Ljudi vole strašne priče - i ne poričite, volite ih i vi, sigurna sam, jer, kako bismo drukčije objasnili globalnu ljubav prema bajkama u kojima vukovi proždiru bolesne bakice, nepregledno bogatstvo gospodina Stephena Kinga ili kul faktor na kojemu zavidimo Horatiju Caineu? Ipak, ima li strašnije priče od priče koja izvire iz stvarnosti, iz urbanih legendi koje se prepričavaju godinama, od priče o nestalim tinejdžerima kojima se prodaju organi, o djevojkama koje nisu mogle podnijeti život u okrutnom svijetu, pa su utjehu pronašle u mulju nepredvidljivih rijeka? Svaki grad ima svoj tužni folklor, te priče nesretnih ljudi koje nikada nisu do kraja ispričane, a ja sam, moram priznati, oduvijek gajila poseban interes za takvu vrstu neriješenih slučajeva (muž me i danas špota jer gledam reprize Zločinačkih umova po deseti put). Kako sam odrasla u gradu u kojem se nijedan zločin nije actually dogodio, ili se bar tako činilo u mom djetinjstvu, svoju sam dječju znatiželju hranila skupljajući novinske izreske o neriješenim ubojstvima, maštajući da ću postati FBI agent i vratiti mir u svijetu. Ova wannabe FBI agentica posebno je pratila slučajeve dječje viktimologije, npr. onaj o maloj missici JonBenet Ramsey, ne zbog vlastite morbidnosti, nego zbog silne potrebe za ponovnim uspostavljanjem reda - pronalaskom ubojice nevinog djeteta, kakvo sam, zapravo, i sama tada bila. Zato, kad mi se u rukama našao roman Planina straha, kojeg je španjolski scenarist Agustin Martinez započeo pisati čuvši za nestanak djeteta u planinama Pireneja u kojima je običavao provoditi godišnji odmor, moje su dječje crime-fighterske strasti počele vriti.
Roman Monteperdido kod nas je preveden u nakladi Znanja kao Planina straha, a na njegovim koricama stoje naznake nepretenciozne fabule - dvije djevojčice nestale su u idiličnom selu okruženom planinama, čiji stanovnici su i pet godina nakon događaja bijesni zbog istrage koja je zamrla na samom početku. I ljudski rod i priroda mirovali su sve dok se nije dogodila prometna nezgoda u kojoj je jedan automobil uništen, jedan muškarac umro, a jedna je nestala djevojčica pronađena - živa! Tko je vozač automobila, sjeća li se pronađena djevojčica svoje otmice, i gdje se nalazi druga djevojčica - samo su neka od pitanja na koja odgovore žele pronaći pedantna policijska inspektorica Sara Campos i njezin šef i zaštitnik Santiago Bain koji dolaze pomoći lokalnoj žandarmeriji čija se istraga počela činiti "..poput izlivene rijeke koja se vratila u korito".
Već duže vrijeme na pristojnoj udaljenosti držim knjige ovog žanra jer mi se gotovo svaka kriminalistička priča čini perspektivnom na početku, dok me njen kraj redovito razočara, ali triler senora Martineza neću dodati na svoj popis razočaranja. Martinez, koji je napisao i scenarij za TV seriju koja slijedi roman, započeo je svoj prvijenac laganim tempom, otkrivajući svako malo tek toliko tragova da zadrži pažnju čitatelja do samoga kraja - i uspio je u svojoj namjeri! Istina, isti efekt mogao je postići i s dvjestotinjak stranica, ali dobro, nećemo čovjeku zamjeriti jer se raspisao. Osim toga, ono što se čini klišejem u ovakvom tipu romana - naoko idiličan gradić u kojem svak čuva neku sramotnu tajnu - Martinez je vješto prikazao u novom svjetlu pridajući okrutnim planinama najbitniju ulogu u zapletu i raspletu priče u kojoj se voli i mrzi, u kojoj se pripovjeda o srnama, a puška usmjerava prema ljudima. Planine Pireneja ovdje izazivaju divljenje, ali bude i strah, a rijeka, koja je bogata životom, može taj život i nepovratno odnijeti, pa se prirodno prostranstvo u ovom romanu može doživjeti i kao klopku iz koje će se divlja životinja, aka čovjek, teško iskobeljati. Osim priče o nestalim djevojčicama, roman nudi i priču o istražiteljici Sari Campos koja se nastoji osloboditi starih strahova i ne dopustiti slučaju djevojčica da ju potpuno proguta. Lik istražiteljice najautentičniji je u romanu, prikazan sirovo, s vrlinama, ali i manama, pa se u čitalačkom svijetu već šuška o nastavcima romana koji bi uključivali ovu potencijalnu feminističku ikonu. Hoće li Sara pronaći rješenje slagalice o "obeshrabrujućoj ljudskoj prirodi" i hoće li, nakon nekoliko obrata, doživjeti happy end saznajte ovog ljeta čitajući Planinu straha, pogotovo ako ljetne dane provodite uz logorsku vatricu podno planine Papuk, osluškujući šapat kneginje Ružice i šuštanje listopadne šume na orahovačkom Ferragosto JAMu - paranoja je zajamčena!
Napisano za Ziher.hr
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)