Preskoči na glavni sadržaj

Biser gornje Slavonije

Većina nas sanja o putovanjima u europske metropole, egzotične zemlje ili otoke, dok ni sa ljepotama vlastite zemlje nismo upoznati. Uvijek nedostaje vremena ili novca, a stvar je, ustvari, uvijek u onoj "Tko neće, nađe izliku". Proljeće je, provedite dane u prirodi, čak i ako ste alergični na pelud, isplati se (govorim iz vlastitog iskustva popraćenog balavim nosom, natečenim očima i užasnim svrabom cijelog tijela)!


Park šuma Jankovac, poznato izletište, jedno je od mjesta koje je nadomak ruke svim Slavoncima, a nije daleko niti Mađarima, a u Hrvatskoj se po svojoj iznimnoj ljepoti, tišini, miru i povijesnim zanimljivostima izdvaja od drugih mjesta. Postojanje Jankovca dugujemo grofu Josipu Jankoviću, zanesenjaku koji je pravi mir mogao doživjeti jedino u zelenilu slavonske šume, s čime u potpunosti suosjećam. Nakon uspješne karijere, kao svaki pametni penzioner, ekscentrični grof je odlučio svoje zrele godine provesti na lijepom Papuku, i napustiti fancy život u Beču. Bio je vlasnik posjeda od Voćina do Virovitice, a sredinom 19. stoljeća sagradio je na Papuku lovački dvorac, dva protočna jezera - za uzgoj pastrva i za vodoopskrbu, stvorivši si tako mali raj na Zemlji. Na samrtnoj postelji, poželio je da mu stijene Papuka budu i posljednje počivalište, gdje i počiva od 1862. godine.

Na omiljenom mjestu grofa Jankovića, u srcu Parka prirode Papuk, na visini od 475 metara smjestilo se ovo stanište stoljetnih kraljica šume - bukvi - i mjesto na kojem se duša odmara, ukoliko uspije izignorirati brojne komarce kojima je ondje dom. Osim grofovog groba u špilji, Jankovac morate vidjeti i zbog ovoga:


Planinarski dom
Zbog pljačke grofove grobnice i rasipanja njegovih kostiju po dolini koju je volio, na Jankovac je, kažu, pala kletva i navodno je zbog toga čak tri puta gorio planinarski dom kojeg je još on sagradio. Prvi planinarski dom u ovom je biseru prirode izgrađen je 1934., a u nekoliko navrata je obnavljan, dok je danas u njemu restoran s prigodnim smještajem, a njegova okolica može poslužiti za roštilj druženja. Grof je u lovačkoj kući dočekivao pripadnike austro-ugarske elite i crkvene velikodostojnici prije 150 godina, a za tako važne uzvanike bila je izgrađen šetnica ispod samog slapa, čiji ostaci su i danas vidljivi.


Grofova jezera
Predivna jezera s bogatom florom i faunom (koja netaknutom treba i ostati!) predivan su prizor u svako godišnje doba. Na početku planinarske staze, označene s info pločama, nalazi se izvor jankovačkog potoka za koji se kaže da je izvor vječne mladosti, što je razloga zašto se svi onamo hrle umiti u bistroj hladnoj vodi. Šetnja zelenim Jankovcem - djeluje na bore bolje od svakog kozmetičkog preparata!



Šišmiši i Maksim
Osim špilje s mramornim grofovim sarkofagom, na Jankovcu se nalazi špilja, dom šišmišima, i nekadašnje skrovište hajduka Maksima. Maksim Bojanić hajdučio je ovim krajevima sredinom 19. stoljeća, zajedno sa svojih 12 razbojnika, s kojima se i osobno razračunao. I ne zaboravite - šišmiši su draga stvorenja, ne sišu ljudima krv i ne zalijeću se u kosu - sve su to predrasude koje su stvorili Batmanovi protivnici ;)


Staklari
Za proizvodnju stakla potreban je amorfni silicijev dioksida, soda i vapnenac, a drvo bukve idealno je za stvaranje potrebne temperature za proizvodnju, što je razloga zašto je na području Papuka bilo nekoliko staklana, o čemu svjedoči i groblje njemačkih staklara na Jankovcu. Staklana je ondje postojala u 18. stoljeću pod imenom “Staklana na Skakavcu”, a tek nakon što su se šume iscrpile, grof Janković ondje je izgradio lovački dom.


Skakavac
Josip Janković što je poželio, to je i ostvario, a njegovo najveće postignuće je slap Skakavac, jedini takav u Slavoniji. Jankovački potok usmjerio je preko 17 m visoke stijene, a prizor slapa, ispod kojeg se može i šetati, a koji se ruši u duboko korito potoka Kovačice, razbijajući se o vapnenačke stijene, predivan je, bilo procvalo proljeće ili bijela zima.

Primjedbe

  1. Jankovac je odlično mjesto, bilo da je riječ o prvomajskom roštilju ili vikend izletu

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (3)

Neki dan je na televiziji bio dokumentarac naslova " Tajne Irske iz zraka ", a ja sam začarano gledala u ekran. Tih sam dana zavirila u roman "More" čiji početak je komplementirao kadrovima Irske snimljenima iz zraka - ruševine utvrda, grebeni i svjetionici koje opsjedaju duhovi prošlosti mogli su komotno biti baš oni koje spominje John Banville. Njegov protagonist se nakon pedeset godina vraća u selo u kojem je kao dijete provodio praznike i prisjeća se susreta sa članovima obitelji Grace, koja je ljetovala u susjednoj kući, ljetnikovcu na Station Roadu. Elegičan ton pripovjedača bori se s opuštenom atmosferom negdašnjeg ljeta, dok sjećanja nadiru bjesomučno kao valovi, stvaraju pješčane sprudove, barijere, pa stvarni život ne može prodrijeti. "Stvari traju, a živi propadaju", veli pripovjedač Max, nazivajući grad imenom Ballymore, a selo, kojeg se prisjeća, imenom Ballyless. Nakon što reče "Prošlost kuca u meni poput drugog srca", Max poče prip

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dolje po stazi bez žičare, sve t