Preskoči na glavni sadržaj

Ne treba se stidjeti svoje stidnice

Sjećam se te krvi na gaćicama kao da je bilo jučer. Toga dana bila sam na rođendanu svoje prijateljice Lidije, toga dana bila sam dijete. Torta na kojoj je ponosno stajalo jedanaest Lidijinih svijećica bila je od lješnjaka, dan je bio studen, a iz kazića je treštao Grašo i pjesme s njegovog "Mjesec iznad oblaka". Vratila sam se kući i počela plakati pri pogledu na svoje gaćice, misleći da umirem. Srećom, imala sam kul mamu koja mi je sve objasnila i pripremila me za tu novu ulogu žene koju mi je okrutna sudbina namijenila. O menstruaciji nisam nikome ni pisnula sve dok na jednom od sistematskih pregleda liječnica nije iznudila priznanje od mene i drugih nesretnica iz razreda (mjesečnom prokletstvu više su se radovale one koje su ga dobile kasnije).  Tijekom godina, puno puta sam se sramila svega što me čini ženskim bićem, a naročito grudi koje su rasle koliko god se ja tome protivila (suosjećala sam s likom Christine Ricci u Now and then) i prljave menstruacije koja se znala pojaviti baš u najnezgodnije vrijeme (jednom prilikom mi je simpatija ukazala na mrlju na hlačama - #teentragedies). Svoje ženske znatiželje sramila sam se još više. Stidljivo sam posuđivala knjige Judy Blume u knjižnici (Zauvijek mi je bio favorit!), a u srednjoj školi sam, žrtvujući se za kolektiv, u razredu raspačavala knjigu Kim Cattrall naslova Zadovoljstvo: Umjetnost ženskog orgazma, jer tko o tome zna više od samouvjerene Samanthe. Da, mama mi je bila kul, ali kad su posrijedi bila pitanja o ljubavnim ili ne-daj-Bože seksualnim odnosima, nisam uvijek bila sigurna koja pitanja treba postaviti.



O prvom poljupcu učila sam iz svog sramotnog iskustva, a o prvom seksu učila me Kat Stratford iz 10 razloga zašto te mrzim - Ne čini nešto samo zato što to drugi čine. Bogu hvala na Hollywoodu i televiziji! Priznajte, i vi ste prvi put za klamidiju i druge spolne bolesti saznale gledajući Seks i grad! O uporabi tampona naučila sam na splitskim Bačvicama, na ljetovanju s mladeži Crvenog križa, i to od dobre Samaritanke koju sam tad tek upoznala. O gljivičnoj infekciji saznala sam na prvoj godini studija, nakon što sam se tjedan dana grebala po koži, misleći da imam neku neizlječivu bolest koja se dobiva lošom higijenom i koju nitko nikada nije imao. Koliko god bila otvorena i bliska s mamom, sestrama i prijateljicama, čini mi se da o bitnim ženskim stvarima nismo pričale. Možda smo se stidjele.

Možda bi bilo lakše da je u to vrijeme, u vrijeme kad se Internet pretraživao samo za potrebe školske zadaće, postojala knjiga kao što je knjiga norveških seks blogerica, studentica medicine koje su odlučile reći svijetu - Ne sramimo se svoje stidnice! Dolje je najbolje Nine Brochmann i Ellen Stokken Dahl kod nas je izašla na svijetlo dana potkraj 2018. godine u nakladi Znanja, ali trebali bismo o njoj govoriti i ove godine, pa i sljedeće. Zanimljiva je to zbirka svih informacija o ženskom spolnom organu, svim njegovim sposobnostima, mogućnostima i problemima i nužno ju je pročitati ako želite poznavati sebe,  i ako vam je zdravlje bitno u životu, bez obzira na vjerska, spolna ili životna uvjerenja. Pisana je razumljivim, ponekad i šatrovačkim jezikom, potkrijepljena rezultatima znanstvenih istraživanja te ruši ama baš sve mitove u koje žene desetljećima vjeruju - da će ti dlake rasti brže i gušće ako obriješ ijedan dio tijela (jer folikul je baš prkosan), da će ti pri prvom seksualnom odnosu djevičnjak (nezgodnog li imena) puknuti toliko da će se "Pop!", kao pri otvaranju šampanjca, čuti u cijelom susjedstvu, da za vrijeme menstruacije ne smiješ prati kosu, da se ženama ciklusi usklade kad žive zajedno duže (80% žena vjeruje u to - a i ja skupa s njima!) i dr. Zanimljivo poglavlje zasigurno je i ono o smanjenom libidu koji se smatra novom ženskom bolešću, o ženskoj i muškoj požudi, o tome koliko često ju je potrebno upražnjavati da bi par bio sretan (zanima vas, zar ne?), zašto su žene sve nesigurnije glede svog tijela i seksualnog života, ali i poglavlje o kontracepciji (jeste li čuli za kontraceptivni čip, ono, Mulder i Scully style?) i spolnim bolestima.



Nije ova knjiga revolucionarna, nije u njoj otkriveno ništa novo, ali ona je rezultat dobre namjere dviju žena koje su uvidjele da je bitno sve informacije o stidnici ženama ponuditi na jednom mjestu, i kao takva je odličan conversation piece, možda za neki sastanak Book cluba, uz butelju vina. Ja sam vam kao Edith Piaf, Je ne regrette rien, iliti ne žalim ni za čim, pogotovo ne za time što me o mom spolnom organu, požudi ili Kamasutri nije učila gospođa Rajić, profesorica biologije koja je bila strah i trepet u mojoj školi sve dok u udžbeniku nije ugledala naslov "Spolne bolesti". "Pročitajte to kod kuće", rekla je sva rumena i nikad nitko tu temu više nije spomenuo. Puno toga je trebalo pročitati kod kuće, i neke stvari se neizbježno uče na ulici, među prijateljima, na vlastitoj koži, ali me strah uzburkanog mora informacija koje je danas dostupno našoj djeci - djeci koja su, usprkos tome, neupućena, brzopleta, povodljiva i nezainteresirana za išta. Nisam radikalna, ne kažem da treba progovoriti o seksu čim dijete nauči tablicu množenja, ali ovakve knjige valja imati na polici, valja ih učiniti dostupnima, destigmatizirati ih i dati do znanja mladima da se takve knjige ne moraju čitati potajno, i da je o temama menstruacije, seksa, kontracepcije i spolnih bolesti, koje su nam svima zajedničke, više nego ikada bitno razgovarati otvoreno, bez imalo straha i stida.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...