Nije nama ovo prvo ljetovanje s djecom, no siree, nismo vam mi neki amateri. U dvije godine ljetovanja s Frankom vidjeli smo i doživjeli sve - vrištanje u autu, vrištanje u apartmanu, vrištanje na plaži, vrištanje u moru, puno vrištanja i puno nespavanja, nespavanje u autu, nespavanje u apartmanu, nespavanje na plaži, shvatili ste bit. U to doba nismo znali da je Franka zahtjevno dijete s raspršenom pažnjom, nismo znali da drugi rado ljetuju s djecom. Kako to misliš, dijete ti je spavalo na plaži? Kažeš, nije imalo ni noćne tantrume? Pa kako? Godinama smo se krivili i smatrali nesposobnim roditeljima, ta ne možemo na kraj izaći s jednim malim djetetom koje ni ne govori, a onda smo počeli tražiti i našli smo odgovore na neka naša pitanja, puno radili, puno vježbali, olakšali si život. Često su zahtjevna djeca ovisna o rutini, i promjena okruženja za njih može biti strašan šok. Znači, mea culpa, sedmosatno putovanje noću baš i nije bilo dobra ideja - kako se i pokazalo kad je počela vrištati u 1 ujutro i kad je nastavljala vrištati do 5 ujutro. Zahtjevna djeca često su senzorno osjetljiva, zato ne čudi što je Franka zazirala od vode - nije u pitanju bio strah, bila je to njena odluka i ona se te odluke dosljedno držala dva ljeta. Skidam kapu, Franka, ako nešto jesi, onda si uporna i dosljedna, kažu da su to vrline. Kažu to oni koji nisu doživjeli ljetovanje kao kulminaciju nepoželjnog ponašanja kod dvogodišnjeg djeteta koje odbija jesti, spavati, približiti se moru, koje odbija sjesti na trenutak.
Moram priznati, nisam strepila od dolaska na more ove godine. Franka sada ima četiri godine i puno smo toga uz nju mi naučili. Nema ništa silom, sve u Frankino vrijeme, sa što manje zabrana i pravila, a s puno zagrljaja i poljubaca i čuđenja svemu što postoji u svijetu. Mjesecima čitamo knjigice o moru, kupaće kostime isprobavamo već tjednima, i u bazenu smo se smočili (iako Franka po bazenu dugo hoda, nevoljko močeći Elzu i Anu na kostimu), spremni smo. Tek nakon što smo se iskrcali iz auta punog dječjih rekvizita, sinulo mi je - sada imamo i drugo dijete, Jurja koji se prvi put susreće s tim velikim morskim plavetnilom. Jao. Hoće li se sve ponoviti? Na površinu uma mi još uvijek u flashbackovima dolaze zvuci Franke koja vrišti, ali Juraj ih malo pomalo prigušuje - on je dijete koje, evo, dok ovo pišem, spava na plaži, tj. spava gdje god ga umor svlada, dijete koje se na plaži igra knjigicama i kamenčićima, dijete koje sve jede, dijete koje se oduševilo morem i nije niti zaplakalo kad je u njega prvi put umočilo nogice. Znam da je grozno uspoređivati ih, ali s njim je sve lakše, nije nalik Franki - Franki koja je još uvijek neukrotiva i svojeglava, glasna i znatiželjna do bola, ali koja, vjerovali ili ne, po dva sata ne izlazi iz mora, koja sada vrišti kad se s plaže ide u apartman, koja zaspi u 21 h, izmorena od plivanja, i spava 10 sati u komadu.
Možda sada proživljavate svoje najgore ljetovanje, možda strepite od ljetovanja s drugim djetetom nakon iscrpljujućeg ljetovanja s prvim, možda se pitate zašto vama ništa ne ide bez drame i vike, ali pouzdano vam mogu reći - opustit ćete se i vi s vremenom, prihvatit ćete svoje dijete kakvo god bilo, naučiti neke cake, postati majstori diverzije, i sve loše će proći. Sve će proći, ali morate biti nepodnošljivo strpljivi, i morate dopustiti svojoj djeci da vas iznenade - ponekad i ugodno, za promjenu.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)