Preskoči na glavni sadržaj

Urbano, samo urbano

Ljudi vole strašne priče - i ne poričite, volite ih i vi, sigurna sam, jer, kako bismo drukčije objasnili globalnu ljubav prema bajkama u kojima vukovi proždiru bolesne bakice, nepregledno bogatstvo gospodina Stephena Kinga ili kul faktor na kojemu zavidimo Horatiju Caineu? Ipak, ima li strašnije priče od priče koja izvire iz stvarnosti, iz urbanih legendi koje se prepričavaju godinama, od priče o nestalim tinejdžerima kojima se prodaju organi, o djevojkama koje nisu mogle podnijeti život u okrutnom svijetu, pa su utjehu pronašle u mulju nepredvidljivih rijeka? Svaki grad ima svoj tužni folklor, te priče nesretnih ljudi koje nikada nisu do kraja ispričane, a ja sam, moram priznati, oduvijek gajila poseban interes za takvu vrstu neriješenih slučajeva (muž me i danas špota jer gledam reprize Zločinačkih umova po deseti put). Kako sam odrasla u gradu u kojem se nijedan zločin nije actually dogodio, ili se bar tako činilo u mom djetinjstvu, svoju sam dječju znatiželju hranila skupljajući novinske izreske o neriješenim ubojstvima, maštajući da ću postati FBI agent i vratiti mir u svijetu. Ova wannabe FBI agentica posebno je pratila slučajeve dječje viktimologije, npr. onaj o maloj missici JonBenet Ramsey, ne zbog vlastite morbidnosti, nego zbog silne potrebe za ponovnim uspostavljanjem reda - pronalaskom ubojice nevinog djeteta, kakvo sam, zapravo, i sama tada bila. Zato, kad mi se u rukama našao roman Planina straha, kojeg je španjolski scenarist Agustin Martinez započeo pisati čuvši za nestanak djeteta u planinama Pireneja u kojima je običavao provoditi godišnji odmor, moje su dječje crime-fighterske strasti počele vriti.



Roman Monteperdido kod nas je preveden u nakladi Znanja kao Planina straha, a na njegovim koricama stoje naznake nepretenciozne fabule - dvije djevojčice nestale su u idiličnom selu okruženom planinama, čiji stanovnici su i pet godina nakon događaja bijesni zbog istrage koja je zamrla na samom početku. I ljudski rod i priroda mirovali su sve dok se nije dogodila prometna nezgoda u kojoj je jedan automobil uništen, jedan muškarac umro, a jedna je nestala djevojčica pronađena - živa! Tko je vozač automobila, sjeća li se pronađena djevojčica svoje otmice, i gdje se nalazi druga djevojčica - samo su neka od pitanja na koja odgovore žele pronaći pedantna policijska inspektorica Sara Campos i njezin šef i zaštitnik Santiago Bain koji dolaze pomoći lokalnoj žandarmeriji čija se istraga počela činiti "..poput izlivene rijeke koja se vratila u korito". 


Već duže vrijeme na pristojnoj udaljenosti držim knjige ovog žanra jer mi se gotovo svaka kriminalistička priča čini perspektivnom na početku, dok me njen kraj redovito razočara, ali triler senora Martineza neću dodati na svoj popis razočaranja. Martinez, koji je napisao i scenarij za TV seriju koja slijedi roman, započeo je svoj prvijenac laganim tempom, otkrivajući svako malo tek toliko tragova da zadrži pažnju čitatelja do samoga kraja - i uspio je u svojoj namjeri! Istina, isti efekt mogao je postići i s dvjestotinjak stranica, ali dobro, nećemo čovjeku zamjeriti jer se raspisao. Osim toga, ono što se čini klišejem u ovakvom tipu romana - naoko idiličan gradić u kojem svak čuva neku sramotnu tajnu - Martinez je vješto prikazao u novom svjetlu pridajući okrutnim planinama najbitniju ulogu u zapletu i raspletu priče u kojoj se voli i mrzi, u kojoj se pripovjeda o srnama, a puška usmjerava prema ljudima. Planine Pireneja ovdje izazivaju divljenje, ali bude i strah, a rijeka, koja je bogata životom, može taj život i nepovratno odnijeti, pa se prirodno prostranstvo u ovom romanu može doživjeti i kao klopku iz koje će se divlja životinja, aka čovjek, teško iskobeljati. Osim priče o nestalim djevojčicama, roman nudi i priču o istražiteljici Sari Campos koja se nastoji osloboditi starih strahova i ne dopustiti slučaju djevojčica da ju potpuno proguta. Lik istražiteljice najautentičniji je u romanu, prikazan sirovo, s vrlinama, ali i manama, pa se u čitalačkom svijetu već šuška o nastavcima romana koji bi uključivali ovu potencijalnu feminističku ikonu. Hoće li Sara pronaći rješenje slagalice o "obeshrabrujućoj ljudskoj prirodi" i hoće li, nakon nekoliko obrata, doživjeti happy end saznajte ovog ljeta čitajući Planinu straha, pogotovo ako ljetne dane provodite uz logorsku vatricu podno planine Papuk, osluškujući šapat kneginje Ružice i šuštanje listopadne šume na orahovačkom Ferragosto JAMu - paranoja je zajamčena!

Napisano za Ziher.hr


Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...
3 komentara
Pročitajte više

Šljokičanje 2024.

" As you read a book word by word and page by page, you participate in its creation, just as a cellist playing a Bach suite participates, note by note, in the creation, the coming-to-be, the existence, of the music. And, as you read and re-read, the book of course participates in the creation of you, your thoughts and feelings, the size and temper of your soul." Ursula K. Le Guin Neki dan su se svi razbježali po svekrvinoj kući. Svekar se igrao daljinskim upravljačem, a ja sam zgrabila "Kućnu pomoćnicu" Freide McFadden, koja je siječanjski izbor našeg book cluba. "Koliko knjiga ti pročitaš godišnje?" pitao me svekar. "Ove godine sam pročitala skoro sedamdeset knjiga", rekla sam, znajući točan broj jer pročitano bilježim na Goodreadsu, i srameći se - svake godine nastojim pročitati manje knjiga nego godinu prije, jer to znači da sam si dopustila neko vrijeme za proučavanje knjige, za potpuno uranjanje. "I zapamtiš ih?", nastavio je. ...
Objavi komentar
Pročitajte više

Božićna riječ: otpor

U svojoj karijeri Framaša , imala sam priliku družiti se s mnogo svećenika. Kako sam bila među najmlađima i najznatiželjnijima u našoj zajednici, mlade sam fratre uvijek gnjavila pitanjima i provokacijama. Fra Smiljan bio je duhovni asistent Frame netom prije mog vremena, a o njemu se nadaleko pričalo da voli cigarete, da ide u diskoteku i ima CD kolekciju na kojoj bi mu svaki mladac pozavidio - ukratko, da je samo čovjek, kao i svaki drugi. Od fra Josipa naučila sam da čovjek nije rođen da bi bio sam i da nikad nije prekasno da otkriješ svoj poziv. Fra Igor uvijek je zračio veseljem i podsjećao da katolik ne smije biti čangrizav. Fra Bernardin inzistirao je na obrazovanju, i ja sam se počela diviti svakome tko ima želju uvijek iznova hraniti svoj um. Od fra Drageca sam naučila puno - i sjetim ga se svako malo, jer treba svaki dan slaviti, možda ti je zadnji. Fra Toni naučio me da su čudni putevi Gospodnji i da onaj tko pjeva dvostruko moli. Njegov brat, fra Nikola, pak, bio je moj prv...
Objavi komentar
Pročitajte više

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...
Objavi komentar
Pročitajte više

Mala noćna muzika

Čovjek ne primijeti da stari sve dok ne shvati da ne zna ništa ni o čemu - dok ne shvati da dotadašnju neustrašivost duguje činjenici da mu se ništa strašno u životu do tada zapravo nije ni dogodilo, dok ne shvati da se drži k'o pijan plota nekih šašavih pravila, dok ne shvati da mu ljudi s kojima dijeli život (roditelji, braća i sestre, partner, djeca...) nisu ni nalik pa nije ni čudno da se ne razumiju, dok ne shvati da ni samog sebe ne poznaje, i da su pred njim godine rekreiranja osobe koja bi mogao postati. U toj zbrci života, sretan je onaj tko nije sam pa pronađe saveznika i partnera koji je s njim voljan poći u potragu. A da za potragu nikad nije kasno i da uvijek ima radosti u upoznavanju pokazuje i Kent Haruf u knjizi "Naše duše u noći" (znam, naslov je i meni bio malo too cheesy) iz 2015., koja se našla na mom popisu knjiga koje želim pročitati zbog svoje tematike - slovila je kao nježna priča odraslih ljudi smještena u realan svijet. Žanr je to za kojim sam uv...
Objavi komentar
Pročitajte više