Preskoči na glavni sadržaj

Šamšiel

Ona je trenutno jedna od najpopularnijih književnica u Hrvatskoj, njezin roman Unterstadt nagrađen je Nazorom i Gjalskim, a prema njemu je osječki HNK uprizorio najbolje dramsko ostvarenje u prošloj godini. Njen aktualni roman Ničiji sinovi govori o uvijek aktualnim temama u državi koja je ranjena ratnim zbivanjima. Ona je majka troje djece, prevoditeljica, pjevačica, slikarica, urednica kazališnih izdanja HNK u Osijeku, ona je žena koja je bila domobran u Domovinskom ratu i koja je godinama živjela u Belgiji, a nema ni vozačku dozvolu. Ona je Ivana Šojat Kuči, a ja sam njezina najveća obožavateljica.


Prije nego je svome imenu dodala prezime Kuči, napisala je roman Šamšiel, roman koji je, pokraj Unterstadta, Ruku Azazelovih i Ničijih sinova, pao u drugi plan, iako je na Kozarčevim danima u Vinkovcima nagrađen Poveljom za uspješnost. Ja sam ga slučajno pronašla u knjižnici i iznenadila se - iako je izdan prije deset godina, on je u šibenskoj knjižnici posuđen, uključujući moju posudbu - jednom! Da čovjeku suze na oči dođu!

Ivana je brbljava kulerica koja će vam, sva sretna, postati prijateljica na Facebooku i s kojom biste mogli popiti kavu i razglabati o svemu satima, bez pretencioznosti i lažne skromnosti. U novostečenoj slavi ona uživa kao dijete, a u njezinim djelima pronalazimo njenu svilenu vještinu slaganja riječi. U ovom romanu anđeo Šamšiel, čuvar Edena, spoznaje dragocjenost ljudske duše - duše malog Matije i njegove majke, hrvatskog viteza Damira, pjesnika Siniše i Marte, koje je rat upoznao s dimenzijama u kojima prebiva Šamšiel. Oni su zbunjeni, ne razumiju što im se dogodilo, koja je razlika između sigurne smrti i smrti duše, ne shvaćaju anđelovu potrebu da ima glinu čovječjeg tijela. Žeđaju za osvetom, sumnjaju u Božju pravdenost, dok se Šamšiel čudi se okovima građanskog morala i ljudima koji grijeh opravdavaju univerzalnom nebitnošću. Šetnjom kroz poslijeratni Osijek i Vukovar Šamšiel nastoji izliječiti gorčinu koju njegovi suputnici nose u srcima, kako bi tako oprani shvatili da ih "mržnja ne zaslužuje", da "iskrenost može izbrisati i najprljaviji grijeh" , a sve kako bi se ušuškali u Božje naručje.


Divan je ovo roman, koji je, za razliku od ostalih, koji ponekad izazivaju i jezu, ispunjen svjetlom i nadom vječnoga života, prošaran Božjom milošću koju je Ivana, posvetivši roman ranjenim ljudskostima Vukovara i Osijeka, Siniši Glavaševiću i Damiru Šustiću, utkala u svoje riječi na posebno nježan, a uvjerljiv način.

"Svi su ljudi isti kad se rode, jer im je duša ista količinom i čistoćom. Oni se tek na raskrižjima počinju razlikovati, jer se nekima na putu duše istroše zbog loših i samoljubljivih odabira, ili izgube poput uplakane djece. Drugima duše postaju bistri, planinski izvori koji svoju živu vodu dijele sa svakim putnikom. Duše tih ljudi postaju toliko velike, da čežnjom i ljubavlju grle sve izgubljene ovoga svijeta."

Primjedbe

  1. Nisam čitala i to nije u redu!! Zato volim tvoj blog, svašta nešto pametno saznam, u moru bjuti i fashion i lifestyle blogova :))

    OdgovoriIzbriši
  2. Hvala, zato ga i pisem, da sheram dalje sve što volim :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta