Preskoči na glavni sadržaj

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira.

-True crime podcast, kažeš? Kako to misliš?

- Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj.

- Sign me up!

Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina-virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici.


Ja sam sve gore navedeno - bila sam fan true crimea prije nego je true crime imao ime (I'm that old). Još dok sam slušala Spajsice, izrezivala sam iz novina članke o neriješenim slučajevima (jedan od onih koji me zaintrigirao najviše bio je slučaj malene JonBenet Ramsey, koja je pronađena mrtva u podrumu svoje kuće na sam Božić). Voljela sam gledati i Lifetime filmove (znate, one koji se prikazuju poslije ručka) u kojima bi se prikazao događaj snimljen "po istinitom događaju" (onaj o Laci Peterson ostao mi je u sjećanju). Moja fascinacija nije bila nimalo čudna ni meni ni mojima doma jer je Poirot u našem kućanstvu uživao velik ugled (mama i danas zaspi pred TV-om uživajući u krimi petku), a i odrasla sam uz geslo "The truth is out there" (Mulder, I love you). Neko vrijeme prala me i opsesija Trumanom Capoteom i njegovom knjigom "In cold blood", a prvi izborni kolegij koji sam na fakultetu odabrala bio je "Sudska medicina" (shout-out patologu koji nam je bio predavač - i on je imao uvrnuti smisao za humor, kad bolje razmislim).

Knjigu "Profil zla" (Mozaik) Tia i Filip osmislili su po uzoru na podcast, ali pet priča napisao je Filip, a pet je napisala Tia - neke od njih čuli smo i u podcastu, a neke i nismo. Tu se našao Tijin obožavani Ed Kemper, prefrigani big boy koji je ubijao žene sedamdesetih, Aileen Wuornos, za koju se Charlize Theron poružnila u filmu, Ivan Milat, naše gore list, jedan od najzloglasnijih ubojica Australije, David Berkowitz znan kao Son of Sam, gospon i gospođa West, s kojima ne biste popili popodnevni čaj, Richard Chase, Vampir iz Sacramenta i dr. Dakle, u knjizi se nalaze uvidi u djetinjstvo i odrastanje kriminalaca ili/i psihopata (pedofila, nekrofila i dr.) koji su pravomoćno osuđeni i zabrtvljeni for good (ili su pokojni) pa tko voli... (mene više intrigiraju neriješeni slučajevi, no dobro).

"Profil zla" pitko je štivo za one kojima je podcast "Mjesto zločina" too much - gotovo da u svakom poglavlju mogu čuti glas onoga tko ga je pisao, ali, po mom sudu, pretih je taj jedan glas (uredniče dragi, trebala bih više upadica na marginama, fala!). Taj Tijin tata-mata-od-true-crimea dubrovački naglasak mora biti popraćen Filipovim purgersko-engleskim komentarima i gotovo. Jedino u kompletu njih dvoje are bringing sassy back, ali oprez - ako poslušate podcast, mogli biste postati ovisni (ne baš kao Ricardo Lopez o Bjork...), mogli biste početi pi***rati okolo (ja stvarno ne znadem psovat') i vratiti se zajedljivom humoru, kakvog ste njegovali s frendovima kao srednjoškolci, prije društvenih mreža, toksične pozitivnosti i bolesne političke korektnosti. Kao žena, majka, vjernica i pravosudna dužnosnica mogla sam se uvrijediti slušajući ovo dvoje milijun puta, ali eto, nisam (što nije u redu sa mnom!?). Njihov je humor žestok, ponekad obojen predrasudama (kao i svaki prosječni Hrvat, i njih dvoje imaju mišljenje o pravosuđu iako ne barataju čak ni pravnom terminologijom - to me posebno zabavlja) i drugim subjektivnim doživljajima svijeta, ali je naposljetku jasno da su empatični ljudi koji se humorom koriste kao oružjem protiv crnila, kao coping mehanizmom, as they/we should. Uostalom, svaki tjedan prepričavaju događaje iz života ljudi koji su zabrijali u kojekakve deluzije, koji su rekreirali svoje omiljene filmske scene (what's your favorite scary movie?), koji su vjerovali u zombije (tebe gledam, Lori Vallow!), koji su donosili takve sulude odluke u životu.... Da se Filip i Tia ne sprdaju s njima, već bi se ljuljali negdje u luđačkoj košulji (pardon, košulji za osobe oboljele od psihičkih bolesti ili kako se to već politički korektno kaže). Ovom nesputanom energijom crnog humora pokušala sam zaraziti i muža, ali rekao mi je: "Bože, ti stvarno svašta slušaš...", zakolutao očima i prebacio na seriju o Formuli 1 - svak' ima svoje veselje.

Yup, nije "Mjesto zločina" za svakoga, ali ako vam se svide Filip, četka-samuraj i Swiftie koji stručni sud često daje "iz guzice" (to nije uvreda - to je direct quote), i ambiciozni Mrgud-Štrumf Tia, koju do krajnjih granica intrigira ljudska psiha, you'll never be the same again.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...