Preskoči na glavni sadržaj

Ne treba se stidjeti svoje stidnice

Sjećam se te krvi na gaćicama kao da je bilo jučer. Toga dana bila sam na rođendanu svoje prijateljice Lidije, toga dana bila sam dijete. Torta na kojoj je ponosno stajalo jedanaest Lidijinih svijećica bila je od lješnjaka, dan je bio studen, a iz kazića je treštao Grašo i pjesme s njegovog "Mjesec iznad oblaka". Vratila sam se kući i počela plakati pri pogledu na svoje gaćice, misleći da umirem. Srećom, imala sam kul mamu koja mi je sve objasnila i pripremila me za tu novu ulogu žene koju mi je okrutna sudbina namijenila. O menstruaciji nisam nikome ni pisnula sve dok na jednom od sistematskih pregleda liječnica nije iznudila priznanje od mene i drugih nesretnica iz razreda (mjesečnom prokletstvu više su se radovale one koje su ga dobile kasnije).  Tijekom godina, puno puta sam se sramila svega što me čini ženskim bićem, a naročito grudi koje su rasle koliko god se ja tome protivila (suosjećala sam s likom Christine Ricci u Now and then) i prljave menstruacije koja se znala pojaviti baš u najnezgodnije vrijeme (jednom prilikom mi je simpatija ukazala na mrlju na hlačama - #teentragedies). Svoje ženske znatiželje sramila sam se još više. Stidljivo sam posuđivala knjige Judy Blume u knjižnici (Zauvijek mi je bio favorit!), a u srednjoj školi sam, žrtvujući se za kolektiv, u razredu raspačavala knjigu Kim Cattrall naslova Zadovoljstvo: Umjetnost ženskog orgazma, jer tko o tome zna više od samouvjerene Samanthe. Da, mama mi je bila kul, ali kad su posrijedi bila pitanja o ljubavnim ili ne-daj-Bože seksualnim odnosima, nisam uvijek bila sigurna koja pitanja treba postaviti.



O prvom poljupcu učila sam iz svog sramotnog iskustva, a o prvom seksu učila me Kat Stratford iz 10 razloga zašto te mrzim - Ne čini nešto samo zato što to drugi čine. Bogu hvala na Hollywoodu i televiziji! Priznajte, i vi ste prvi put za klamidiju i druge spolne bolesti saznale gledajući Seks i grad! O uporabi tampona naučila sam na splitskim Bačvicama, na ljetovanju s mladeži Crvenog križa, i to od dobre Samaritanke koju sam tad tek upoznala. O gljivičnoj infekciji saznala sam na prvoj godini studija, nakon što sam se tjedan dana grebala po koži, misleći da imam neku neizlječivu bolest koja se dobiva lošom higijenom i koju nitko nikada nije imao. Koliko god bila otvorena i bliska s mamom, sestrama i prijateljicama, čini mi se da o bitnim ženskim stvarima nismo pričale. Možda smo se stidjele.

Možda bi bilo lakše da je u to vrijeme, u vrijeme kad se Internet pretraživao samo za potrebe školske zadaće, postojala knjiga kao što je knjiga norveških seks blogerica, studentica medicine koje su odlučile reći svijetu - Ne sramimo se svoje stidnice! Dolje je najbolje Nine Brochmann i Ellen Stokken Dahl kod nas je izašla na svijetlo dana potkraj 2018. godine u nakladi Znanja, ali trebali bismo o njoj govoriti i ove godine, pa i sljedeće. Zanimljiva je to zbirka svih informacija o ženskom spolnom organu, svim njegovim sposobnostima, mogućnostima i problemima i nužno ju je pročitati ako želite poznavati sebe,  i ako vam je zdravlje bitno u životu, bez obzira na vjerska, spolna ili životna uvjerenja. Pisana je razumljivim, ponekad i šatrovačkim jezikom, potkrijepljena rezultatima znanstvenih istraživanja te ruši ama baš sve mitove u koje žene desetljećima vjeruju - da će ti dlake rasti brže i gušće ako obriješ ijedan dio tijela (jer folikul je baš prkosan), da će ti pri prvom seksualnom odnosu djevičnjak (nezgodnog li imena) puknuti toliko da će se "Pop!", kao pri otvaranju šampanjca, čuti u cijelom susjedstvu, da za vrijeme menstruacije ne smiješ prati kosu, da se ženama ciklusi usklade kad žive zajedno duže (80% žena vjeruje u to - a i ja skupa s njima!) i dr. Zanimljivo poglavlje zasigurno je i ono o smanjenom libidu koji se smatra novom ženskom bolešću, o ženskoj i muškoj požudi, o tome koliko često ju je potrebno upražnjavati da bi par bio sretan (zanima vas, zar ne?), zašto su žene sve nesigurnije glede svog tijela i seksualnog života, ali i poglavlje o kontracepciji (jeste li čuli za kontraceptivni čip, ono, Mulder i Scully style?) i spolnim bolestima.



Nije ova knjiga revolucionarna, nije u njoj otkriveno ništa novo, ali ona je rezultat dobre namjere dviju žena koje su uvidjele da je bitno sve informacije o stidnici ženama ponuditi na jednom mjestu, i kao takva je odličan conversation piece, možda za neki sastanak Book cluba, uz butelju vina. Ja sam vam kao Edith Piaf, Je ne regrette rien, iliti ne žalim ni za čim, pogotovo ne za time što me o mom spolnom organu, požudi ili Kamasutri nije učila gospođa Rajić, profesorica biologije koja je bila strah i trepet u mojoj školi sve dok u udžbeniku nije ugledala naslov "Spolne bolesti". "Pročitajte to kod kuće", rekla je sva rumena i nikad nitko tu temu više nije spomenuo. Puno toga je trebalo pročitati kod kuće, i neke stvari se neizbježno uče na ulici, među prijateljima, na vlastitoj koži, ali me strah uzburkanog mora informacija koje je danas dostupno našoj djeci - djeci koja su, usprkos tome, neupućena, brzopleta, povodljiva i nezainteresirana za išta. Nisam radikalna, ne kažem da treba progovoriti o seksu čim dijete nauči tablicu množenja, ali ovakve knjige valja imati na polici, valja ih učiniti dostupnima, destigmatizirati ih i dati do znanja mladima da se takve knjige ne moraju čitati potajno, i da je o temama menstruacije, seksa, kontracepcije i spolnih bolesti, koje su nam svima zajedničke, više nego ikada bitno razgovarati otvoreno, bez imalo straha i stida.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...