Preskoči na glavni sadržaj

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (II)

Jednom davno spomenula sam svoju ljubav prema Gilmoreicama (Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (I)) Njima dugujem mnogo, jer su me naučile o mnogočemu - o glazbi, o filmovima, o obitelji - i dale mi pouke za cijeli život.


11. Ne šalji muža na vazektomiju bez nadzora


Sookie je nakon dolaska male Marthe na svijet poslala four-in-four-Jacksona (planirao je četirir djeteta u četiri godine) na vazektomiju, ne misleći da se muškarcima ne može vjerovati kada je u pitanju simbol njihove muškosti, kojega će oni zaštiti pod svaku cijenu. Jedno je ne obaviti vazektomiju, ali sasvim je drugo o tome ne obavijestiti suprugu kojoj ni u peti nije da bi mogla opet biti dovedena u blaženo stanje.

12. Ne taji 

Pokazalo se u puno navrata kako je u životu najlakše biti iskren prema svima, čak i kad istina boli. Lorelai je od Emily i Richarda tajila ljubavnu vezu s Diggerom, Christopheru je tajila o osjećajima prema Lukeu, Luke je od Lorelai tajio April, Rory je od cijelog grada tajila da je ona razlog zašto se Deanov brak raspao... hm, da ne bi ispalo da su moje najdraže lažljivice, njihove tajne uvijek su opravdane time da će istina nekoga povrijediti ili izazvati neviđeni sukob u obitelji. Što god one mislile, učimo na njihovim greškama i imajmo na umu - istina, ipak, oslobađa!


13. S vremena na vrijeme jednostavno se moraš slomiti, i to je OK


Osposobljavanje Dragonflyja i polazak na fakultet donio je Lorelai i Rory financijske i psihičke probleme. Zbog odvojenosti, usamljenosti i nedostatka potpore uslijed poslovnih i školskih obveza, obje su se slomile i doživjele mali break down - Lorelai u parku uz Lukea, Rory uz Dragonfly i Deana. Jedna drugoj nisu govorile o tome, nastojeći poštedjeti jedna drugu dodatne brige. U teškim trenucima, isplakale bi se se i krenule jače u novi dan.

14. Window shopping je glupa ideja

Zbog spomenute stiske s financijama, Lorelai i Rory odlučile su otići u window shopping, nalik na Avu Gardner u starim filmovima. Ne moram ni reći, gledanje drugih kako kupuju bez mogućnosti nabavke novih krpica pokazalo se kao pravo mučenje, pogotovo kad su u shoppingu srele Emily.


15. Ako nisi za casual vezu, nikad nećeš ni biti

Roryina zatelebanost u Logana rezultirala je njenim pijančevanjem i zbunjenošću - "Zašto nije nazvao?" Iako joj je trebao odmor od ozbiljne veze i bila je uvjerena da će joj casual dating, čitaj: sponatani spolni odnosi, donijeti sreću, zbog njega se na kraju osjećala samo maleno, nebitno, poniženo. Možda je to za nekoga, ali ako za vas nije, nikada ni neće biti.


Primjedbe

  1. Priznaj da sam ja najbliže Lorelai što ćeš ikad prići u životu. :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Premalo je radosti za životom i premalo kofeina u tebi da bi imalo bila nalik na Lorelai!

      Izbriši
    2. Lorelai zapravo uopće nije radosna (iako ja znam biti!), a ovisnost o kofeinu u mene je zammijenjena... nekom drugom, tako da, deal with it.

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Čitajmo i kuhajmo

Manjina pošiljka ušla mi je u život dok mi se u pećnici krčkao iločki ćevap. Miris pečene paprike i dinstanog luka širio se stanom, a ja sam pomislila - Manji bi se ovo svidjelo. Znam, smiješno je što sam toliko uvjerena da znadem što bi se svidjelo Marijani Jambrišak Račić, zvanoj Manja, jer Manju uopće ne poznajem, nisam ju nikad u životu vidjela, pružila joj ruku. Ipak, jedna je od onih osoba za koje vam se čini kao da ih uistinu poznajete, samo zato što čitate njihove objave na društvenim mrežama - jedna je od onih žena u kojima se prepoznajem, koje me nadahnjuju, kojima se divim. U moru umjetne inteligencije, Manja uspijeva bivati stvarnom i autentičnom i svojim je blogom Čitam i kuham u pet godina ostavila poseban trag, kako u virtualnom svijetu, tako i na koži svih svojih pratitelja - a prepoznatljiva je po objavama u kojima nepogrešivo spaja kulinarstvo i književnost. Potrebu za sintezom takve vrste savršeno razumiju knjigoljupci kojima književnost nije samo puka razbibrig...

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Zavičaj, zaborav

"Praznine i tišine postale su luksuz novog doba", pročitala sam jučer na jednom portalu za modernu ženu. Mislim o tim riječima sve dok ne zagluše buku zemlje u kojoj pokušavam živjeti u miru, dok dravska magla, uz koju bicikliram do posla, ne prekrije i partizane i ustaše - svu prošlost kojom se ne bismo trebali dičiti. U studeno jutro, dok mi iz slušalica trešti Springsteen i dok magičasta sablast tiho puzi ispod bijelog mosta, mahnito trepćem kroza vodenu koprenu, pokušavajući razaznati put ispred sebe, ali čini se uzalud - ovom je narodu suđeno živjeti u prošlosti. Obična riječ je zavičaj, al' ima čudan nastanak , da parafraziram Luku Paljetka. Iako bismo ju voljeli svojatati, i ona korijen ima u tuđem jeziku. Prema Hrvatskom jezičnom postalu, nastala je od prefiksa za- i slavenskog vyknǫti iliti ruskog výknut' ili poljskog na-wyknąć, što znači naviknuti se. Može li se čovjek uistinu na sve naviknuti? To si pitanje, na neki način, postavlja protagonist novopovijes...

Došašće kod kuće: Osjećaj kraja

Nisam ja ni introvert ni ekstrovert, ja sam u raskoraku s potrebom da budem neovisna i potrebom za pripadanjem. Nezgodno je to što najčešće potreba za pripadanjem promoli glavu u trenucima osamljenosti, a potreba za individualizmom na božićnom domjenku/zabavi/rođendanu, u gomili ljudi. Prosinac mi zato teško pada, ljudi se žele okupljati. Dok drugi kuju vruće planove za Advent/Božić/Silvestrovo, ja sjedam u svoju smeđu fotelju s knjigom na krilu, sakrila bih se između redaka. "Svakako vjerujem da svi podnosimo štetu, na ovaj ili onaj način. A kako i ne bismo, osim u svijetu savršenih roditelja, braće i sestara, susjeda, prijatelja? A tu je onda i pitanje o kojem toliko toga ovisi, pitanje kako reagiramo na štetu: prihvaćamo li je ili je potiskujemo, i kako to djeluje na naš odnos s drugima. Neki prihvaćaju štetu i nastoje je ublažiti, neki utroše čitav život tako što se trude pomoći drugima koji su oštećeni, a ima i onih čija je glavna briga izbjeći bilo kakvu štetu, pod svaku cij...