Preskoči na glavni sadržaj

Ljetovanje s djecom - dio 4.

Ja nisam opuštena osoba, i ne mogu to postati na zahtjev, samo zato jer sam se vozila osam sati na drugi kraj zemlje, jer sam na plaži. Meni je mozak uvijek na stand by-ju, neprestano pravi neke blesave popise - što još moram danas, što još moram sutra, kome moram odrezati nokte, koje meso moram odmrznuti za ručak, kad ću oprati bijeli, a kad šareni veš itd. Nisam ni neki control freak, iako bih voljela biti. Nekoć, što sam si više obveza i aktivnosti nakamarila, to sam bila zadovoljnija. Sada? Sada se pola dana pokušavam sjetiti tko to ima rođendan, koga sam trebala nazvati, kod kojeg liječnika se naručiti, i što sam, dovraga uopće htjela reći. Jesam li o ovom već pisala? Sorry ako jesam. Mozak mi je preopterećen svim moranjima, svim mamakanjima, svim minutama dana u kojima se netko penje po mojim nogama ili me traži da mu obrišem guzu, da mu ogulim jabuku, da mu obojam leptira, da mu dam bombonića, da mu dodam dudu koju je katapultirao tko zna gdje. Rekli bi neki "Eto ti, na! Sad ćeš se vratiti na posao, a djecu će ti hraniti i presvlačiti neka tamo teta, dok ti piješ kavicu na pauzi na poslu", i istog trena, na samu pomisao, briznem u plač. Žene, mame, nikad im udovoljiti.

Ljeto s djecom nije odmor, pogotovo ljeto koje donosi kraj rodiljnog dopusta. Koliko god bila umorna, još više sam uplašena - kako će sada izgledati naš život, kako ćemo se svi prilagoditi tome, hoće li mi djeca stalno biti bolesna. Protiv straha se borimo kontrolom, kaže Jesper Juul. Možda sam zato ovih dana posebno sluđena i vičem na djecu jer su bananu razmrljala po svekrvinom kauču. To su samo djeca, i trenutno mogu zaključiti, ako od mene uče kako se nositi sa stresom, loše im se piše u životu.


Uzela sam u ruke knjigu Jespera Juula čim sam pročitala vijest o njegovoj smrti. "Vaše kompetentno dijete" još nisam pročitala, ali svjesna sam da se iza njegovih knjiga krije mili um s puno iskustva. U knjizi Četiri vrijednosti koje će djecu pratiti do kraja života na zanimljivo posložen način govori o zadaćama modernog roditeljstva. Kroz međusobno uvažavanje (ali ne i jednakost, ne i ravnopravnost), integritet (reći DA sebi i NE tuđim željama), autentičnost (sposobnost biti ono što jesmo i druge prihvatiti onakve kakvi jesu) i odgovornost (koja je uvijek na roditeljima) rješava konkretne probleme obitelji s kojima se u svom radu susretao. Na pisma zabrinutih mama, tata i baka daje odgovore, a nas potiče, ne da primijenimo rješenje na svoju specifičnu situaciju, nego da ispitamo svoje stavove. 

Juul jasno daje do znanja da razumije potrebu modernog roditelja da odgaja dijete drugačije nego su to činili njegovi roditelji, ali da ne zna kako to učiniti. Sviđa mi se što tvrdi da moramo osmisliti svoje granice, a ne djeci nametati neke koje je netko drugi postavio. Sviđa mi se što je uvjeren da djeci ne trebamo biti prijatelji, nego netko tko ih vodi, u koga se pouzdaju, netko tko im govori istinu. Sviđa mi se tvrdnja da djeca na svijet dolaze s određenim temperamentom (teško si priznajem odakle mojoj Franki taj njen tvrdoglavi temperament) i potencijalima, a o našem vodstvu ovisi u kojem smjeru će krenuti. Njegove riječi su strašno inspirativne, ali i dovode do suza, imajte to na umu kad počnete čitati njegove knjige. Poglavlje o autonomnom djetetu (od riječi do riječi je pogodio moju Franku) čitala sam ridajući, od sreće, jer sam prepoznala na vrijeme specifičnost njenog karaktera, za razliku od mnogih koji se godinama pate sa svojom djecom, namećući im sve više pravila i kazni.

Pogodilo me i pismo bake koja se pita treba li se miješati u odgoj sina i snahe koji su predosljedni u krutosti prema svom trogodišnjem sinu. Ukratko, Jesper je baki poručio da bude baka i da bude potpora sinu, ali da se ne miješa. "Pomislite samo na to koliko on mora biti lišen čiste radosti i spontanog iskazivanja ljubavi jer je tako silno zaokupljen ulogom odgojitelja." Bingo! Mi, roditelji, stalno kao da hodamo po jajima, napeti, pod stresom, sve po planu, sve nam teško, sve nam too much. Alo, stani na loptu! Na moru si! Sjeti se, igra oslobađa od stresa, pusti da te dijete nauči kako, ako si zaboravila! Iliti, kako bi rekli neki (a ja se obično namrštila svakom borom koju imam) - opusti se i uživaj!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Čitajmo i kuhajmo

Manjina pošiljka ušla mi je u život dok mi se u pećnici krčkao iločki ćevap. Miris pečene paprike i dinstanog luka širio se stanom, a ja sam pomislila - Manji bi se ovo svidjelo. Znam, smiješno je što sam toliko uvjerena da znadem što bi se svidjelo Marijani Jambrišak Račić, zvanoj Manja, jer Manju uopće ne poznajem, nisam ju nikad u životu vidjela, pružila joj ruku. Ipak, jedna je od onih osoba za koje vam se čini kao da ih uistinu poznajete, samo zato što čitate njihove objave na društvenim mrežama - jedna je od onih žena u kojima se prepoznajem, koje me nadahnjuju, kojima se divim. U moru umjetne inteligencije, Manja uspijeva bivati stvarnom i autentičnom i svojim je blogom Čitam i kuham u pet godina ostavila poseban trag, kako u virtualnom svijetu, tako i na koži svih svojih pratitelja - a prepoznatljiva je po objavama u kojima nepogrešivo spaja kulinarstvo i književnost. Potrebu za sintezom takve vrste savršeno razumiju knjigoljupci kojima književnost nije samo puka razbibrig...

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Zavičaj, zaborav

"Praznine i tišine postale su luksuz novog doba", pročitala sam jučer na jednom portalu za modernu ženu. Mislim o tim riječima sve dok ne zagluše buku zemlje u kojoj pokušavam živjeti u miru, dok dravska magla, uz koju bicikliram do posla, ne prekrije i partizane i ustaše - svu prošlost kojom se ne bismo trebali dičiti. U studeno jutro, dok mi iz slušalica trešti Springsteen i dok magičasta sablast tiho puzi ispod bijelog mosta, mahnito trepćem kroza vodenu koprenu, pokušavajući razaznati put ispred sebe, ali čini se uzalud - ovom je narodu suđeno živjeti u prošlosti. Obična riječ je zavičaj, al' ima čudan nastanak , da parafraziram Luku Paljetka. Iako bismo ju voljeli svojatati, i ona korijen ima u tuđem jeziku. Prema Hrvatskom jezičnom postalu, nastala je od prefiksa za- i slavenskog vyknǫti iliti ruskog výknut' ili poljskog na-wyknąć, što znači naviknuti se. Može li se čovjek uistinu na sve naviknuti? To si pitanje, na neki način, postavlja protagonist novopovijes...

Došašće kod kuće: Osjećaj kraja

Nisam ja ni introvert ni ekstrovert, ja sam u raskoraku s potrebom da budem neovisna i potrebom za pripadanjem. Nezgodno je to što najčešće potreba za pripadanjem promoli glavu u trenucima osamljenosti, a potreba za individualizmom na božićnom domjenku/zabavi/rođendanu, u gomili ljudi. Prosinac mi zato teško pada, ljudi se žele okupljati. Dok drugi kuju vruće planove za Advent/Božić/Silvestrovo, ja sjedam u svoju smeđu fotelju s knjigom na krilu, sakrila bih se između redaka. "Svakako vjerujem da svi podnosimo štetu, na ovaj ili onaj način. A kako i ne bismo, osim u svijetu savršenih roditelja, braće i sestara, susjeda, prijatelja? A tu je onda i pitanje o kojem toliko toga ovisi, pitanje kako reagiramo na štetu: prihvaćamo li je ili je potiskujemo, i kako to djeluje na naš odnos s drugima. Neki prihvaćaju štetu i nastoje je ublažiti, neki utroše čitav život tako što se trude pomoći drugima koji su oštećeni, a ima i onih čija je glavna briga izbjeći bilo kakvu štetu, pod svaku cij...