Preskoči na glavni sadržaj

My heart will really always go on

Ne znam jeste li bili stanovnik ovog svijeta 1997.  i sjećate li se uopće događaja iz tog vremena, ali to je bila godina Titanica. Klasična priča o ljubavi između mladih iz različitih društvenih slojeva postala je epska kada ju je James Cameron postavio u kontekst plovidbe najluksuznijeg broda s početka 20. stoljeća, koji je tako slavno potonuo na dno Atlantskog oceana 15. travnja 1912. Titanic je snimljen s budžetom od gotovo 200 miljuna dolara, osvojio je Oscara koliko i Ben Hur, proslavio je englesku ružu Kate Winslet, svi su slušali My heart go on, u školi su svi imali bilježnice sa slikama iz filma, a svaka tinejdžerica sanjala je o svom Jacku, koji bi je jednog dana nacrtao kao jednu od svojih Francuskinja (btw, jeste li znali da je scena gdje Jack crta Rose jedna od prvih snimljenih za film jer ostatak seta nije bio spreman za snimanje, a da je sam crtež načinio upravo James Cameron?). 


Našički Dom kulture prikazuje filmove samo nedjeljom, ali Titanic se 1998. (jer kod nas svi proizvodi zapada dođu s malim zakašnjenjem) prikazivao desetak dana, i svaki dan su ljudi u dugim repovima uzbuđeno čekali da bi ga pogledali. Cijeli događaj, kao i sam film, spoj istinitog događaja, ljubavi, drame, akcije, specijalnih efekata (sve što volim!), bio je spektakl. Zbog filmova kao što je Titanic i zavoljela sam ići u kino - još uvijek se sjećam kako su svi u kinu spontano zapljeskali na scenu Roseinog dlana na staklu zamagljenog automobila, a nasmijali se kada je prastara Rose, crveno nalakiranih nožnih noktiju, bacila srce oceana u ledeni ocean - iako su film gledali i roditelji s djecom, i mladi parovi, i lokalni političari i profesori i  klošari - i svi su po izlasku iz kina negodovali jer Rose nije maknula guzu s tih vražjih vrata. Kutiju kokica od tog povijesnog dana još uvijek čuvam, a svake godine u ovo doba pogledam Titanic.



Priča o mom pradjedu koji je išao na Titanic, ali je na njega zakasnio, prenosila se s koljena na koljeno i prije nego se Jack ukrcao na brod u Southamptonu. Nisam sigurna odakle je krenula i ima li u njoj istine, ali ta priča nije mi puno značila prije nego sam pogledala Titanic kojime sam postala opsjednuta. U tome sam nalik Jamesu Cameronu - kada me nešto zanima, proučavam to koliko god je to u mojoj moći (i Cameron je Titanic snimio zbog svoje opsesije olupinama brodova). Godinama sam čitala sve o Titanicu što mi je dospjelo pod ruku, ponajviše djela hrvatskog titanikologa Slobodana Novkovića, od kojeg mi je najdraža knjiga TITANIC - Hrvati u katastrofi stoljeća. Naime, u trećem razredu na Titanicu je putovalo trideset Hrvata, mahom Ličana, a samo troje je preživjelo tragediju spasivši se skokom u hladnu vodu - Nikola Lulić, Mara Osman-Banski (na slici dolje sa sinom Ivanom 1913.) i Ivan Jalševac. Posadu Carpathije koja je došla u spas Titanicu, pak, sačinjavali su mahom Istrani i Riječani, što je i razlog zašto je jedan od rijetkih sačuvanih prsluka za spašavanje s Titanica, a jedini u Europi, danas u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci.


Cameronove dokumentarce o samom posjetu olupini Titanica pogledala sam na desetke puta, proguglala sam sve što o Titanicu na Internetu piše, i još se nisam zasitila priča s Titanica. Još uvijek me ta priča fascinira, još uvijek me pogađa činjenica da se 1500 ljudi u jednoj noći utopilo (što osobno smatram najužasnijim načinom umiranja) ili se smrznulo u hladnoj vodi Atlantika Ipak, istovremeno me i oduševljava postojanost ljudskog duha - činjenica da se ljudi i u najvećim tragedijama sjete onih neprivilegiranih, da su spremni dati život, ali su se i spremni za njega boriti. Priče onih preživjelih, ali i umrlih, na Titanicu neiscrpna su inspiracija i danas, 101 godinu nakon što su se svjetla Titanica posljednji put ugasila.


 

Često mislim na sve njih na dnu oceana, na sve one uredno posložene, nenapukle, tanjure, na lustere i oslikana vrata koje nagriza hrđa, na kapute i čizme koji su ukupani u pijesak baš kao da njihov vlasnik sniva na dnu oceana, na dječje cipelice, ukosnice, šešire, nerazbijene naočale koje su pronašli ronioci, na ležaljke koje su postavljene na dno oceana baš kao da čekaju da sunce obasja palubu, na sve ugledne bankare i njihove ženice u skupim haljinama, na siromašne švelje koje su se nadale boljem životu preko bare, na mornare, konobare, kuhare, svirače i spremačice, na sve majke, očeve, dječicu, djedove i bake - i sigurna sam da su oni jedno svoje putovanje sretno priveli kraju - ono putovanje prema nebu koje nas sve čeka kada isteknu naše posljednje minute.




Primjedbe

  1. Divna priča. Itekako se sjećam filma i svu famu oko njega jer je to bio prvi film zbog kojeg smo prijateljica i ja odlučile iz našeg malog mjesta otići same gledati u gradsko kino. Bile smo tada u 8. r. i za nas je to predstavljalo nešto velikooo, nešto što odrasli rade. Godinama kasnije skupljalo se sve što ima veze s filmom i glumcima. Baš si mi probudila divno sjećanje <3

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (3)

Neki dan je na televiziji bio dokumentarac naslova " Tajne Irske iz zraka ", a ja sam začarano gledala u ekran. Tih sam dana zavirila u roman "More" čiji početak je komplementirao kadrovima Irske snimljenima iz zraka - ruševine utvrda, grebeni i svjetionici koje opsjedaju duhovi prošlosti mogli su komotno biti baš oni koje spominje John Banville. Njegov protagonist se nakon pedeset godina vraća u selo u kojem je kao dijete provodio praznike i prisjeća se susreta sa članovima obitelji Grace, koja je ljetovala u susjednoj kući, ljetnikovcu na Station Roadu. Elegičan ton pripovjedača bori se s opuštenom atmosferom negdašnjeg ljeta, dok sjećanja nadiru bjesomučno kao valovi, stvaraju pješčane sprudove, barijere, pa stvarni život ne može prodrijeti. "Stvari traju, a živi propadaju", veli pripovjedač Max, nazivajući grad imenom Ballymore, a selo, kojeg se prisjeća, imenom Ballyless. Nakon što reče "Prošlost kuca u meni poput drugog srca", Max poče prip

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dolje po stazi bez žičare, sve t