Preskoči na glavni sadržaj

Ne treba se stidjeti svoje stidnice

Sjećam se te krvi na gaćicama kao da je bilo jučer. Toga dana bila sam na rođendanu svoje prijateljice Lidije, toga dana bila sam dijete. Torta na kojoj je ponosno stajalo jedanaest Lidijinih svijećica bila je od lješnjaka, dan je bio studen, a iz kazića je treštao Grašo i pjesme s njegovog "Mjesec iznad oblaka". Vratila sam se kući i počela plakati pri pogledu na svoje gaćice, misleći da umirem. Srećom, imala sam kul mamu koja mi je sve objasnila i pripremila me za tu novu ulogu žene koju mi je okrutna sudbina namijenila. O menstruaciji nisam nikome ni pisnula sve dok na jednom od sistematskih pregleda liječnica nije iznudila priznanje od mene i drugih nesretnica iz razreda (mjesečnom prokletstvu više su se radovale one koje su ga dobile kasnije).  Tijekom godina, puno puta sam se sramila svega što me čini ženskim bićem, a naročito grudi koje su rasle koliko god se ja tome protivila (suosjećala sam s likom Christine Ricci u Now and then) i prljave menstruacije koja se znala pojaviti baš u najnezgodnije vrijeme (jednom prilikom mi je simpatija ukazala na mrlju na hlačama - #teentragedies). Svoje ženske znatiželje sramila sam se još više. Stidljivo sam posuđivala knjige Judy Blume u knjižnici (Zauvijek mi je bio favorit!), a u srednjoj školi sam, žrtvujući se za kolektiv, u razredu raspačavala knjigu Kim Cattrall naslova Zadovoljstvo: Umjetnost ženskog orgazma, jer tko o tome zna više od samouvjerene Samanthe. Da, mama mi je bila kul, ali kad su posrijedi bila pitanja o ljubavnim ili ne-daj-Bože seksualnim odnosima, nisam uvijek bila sigurna koja pitanja treba postaviti.



O prvom poljupcu učila sam iz svog sramotnog iskustva, a o prvom seksu učila me Kat Stratford iz 10 razloga zašto te mrzim - Ne čini nešto samo zato što to drugi čine. Bogu hvala na Hollywoodu i televiziji! Priznajte, i vi ste prvi put za klamidiju i druge spolne bolesti saznale gledajući Seks i grad! O uporabi tampona naučila sam na splitskim Bačvicama, na ljetovanju s mladeži Crvenog križa, i to od dobre Samaritanke koju sam tad tek upoznala. O gljivičnoj infekciji saznala sam na prvoj godini studija, nakon što sam se tjedan dana grebala po koži, misleći da imam neku neizlječivu bolest koja se dobiva lošom higijenom i koju nitko nikada nije imao. Koliko god bila otvorena i bliska s mamom, sestrama i prijateljicama, čini mi se da o bitnim ženskim stvarima nismo pričale. Možda smo se stidjele.

Možda bi bilo lakše da je u to vrijeme, u vrijeme kad se Internet pretraživao samo za potrebe školske zadaće, postojala knjiga kao što je knjiga norveških seks blogerica, studentica medicine koje su odlučile reći svijetu - Ne sramimo se svoje stidnice! Dolje je najbolje Nine Brochmann i Ellen Stokken Dahl kod nas je izašla na svijetlo dana potkraj 2018. godine u nakladi Znanja, ali trebali bismo o njoj govoriti i ove godine, pa i sljedeće. Zanimljiva je to zbirka svih informacija o ženskom spolnom organu, svim njegovim sposobnostima, mogućnostima i problemima i nužno ju je pročitati ako želite poznavati sebe,  i ako vam je zdravlje bitno u životu, bez obzira na vjerska, spolna ili životna uvjerenja. Pisana je razumljivim, ponekad i šatrovačkim jezikom, potkrijepljena rezultatima znanstvenih istraživanja te ruši ama baš sve mitove u koje žene desetljećima vjeruju - da će ti dlake rasti brže i gušće ako obriješ ijedan dio tijela (jer folikul je baš prkosan), da će ti pri prvom seksualnom odnosu djevičnjak (nezgodnog li imena) puknuti toliko da će se "Pop!", kao pri otvaranju šampanjca, čuti u cijelom susjedstvu, da za vrijeme menstruacije ne smiješ prati kosu, da se ženama ciklusi usklade kad žive zajedno duže (80% žena vjeruje u to - a i ja skupa s njima!) i dr. Zanimljivo poglavlje zasigurno je i ono o smanjenom libidu koji se smatra novom ženskom bolešću, o ženskoj i muškoj požudi, o tome koliko često ju je potrebno upražnjavati da bi par bio sretan (zanima vas, zar ne?), zašto su žene sve nesigurnije glede svog tijela i seksualnog života, ali i poglavlje o kontracepciji (jeste li čuli za kontraceptivni čip, ono, Mulder i Scully style?) i spolnim bolestima.



Nije ova knjiga revolucionarna, nije u njoj otkriveno ništa novo, ali ona je rezultat dobre namjere dviju žena koje su uvidjele da je bitno sve informacije o stidnici ženama ponuditi na jednom mjestu, i kao takva je odličan conversation piece, možda za neki sastanak Book cluba, uz butelju vina. Ja sam vam kao Edith Piaf, Je ne regrette rien, iliti ne žalim ni za čim, pogotovo ne za time što me o mom spolnom organu, požudi ili Kamasutri nije učila gospođa Rajić, profesorica biologije koja je bila strah i trepet u mojoj školi sve dok u udžbeniku nije ugledala naslov "Spolne bolesti". "Pročitajte to kod kuće", rekla je sva rumena i nikad nitko tu temu više nije spomenuo. Puno toga je trebalo pročitati kod kuće, i neke stvari se neizbježno uče na ulici, među prijateljima, na vlastitoj koži, ali me strah uzburkanog mora informacija koje je danas dostupno našoj djeci - djeci koja su, usprkos tome, neupućena, brzopleta, povodljiva i nezainteresirana za išta. Nisam radikalna, ne kažem da treba progovoriti o seksu čim dijete nauči tablicu množenja, ali ovakve knjige valja imati na polici, valja ih učiniti dostupnima, destigmatizirati ih i dati do znanja mladima da se takve knjige ne moraju čitati potajno, i da je o temama menstruacije, seksa, kontracepcije i spolnih bolesti, koje su nam svima zajedničke, više nego ikada bitno razgovarati otvoreno, bez imalo straha i stida.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Povratak kući

Davnih mi je dana moja prijateljica Marina preporučila knjigu Tene Lončarević, " Kuću treba srušiti ", dodavši da je riječ o profesorici, iz Vinkovaca, što je predstavljalo svojevrstan mig - da je "naša", da piše o stvarima koje su nama važne, da ju moram pročitati prvom prilikom.  Puna predrasuda, već po godini rođenja autorice pretpostavila sam da je riječ o spisateljici koja je na svojoj koži osjetila rat i koja je, stoga, poput mitskog bića koje je prokleto za vječnost, osuđena da cijeli zemaljski vijek o tom ratu promišlja i zapisuje - kao sva'ko u Slavoniji 'ko umije pisati. No, Tena Lončarević puno je više od ratnog čeljadeta.  Pejačevićeva "Na dnu ladice noćnog ormarića ispod donjeg rublja leži pismo. Tu je desetljećima, mijenjaju se uzorci grudnjaka i gaćica, mijenjaju se krojevi i veličine, ali ono ostaje, u nožićem proderanoj kuverti, s bordo profilon druga Tita na markici i nervozno ispisanom Nadinom adresom. Ponekad, kad izvlači komad rublj...

Samoborski augtober (2)

Postaje mi sve jasnije da nisam sposobna pripremiti svoju djecu za ovaj svijet - teorija da sebe valja staviti na prvo mjesto ne ide mi u glavu, kad su u igri tiha pristojnost (koja uvijek vodi k prijeziru) i glasna ljubaznost (koja može - a i ne mora - izazvati sukob), uvijek ću izabrati potonju, reći ću im da vole ne razmišljajući o tome hoće li im ljubav biti uzvraćena, ne znam kakve obrve su u modi, nokte imam domesticus, uz prilog zanoktica, i ne propagiram nošenje najlonki/čarapa na sandale/natikače. Ono čemu ih mogu poučiti su knjige - da u njima pronalaze čaroliju i nove perspektive, da im obogate vokabular, da stvore od njih empatične i humane ljude - zato moja djeca prepoznaju imena Dragutina Tadijanovića i Mladena Kušeca u samoborskoj Aleji pjesnika, zato ih rastužuje most za Terabithiju, zato se pitaju je li bolje imati mozak ili srce i što o tome misli Čarobnjak iz Oza, zato se vesele božićnom vremenu, jer u njemu čitamo Kronike iz Narnije, zato su stvaritražitelji kao Pip...

Uvrede, ali najljepše

Nedavno je moj ćaća proslavio svoj 65. rođendan i postao penzioner. Kao pravi mali mučki provokator, tim povodom poklonila sam mu knjigu Pavla Pavličića, "Pohvala starosti". Nije moj otac načitan lik - on knjigu umije pročitati u deset minuta (prva stranica, sredina, puf!, kraj!) - ali znala sam da neće moći odolit' naslovu u kojem se starost hvali, koliko god on sebe (a i sve nas) uvjeravao da bi na nogometnom terenu mogao zdriblati i momke trostruko mlađe od sebe. Već drugo jutro, poslao mi je recenziju knjige SMS porukom (moj tata nema pametni telefon, i pisanje poruka njegov je najveći tehnološki domet): "Noge sve tanje dupe sve manje glava sve veca trbuh ko vreca to ti je rezime knjige poz". Nazvala sam mamu (tatinu sekretaricu) da joj prenesem tu rječitu opasku, a potom čula recenzenta, pomalo iznerviranog, kako u pozadini mrmlja: "Misliš da ja to ne znam?! Sve je to meni poznato!", misleći, ako se ne varam, na svoje mladenačko dupe, dodavši: ...

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Težina svijeta na prvom vratnom kralješku

Zamisli potpuni muk, prazan prostor, crnilo. I onda, odjednom, bljesak! - evo te, u Sunčevoj maglici, u tom polju zvijezda, u nepreglednom blještavilu! Atom, točkica, prasak - vidiš li? Pronalaziš li se u nepreglednoj tami svemira ili se, pak, vidiš u svjetlu majčine utrobe? Nekidan, usred večernje mise na dan njegova rođendana, sin mi je na uho šapnuo: "Mama, prije točno osam godina bio sam najmanja beba na svijetu", razvukavši usnice u široki osmijeh. "I najslađa", odgovorila sam, razmišljajući, ususret pretvorbi na oltaru, o predodžbama koje naš um stvara da bi razumio velike stvari - veličanstvenost svemira, čudo rođenja, Boga raširenih ruku. Zato, prije nego su postojale povijest, znanost i pisana riječ, postojali su mitovi - priče kojima si čovjek pokušao pojasniti svijet, prirodne pojave pa i samog sebe. Nolanov Odisej podsjetio me na mitove kojima nas je poučavala profesorica Nada Tomašević, na nadrealne likove i pouke koje tada nismo mogli razumjeti - sada ...