Preskoči na glavni sadržaj

Mojih 12 pravila za život

Sjedim u hladu višnjika, jedem kisele višnje i pljuckam koštice dok jedno dijete spava (uvijek je dobro kad bar jedno spava), s drugo igra nogomet na travi kraj mene i kupa se u svom znoju, ali mu to nimalo ne smeta. Ah, nema praznika do praznika kod bake na selu! Mogu li poželjeti nešto više od života? Ne bih se usudila! Po mojim mjerilima, sretan je čovjek koji ima koga voljeti, a još sretniji je onaj koji ima svoje drvo da mu pravi hlad, i svoje mjesto s kojeg se zvijezde jasnije vide - i smatram se izuzetno sretnim čovjekom. No, je li to smisao života, ta sreća, i zašto mi, ljudi, uvijek nastojimo dokučiti taj the smisao, možemo li bez odgovora na pitanje o smislu biti zadovoljni - pitam se sve ovo u ovim trenucima sreće, onima koje čovjek poželi zamrznuti da traju vječno, onima koje čovjek proživljava toliko intenzivno da ćuti niz nesretnih događaja iza ugla (nisam pesimist, nego iskusni optimist, kako to već kažu). Jer, tako je malo dovoljno da nam tu sreću ukrade - npr. upisivanje djece u vrtić na drugom kraju grada jer bliže mjestu njihovog stanovanja nema mjesta za njih, otkazivanje suradnje našeg disca na kojem su nam sve fotografije ikada posjedovane, ili selidba dragih prijatelja, i to onih koji ti u kratkom roku postanu uistinu bitni u životu, u Irsku.

Srećom (opet ta sreća!), kako to inače kod mene biva, knjiga famoznog Jordana Petersona našla mi se u rukama baš ovih dana, i iako je malo naporna, jer riječ je o publicistici koja se valja uvijek iznova iščitavati, s jednim me pogodila u sridu - s patnjom, odnosno, našom reakcijom na patnju kao smislom života. Naime, ovaj popularni kanadski klinički psiholog i profesor psihologije koji se proslavio svojim predavanjima, svijet je osvojio svojom knjigom 12 pravila za život. Knjiga je ubrzo nakon izdavanja proglašena najprodavanijom knjiga na Amazonu u SAD i Kanadi, te četvrta u Velikoj Britaniji, a u Hrvatskoj je objavljena u listopadu 2018. u nakladi Verbuma, i bila je naprodavanija knjiga na prošlogodišnjem Interliberu. Peterson se specijalizirao na području psihofarmakologije, kliničke i socijalne psihologije, psihologije religije, psihologije ideologije i politike, pomažući mnogima koji se bore s depresijom, opsesivno-kompulzivnim poremećajima, anksioznošću, a u 12 pravila odgovorio je na neka od najtežih životna pitanja povezujući istine drevnih tradicija sa zapanjujućim otkrićima najnovijih znanstvenih istraživanja (sve vam to o njemu piše na Internetima, je l' te, nisam ja izmislila).



Nisam se u svemu složila s njim - neka sam mu pravila i zamjerila, kao npr. ono glede odgoja djece - jer vjerujem da najčešće drugi, kad vide moje dijete u pojedinim situacijama, i kad nas osuđuju, nemaju ni ideju koliko truda ulažem u svakodnevne sitnice od kojih se sastoji odgoj zahtjevnog djeteta, zbog nekih njegovih pravila počela sam sumnjati i svoja suluda uvjerenja, znate, ona kao npr. da su sve žene koje nose ime Laura umišljene, a da je loše sebe staviti na prvo mjesto u životu - ali, jedno je sigurno, nad svakim od pravila sam se uistinu zamislila. Da, slažem se, bitno je zauzeti pobjednički stav, i da, jednom nogom treba biti u onom savladanom, a drugom u onome što tek pokušavamo savladati, trebamo se brinuti o sebi jer ne pripadamo samima sebi, nego Bogu, i svojim bližnjima, važno je diviti se onome što postižu obični ljudi, ali i velikim postignućima jer smo svi jednako važni za izgradnju boljeg svijeta, valja se uspoređivati s onim tko smo bili jučer, a ne s drugim ljudima, treba reći ono što mislimo da bismo shvatili što mislimo, treba dobro slušati druge jer ljudi, kad ih se pozorno sluša, najčešće sami ponude rješenje svojih problema, savjete ne valja davati nikome jer savjetima ljude samo želimo zbaciti s grbače i dr. Peterson ne otkriva toplu vodu, nego zaista na nov i briljantan način otkriva tajne ovog svijeta! Peterson je, između ostalog, vrsni poznavatelj Biblije, koju često tumači u svojim djelima, ali nije nije katolik, iako ima tendenciju da to postane, pa je njegova knjiga namjenjena doista svima koji traže smisao i red u svom životu, i koji će se, naposljetku, oduševiti idejom o patnji kao smislu života, ili činjenicom da ljudska ograničenja čine egizistenciju zanimljivom baš kao što kriptonit čini Supermana zanimljivim.

Ova knjiga puca po šavovima od informacija, i iako je vrhunsko štivo koje valja imati u privatnoj biblioteci, ili ga pokloniti voljenima, još uvijek sam pristaša profesora Randyja Pauscha koji, za razliku od znanstvenog Petersona koji cijelo prvo poglavlje govori o živčanom sustavu jastoga, u svom Posljednjem predavanju priča iz perspektive čovjeka koji umire, a koji ostavlja iza sebe suprugu i troje djece koja ga neće nikada upoznati. Često se sjetim njegovih pouka i često se pitam što bih ostavila svijetu, i svojoj djeci, da znam da mi se bliži kraj, pa sam, ovaj put, posložila svojih 12 pravila za život, u čast svim učiteljima i Učiteljima koji nam nastoje životu dati smisao.


1. Posloži prioritete, otkrij što voliš, a što ne, što planiraš napraviti, a što nikad ne bi

2. Napravi to što nikad ne bi napravio, i nikad više ne reci "Nikad" pa presloži prioritete ponovno

3. Nikad ne radi nešto samo zato što to rade drugi, ne radi drugima ono što ne želiš da drugi tebi rade, i uvijek se potrudi biti ljubazan

4. Radi ono što voliš, i neka te strast prema tome potpuno obuzme - bar dok ne dobiješ djecu 😂

5. Bit ćeš i sretan, i nesretan - oboje će proći

6. Voli bez uvjeta i bez straha, čak i kad ti svi govore da ćeš biti povrijeđen, i svakog dana poljubi onog koga voliš

7. Oprosti drugome greške, i tebi će trebati oprost - nitko nije savršen

8. Ne veži se za stvari, to su samo stvari, veži se za ljude

9. Ne stavljaj život na čekanje, stvari se gotovo nikada ne poslože kako bi ti htio

10. Uvijek imaj na umu odakle si potekao, ta će ti spoznaja dati snagu da stigneš gdje si naumio - uči od svojih roditelja, ali im i oprosti

11. Čitaj, slušaj glazbu, i ne shvaćaj to kao obvezu, nego kao lijek za dušu

12. Svoje teškoće predaj Bogu, neće ti uvijek dati što si tražio, ali će ti dati što ti je potrebno




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...