Preskoči na glavni sadržaj

Ozbiljna inventura 2019. godine

Neki dan moja stara prijateljica rodila je svog drugog sina, Roka. Ona je najbolja vrsta prijateljice - ona čijeg upoznavanja niti prvog susreta se ni ne sjećaš, jer je u tvom životu otkad znaš za sebe. Zajedno smo skakale gume, nastupale na Dori, igrale se Male gospođice, zajedno išle u vrtić u Đurdan, dijelile učiteljicu Katicu Marks, u srednjoj školi dijelile klupu i ljubav prema matematici (još joj se obraćam za pomoć pri izračunu sudskih troškova), zajedno smo i studirale, i samo je pitanje vremena kad ću se ja, sudska savjetnica, pridružiti njoj, odvjetnici, u zajedničkom odvjetničkom uredu. A sada? Sada smo mame, sprdamo se sa svojom djecom i sheramo si njihove smiješne videe, i tješimo se za besanih noći i beskrajnih nasisavanja. Pohrlila sam odmah u rodilište, zagrliti ju i vidjeti to njeno malo čedo, taj izvor života, tu fontanu mladosti. Gledam to maleno djetešce i ne mogu vjerovati da smo obje sad žene s dvoje djece (znači: jako stare!), i da sam još ove godine bila na rodiljnom dopustu, a da je moja bebica već mali harambaša od sedamnaest mjeseci. Pa kako? Vrijeme je proletjelo!

Ova godina bila je jedna od najmirnijih i najdosadnijih u mom životu - i Bogu hvala na tome. Ništa se nije dogodilo! Nisam rodila niti položila ijedan ispit, ni muž niti ja nismo promijenili radno mjesto, bili smo na ljetovanju, preživjeli ga unatoč gospođici Neću, djeca su krenula u vrtić i popila samo jedan antibiotik u četiri mjeseca, Juraj je rekao svoju prvu riječ, a Franka je gotovo spremna pozdravit se sa svojim logopedom, najmlađa sestra mi je diplomirala, a druga je pronalazila posao čak i kad ga nije tražila, stekla sam neke nove prijatelje, a neke sam, zbog promjene prebivališta, izgubila iz vida, ali ne i iz srca. Bila je ovo lijepa godina. Voljela sam i bila voljena, još jesam. Ne usuđujem se poželjeti išta više od dosadne rutine i u 2020. godini!

 

I sudeći po pročitanom, 2019. godina je bila plodna. Čitala sam puno knjiga književnica (note to self: u novoj godini želim više čitati knjige na svom materinjem jeziku), neke od tih književnica sam i upoznala, s nekima popila kavu, čitala sam klasike, i nisam se poželjela baciti s prozora, čitala sam popularne novitete zahvaljujući redakciji Ziher.hr koja me opskrbljivala knjigama i, iz nekog čudnog razloga, imala volju objavljivati moje tekstove. Čitala sam i puno knjiga koje su mi trebale pomoći da postanem bolja majka, i ne mogu reći da me nisu dovele do nekih spoznaja - jesu. Ali, da su mi utrostručile strpljenje i prepolovile decibele - nisu. Štoviše, početkom prosinca, svećenik mi je, nakon mojih dvadeset sekundi u ispovijedaonici rekao: "Opustite se, vidim da ste napeti, a i vi ste vrijedni opuštanja." True story, čak mi je dao i dopuštenje da tračam, ako me to opušta (nažalost, tračanje mi većinom diže kosu na glavi). Eto, to si želim u novoj godini - ne više pameti, niti hrabrosti, niti ludosti - želim si više opuštanja, jer ja to zaslužujem. 

Ukoliko ste propustili neku od mojih preporuka ove godine, evo random popisa pročitanog (link se nalazi unutar naslova):













































 







Bože, hvala ti za 2019. godinu!

Primjedbe

  1. Otišao mi nedovršeni komentar! Pročitah 7 od ovih, neke na tvoju preporuku, hvala, prijateljice koja najviše čitaš! :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. A joooj pa to je žalosno, ako ja najviše čitam :) Ali, nije bitno, kvaliteta je bitna, ne kvantiteta! ;)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

10 koraka do ljubavi

Velikim se uspjehom smatra održati vezu nekoliko godina jer je ljudima danas lakše odbaciti, nego popraviti, o čemu govore i bračne statistike. Iako se šalim da je sramota što sam toliko dugo u vezi, a dotičnog gospona nisam uspjela natjerati da me odvede pred oltar (ajme, bit ću ka Bepina cili život!), zapravo sam ponosna na nas i još uvijek se budim sa smješkom na usnama, bez obzira koliko daleko od mene on sanjao. Pitaju me u čemu je tajna, kako se dogodi takva ljubav. Lako, najčešće se dogodi uz slatke poljupce i stidljive poglede! Na stranu s poljupcima, to je onaj dio veze u koji ne biste trebali ulagati poseban trud - privlačnost ili postoji ili ne - danas, na godišnjicu naše ljubavi, s vama dijelim nekoliko naših "tajni": 1. Imajte strpljenja! Ljubav ne možete isplanirati, niti organizirati. U vrijeme kada sam upoznala svog odabranika, nisam bila zainteresirana ni za koga, a prije njega hodala sam sa svojim sadašnjim najboljim prijateljem i pomirila sam se