). Taj Tijin tata-mata-od-true-crimea dubrovački naglasak mora biti popraćen Filipovim purgersko-engleskim komentarima i gotovo. Jedino u kompletu njih dvoje are bringing sassy back, ali oprez - ako poslušate podcast, mogli biste postati ovisni (ne baš kao Ricardo Lopez o Bjork...), mogli biste početi pi***rati okolo (ja stvarno ne znadem psovat') i vratiti se zajedljivom humoru, kakvog ste njegovali s frendovima kao srednjoškolci, prije društvenih mreža, toksične pozitivnosti i bolesne političke korektnosti. Kao žena, majka, vjernica i pravosudna dužnosnica mogla sam se uvrijediti slušajući ovo dvoje milijun puta, ali eto, nisam (što nije u redu sa mnom!?). Njihov je humor žestok, ponekad obojen predrasudama (kao i svaki prosječni Hrvat, i njih dvoje imaju mišljenje o pravosuđu iako ne barataju čak ni pravnom terminologijom - to me posebno zabavlja) i drugim subjektivnim doživljajima svijeta, ali je naposljetku jasno da su empatični ljudi koji se humorom koriste kao oružjem protiv crnila, kao coping mehanizmom, as they/we should. Uostalom, svaki tjedan prepričavaju događaje iz života ljudi koji su zabrijali u kojekakve deluzije, koji su rekreirali svoje omiljene filmske scene (what's your favorite scary movie?), koji su vjerovali u zombije (tebe gledam, Lori Vallow!), koji su donosili takve sulude odluke u životu.... Da se Filip i Tia ne sprdaju s njima, već bi se ljuljali negdje u luđačkoj košulji (pardon, košulji za osobe oboljele od psihičkih bolesti ili kako se to već politički korektno kaže). Ovom nesputanom energijom crnog humora pokušala sam zaraziti i muža, ali rekao mi je: "Bože, ti stvarno svašta slušaš...", zakolutao očima i prebacio na seriju o Formuli 1 - svak' ima svoje veselje.

Yup, nije "Mjesto zločina" za svakoga, ali ako vam se svide Filip, četka-samuraj i Swiftie koji stručni sud često daje "iz guzice" (to nije uvreda - to je direct quote), i ambiciozni Mrgud-Štrumf Tia, koju do krajnjih granica intrigira ljudska psiha, you'll never be the same again.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Čitajmo i kuhajmo

Manjina pošiljka ušla mi je u život dok mi se u pećnici krčkao iločki ćevap. Miris pečene paprike i dinstanog luka širio se stanom, a ja sam pomislila - Manji bi se ovo svidjelo. Znam, smiješno je što sam toliko uvjerena da znadem što bi se svidjelo Marijani Jambrišak Račić, zvanoj Manja, jer Manju uopće ne poznajem, nisam ju nikad u životu vidjela, pružila joj ruku. Ipak, jedna je od onih osoba za koje vam se čini kao da ih uistinu poznajete, samo zato što čitate njihove objave na društvenim mrežama - jedna je od onih žena u kojima se prepoznajem, koje me nadahnjuju, kojima se divim. U moru umjetne inteligencije, Manja uspijeva bivati stvarnom i autentičnom i svojim je blogom Čitam i kuham u pet godina ostavila poseban trag, kako u virtualnom svijetu, tako i na koži svih svojih pratitelja - a prepoznatljiva je po objavama u kojima nepogrešivo spaja kulinarstvo i književnost. Potrebu za sintezom takve vrste savršeno razumiju knjigoljupci kojima književnost nije samo puka razbibrig...

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Zavičaj, zaborav

"Praznine i tišine postale su luksuz novog doba", pročitala sam jučer na jednom portalu za modernu ženu. Mislim o tim riječima sve dok ne zagluše buku zemlje u kojoj pokušavam živjeti u miru, dok dravska magla, uz koju bicikliram do posla, ne prekrije i partizane i ustaše - svu prošlost kojom se ne bismo trebali dičiti. U studeno jutro, dok mi iz slušalica trešti Springsteen i dok magičasta sablast tiho puzi ispod bijelog mosta, mahnito trepćem kroza vodenu koprenu, pokušavajući razaznati put ispred sebe, ali čini se uzalud - ovom je narodu suđeno živjeti u prošlosti. Obična riječ je zavičaj, al' ima čudan nastanak , da parafraziram Luku Paljetka. Iako bismo ju voljeli svojatati, i ona korijen ima u tuđem jeziku. Prema Hrvatskom jezičnom postalu, nastala je od prefiksa za- i slavenskog vyknǫti iliti ruskog výknut' ili poljskog na-wyknąć, što znači naviknuti se. Može li se čovjek uistinu na sve naviknuti? To si pitanje, na neki način, postavlja protagonist novopovijes...

Došašće kod kuće: Osjećaj kraja

Nisam ja ni introvert ni ekstrovert, ja sam u raskoraku s potrebom da budem neovisna i potrebom za pripadanjem. Nezgodno je to što najčešće potreba za pripadanjem promoli glavu u trenucima osamljenosti, a potreba za individualizmom na božićnom domjenku/zabavi/rođendanu, u gomili ljudi. Prosinac mi zato teško pada, ljudi se žele okupljati. Dok drugi kuju vruće planove za Advent/Božić/Silvestrovo, ja sjedam u svoju smeđu fotelju s knjigom na krilu, sakrila bih se između redaka. "Svakako vjerujem da svi podnosimo štetu, na ovaj ili onaj način. A kako i ne bismo, osim u svijetu savršenih roditelja, braće i sestara, susjeda, prijatelja? A tu je onda i pitanje o kojem toliko toga ovisi, pitanje kako reagiramo na štetu: prihvaćamo li je ili je potiskujemo, i kako to djeluje na naš odnos s drugima. Neki prihvaćaju štetu i nastoje je ublažiti, neki utroše čitav život tako što se trude pomoći drugima koji su oštećeni, a ima i onih čija je glavna briga izbjeći bilo kakvu štetu, pod svaku cij...