Preskoči na glavni sadržaj

Mojih 12 pravila za život

Sjedim u hladu višnjika, jedem kisele višnje i pljuckam koštice dok jedno dijete spava (uvijek je dobro kad bar jedno spava), s drugo igra nogomet na travi kraj mene i kupa se u svom znoju, ali mu to nimalo ne smeta. Ah, nema praznika do praznika kod bake na selu! Mogu li poželjeti nešto više od života? Ne bih se usudila! Po mojim mjerilima, sretan je čovjek koji ima koga voljeti, a još sretniji je onaj koji ima svoje drvo da mu pravi hlad, i svoje mjesto s kojeg se zvijezde jasnije vide - i smatram se izuzetno sretnim čovjekom. No, je li to smisao života, ta sreća, i zašto mi, ljudi, uvijek nastojimo dokučiti taj the smisao, možemo li bez odgovora na pitanje o smislu biti zadovoljni - pitam se sve ovo u ovim trenucima sreće, onima koje čovjek poželi zamrznuti da traju vječno, onima koje čovjek proživljava toliko intenzivno da ćuti niz nesretnih događaja iza ugla (nisam pesimist, nego iskusni optimist, kako to već kažu). Jer, tako je malo dovoljno da nam tu sreću ukrade - npr. upisivanje djece u vrtić na drugom kraju grada jer bliže mjestu njihovog stanovanja nema mjesta za njih, otkazivanje suradnje našeg disca na kojem su nam sve fotografije ikada posjedovane, ili selidba dragih prijatelja, i to onih koji ti u kratkom roku postanu uistinu bitni u životu, u Irsku.

Srećom (opet ta sreća!), kako to inače kod mene biva, knjiga famoznog Jordana Petersona našla mi se u rukama baš ovih dana, i iako je malo naporna, jer riječ je o publicistici koja se valja uvijek iznova iščitavati, s jednim me pogodila u sridu - s patnjom, odnosno, našom reakcijom na patnju kao smislom života. Naime, ovaj popularni kanadski klinički psiholog i profesor psihologije koji se proslavio svojim predavanjima, svijet je osvojio svojom knjigom 12 pravila za život. Knjiga je ubrzo nakon izdavanja proglašena najprodavanijom knjiga na Amazonu u SAD i Kanadi, te četvrta u Velikoj Britaniji, a u Hrvatskoj je objavljena u listopadu 2018. u nakladi Verbuma, i bila je naprodavanija knjiga na prošlogodišnjem Interliberu. Peterson se specijalizirao na području psihofarmakologije, kliničke i socijalne psihologije, psihologije religije, psihologije ideologije i politike, pomažući mnogima koji se bore s depresijom, opsesivno-kompulzivnim poremećajima, anksioznošću, a u 12 pravila odgovorio je na neka od najtežih životna pitanja povezujući istine drevnih tradicija sa zapanjujućim otkrićima najnovijih znanstvenih istraživanja (sve vam to o njemu piše na Internetima, je l' te, nisam ja izmislila).



Nisam se u svemu složila s njim - neka sam mu pravila i zamjerila, kao npr. ono glede odgoja djece - jer vjerujem da najčešće drugi, kad vide moje dijete u pojedinim situacijama, i kad nas osuđuju, nemaju ni ideju koliko truda ulažem u svakodnevne sitnice od kojih se sastoji odgoj zahtjevnog djeteta, zbog nekih njegovih pravila počela sam sumnjati i svoja suluda uvjerenja, znate, ona kao npr. da su sve žene koje nose ime Laura umišljene, a da je loše sebe staviti na prvo mjesto u životu - ali, jedno je sigurno, nad svakim od pravila sam se uistinu zamislila. Da, slažem se, bitno je zauzeti pobjednički stav, i da, jednom nogom treba biti u onom savladanom, a drugom u onome što tek pokušavamo savladati, trebamo se brinuti o sebi jer ne pripadamo samima sebi, nego Bogu, i svojim bližnjima, važno je diviti se onome što postižu obični ljudi, ali i velikim postignućima jer smo svi jednako važni za izgradnju boljeg svijeta, valja se uspoređivati s onim tko smo bili jučer, a ne s drugim ljudima, treba reći ono što mislimo da bismo shvatili što mislimo, treba dobro slušati druge jer ljudi, kad ih se pozorno sluša, najčešće sami ponude rješenje svojih problema, savjete ne valja davati nikome jer savjetima ljude samo želimo zbaciti s grbače i dr. Peterson ne otkriva toplu vodu, nego zaista na nov i briljantan način otkriva tajne ovog svijeta! Peterson je, između ostalog, vrsni poznavatelj Biblije, koju često tumači u svojim djelima, ali nije nije katolik, iako ima tendenciju da to postane, pa je njegova knjiga namjenjena doista svima koji traže smisao i red u svom životu, i koji će se, naposljetku, oduševiti idejom o patnji kao smislu života, ili činjenicom da ljudska ograničenja čine egizistenciju zanimljivom baš kao što kriptonit čini Supermana zanimljivim.

Ova knjiga puca po šavovima od informacija, i iako je vrhunsko štivo koje valja imati u privatnoj biblioteci, ili ga pokloniti voljenima, još uvijek sam pristaša profesora Randyja Pauscha koji, za razliku od znanstvenog Petersona koji cijelo prvo poglavlje govori o živčanom sustavu jastoga, u svom Posljednjem predavanju priča iz perspektive čovjeka koji umire, a koji ostavlja iza sebe suprugu i troje djece koja ga neće nikada upoznati. Često se sjetim njegovih pouka i često se pitam što bih ostavila svijetu, i svojoj djeci, da znam da mi se bliži kraj, pa sam, ovaj put, posložila svojih 12 pravila za život, u čast svim učiteljima i Učiteljima koji nam nastoje životu dati smisao.


1. Posloži prioritete, otkrij što voliš, a što ne, što planiraš napraviti, a što nikad ne bi

2. Napravi to što nikad ne bi napravio, i nikad više ne reci "Nikad" pa presloži prioritete ponovno

3. Nikad ne radi nešto samo zato što to rade drugi, ne radi drugima ono što ne želiš da drugi tebi rade, i uvijek se potrudi biti ljubazan

4. Radi ono što voliš, i neka te strast prema tome potpuno obuzme - bar dok ne dobiješ djecu 😂

5. Bit ćeš i sretan, i nesretan - oboje će proći

6. Voli bez uvjeta i bez straha, čak i kad ti svi govore da ćeš biti povrijeđen, i svakog dana poljubi onog koga voliš

7. Oprosti drugome greške, i tebi će trebati oprost - nitko nije savršen

8. Ne veži se za stvari, to su samo stvari, veži se za ljude

9. Ne stavljaj život na čekanje, stvari se gotovo nikada ne poslože kako bi ti htio

10. Uvijek imaj na umu odakle si potekao, ta će ti spoznaja dati snagu da stigneš gdje si naumio - uči od svojih roditelja, ali im i oprosti

11. Čitaj, slušaj glazbu, i ne shvaćaj to kao obvezu, nego kao lijek za dušu

12. Svoje teškoće predaj Bogu, neće ti uvijek dati što si tražio, ali će ti dati što ti je potrebno




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Prokleto prvo lice jednine

Možda ste mislili da sam odvajkada željela biti pravnik kao popularna Ally McBeal, ali većinu svog srednjoškolskog staža bila sam uvjerena da ću biti student hrvatskog jezika i književnosti. Sad shvaćam da taj put nisam priželjkivala zato što sam voljela čitati (u to vrijeme čitala sam većinom krimiće i trilere), nego zato što sam voljela pisati. Pisanje školskih zadaćnica bilo mi je omiljeni zadatak - ispunjavala sam ga lako, i ispunjavala sam ga dobro. Lektorirala sam razrednim kolegama zadaćnice, a i pisala ih (volim misliti da sam pridonijela školovanju ponajboljih hrvatskih kineziologa, strojara, matematičara, ekonomista, kemičara i glazbenih producenata) - kad bi se naša profesorica Mlinac rasplakala, znala sam da sam uspješno prenijela emocije na papir. Bježala sam u literaturu, a bježim i danas. Na svakojake načine. Kao petnaestogodišnjakinja sam pročitala "Zašto sam vam lagala" i zavoljela žensko pismo ("žensko" u "ženskom pismu" mi nikad nije zvu...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...

Put posut lišćem i zubatim suncem

Kad se ujesen nađem pod kakvim krošnjama, u mislima mi se javi Cesarić. Znam ja da je to zbog jesenske indoktrinacije naših nastavnica hrvatskog jezika, ali ne mogu si pomoći - tko se jednom zarazi riječima sjete i čežnje, taj ih traži cijeloga života. Možda, pošavši u šetnju, nisam ponijela Cesarića, ali polen prikrivene boli koja mu komplementira nosila sam u torbi - novu knjigu Julijane Matanović, "Stoji ti put", u izdanju Neolita , kuće Marka Gregura.  "Tišina priskrbljuje dostojanstvo stvarima o kojima smo pred većinom drugih bića prisiljeni šutjeti." U ovoj (pre)kratkoj knjizi Julijana Matanović je ispisala sudbine triju žena i triju proročica. Kaja je konobarica koja živi kraj zadruge. Muž joj je šofer autobusa, a i prvu je ženu znao odalamiti, znale su to i komšije (volim Julijanine riječi - odalamiti, šporet, sepet, pletara, potrefiti, fasovati... - k'o da čujem svoju mamu kako priča, a meni su mile priče moje mame). Kaja je cura od zanata, ona prima mu...

Ostati priseban

Bila jednom jedna kućica u Pejačevićevoj ulici, na par koraka od konkatedrale koju čuvaju Petar i Pavao. Ne sjećam se više kako je izgledala, jer jednog su sunčanog ponedjeljka došli bageri i srušili je. Prolazila sam onuda biciklom putem do posla i još pamtim da je tog jutra ostala bez krova, ali su se tapete, bijele sa zelenim cvjetićima, na zidovima još držale. Do kraja radnog dana nestale su i tapete, ali zidani bunar sa zelenim daščicama stajao je kraj ruševina kojima je nekoć služio. Otada, sa strepnjom skrećem u Pejačevićevu ulicu - pitam se je li bunar još ondje. Je li se sve promjenilo. Je li sve nestalo. Neki dan, nakon nekoliko mjeseci, jer sam zbog odvoženja djece u vrtić u kvartu kojeg još zovu Moša, promijenila smjer kretanja, zašla sam u Pejačevićevu, i odahnula - bunar je još ondje. Još je zelen. Još uvijek ne fali mu niti jedna daska, iako od kuće nije ostao niti komad žbuke. Kamen mi je pao sa srca - za neke se stvari ipak možemo uhvatiti, neke stvari još mogu svjedoč...