Preskoči na glavni sadržaj

Mojih 12 pravila za život

Sjedim u hladu višnjika, jedem kisele višnje i pljuckam koštice dok jedno dijete spava (uvijek je dobro kad bar jedno spava), s drugo igra nogomet na travi kraj mene i kupa se u svom znoju, ali mu to nimalo ne smeta. Ah, nema praznika do praznika kod bake na selu! Mogu li poželjeti nešto više od života? Ne bih se usudila! Po mojim mjerilima, sretan je čovjek koji ima koga voljeti, a još sretniji je onaj koji ima svoje drvo da mu pravi hlad, i svoje mjesto s kojeg se zvijezde jasnije vide - i smatram se izuzetno sretnim čovjekom. No, je li to smisao života, ta sreća, i zašto mi, ljudi, uvijek nastojimo dokučiti taj the smisao, možemo li bez odgovora na pitanje o smislu biti zadovoljni - pitam se sve ovo u ovim trenucima sreće, onima koje čovjek poželi zamrznuti da traju vječno, onima koje čovjek proživljava toliko intenzivno da ćuti niz nesretnih događaja iza ugla (nisam pesimist, nego iskusni optimist, kako to već kažu). Jer, tako je malo dovoljno da nam tu sreću ukrade - npr. upisivanje djece u vrtić na drugom kraju grada jer bliže mjestu njihovog stanovanja nema mjesta za njih, otkazivanje suradnje našeg disca na kojem su nam sve fotografije ikada posjedovane, ili selidba dragih prijatelja, i to onih koji ti u kratkom roku postanu uistinu bitni u životu, u Irsku.

Srećom (opet ta sreća!), kako to inače kod mene biva, knjiga famoznog Jordana Petersona našla mi se u rukama baš ovih dana, i iako je malo naporna, jer riječ je o publicistici koja se valja uvijek iznova iščitavati, s jednim me pogodila u sridu - s patnjom, odnosno, našom reakcijom na patnju kao smislom života. Naime, ovaj popularni kanadski klinički psiholog i profesor psihologije koji se proslavio svojim predavanjima, svijet je osvojio svojom knjigom 12 pravila za život. Knjiga je ubrzo nakon izdavanja proglašena najprodavanijom knjiga na Amazonu u SAD i Kanadi, te četvrta u Velikoj Britaniji, a u Hrvatskoj je objavljena u listopadu 2018. u nakladi Verbuma, i bila je naprodavanija knjiga na prošlogodišnjem Interliberu. Peterson se specijalizirao na području psihofarmakologije, kliničke i socijalne psihologije, psihologije religije, psihologije ideologije i politike, pomažući mnogima koji se bore s depresijom, opsesivno-kompulzivnim poremećajima, anksioznošću, a u 12 pravila odgovorio je na neka od najtežih životna pitanja povezujući istine drevnih tradicija sa zapanjujućim otkrićima najnovijih znanstvenih istraživanja (sve vam to o njemu piše na Internetima, je l' te, nisam ja izmislila).



Nisam se u svemu složila s njim - neka sam mu pravila i zamjerila, kao npr. ono glede odgoja djece - jer vjerujem da najčešće drugi, kad vide moje dijete u pojedinim situacijama, i kad nas osuđuju, nemaju ni ideju koliko truda ulažem u svakodnevne sitnice od kojih se sastoji odgoj zahtjevnog djeteta, zbog nekih njegovih pravila počela sam sumnjati i svoja suluda uvjerenja, znate, ona kao npr. da su sve žene koje nose ime Laura umišljene, a da je loše sebe staviti na prvo mjesto u životu - ali, jedno je sigurno, nad svakim od pravila sam se uistinu zamislila. Da, slažem se, bitno je zauzeti pobjednički stav, i da, jednom nogom treba biti u onom savladanom, a drugom u onome što tek pokušavamo savladati, trebamo se brinuti o sebi jer ne pripadamo samima sebi, nego Bogu, i svojim bližnjima, važno je diviti se onome što postižu obični ljudi, ali i velikim postignućima jer smo svi jednako važni za izgradnju boljeg svijeta, valja se uspoređivati s onim tko smo bili jučer, a ne s drugim ljudima, treba reći ono što mislimo da bismo shvatili što mislimo, treba dobro slušati druge jer ljudi, kad ih se pozorno sluša, najčešće sami ponude rješenje svojih problema, savjete ne valja davati nikome jer savjetima ljude samo želimo zbaciti s grbače i dr. Peterson ne otkriva toplu vodu, nego zaista na nov i briljantan način otkriva tajne ovog svijeta! Peterson je, između ostalog, vrsni poznavatelj Biblije, koju često tumači u svojim djelima, ali nije nije katolik, iako ima tendenciju da to postane, pa je njegova knjiga namjenjena doista svima koji traže smisao i red u svom životu, i koji će se, naposljetku, oduševiti idejom o patnji kao smislu života, ili činjenicom da ljudska ograničenja čine egizistenciju zanimljivom baš kao što kriptonit čini Supermana zanimljivim.

Ova knjiga puca po šavovima od informacija, i iako je vrhunsko štivo koje valja imati u privatnoj biblioteci, ili ga pokloniti voljenima, još uvijek sam pristaša profesora Randyja Pauscha koji, za razliku od znanstvenog Petersona koji cijelo prvo poglavlje govori o živčanom sustavu jastoga, u svom Posljednjem predavanju priča iz perspektive čovjeka koji umire, a koji ostavlja iza sebe suprugu i troje djece koja ga neće nikada upoznati. Često se sjetim njegovih pouka i često se pitam što bih ostavila svijetu, i svojoj djeci, da znam da mi se bliži kraj, pa sam, ovaj put, posložila svojih 12 pravila za život, u čast svim učiteljima i Učiteljima koji nam nastoje životu dati smisao.


1. Posloži prioritete, otkrij što voliš, a što ne, što planiraš napraviti, a što nikad ne bi

2. Napravi to što nikad ne bi napravio, i nikad više ne reci "Nikad" pa presloži prioritete ponovno

3. Nikad ne radi nešto samo zato što to rade drugi, ne radi drugima ono što ne želiš da drugi tebi rade, i uvijek se potrudi biti ljubazan

4. Radi ono što voliš, i neka te strast prema tome potpuno obuzme - bar dok ne dobiješ djecu 😂

5. Bit ćeš i sretan, i nesretan - oboje će proći

6. Voli bez uvjeta i bez straha, čak i kad ti svi govore da ćeš biti povrijeđen, i svakog dana poljubi onog koga voliš

7. Oprosti drugome greške, i tebi će trebati oprost - nitko nije savršen

8. Ne veži se za stvari, to su samo stvari, veži se za ljude

9. Ne stavljaj život na čekanje, stvari se gotovo nikada ne poslože kako bi ti htio

10. Uvijek imaj na umu odakle si potekao, ta će ti spoznaja dati snagu da stigneš gdje si naumio - uči od svojih roditelja, ali im i oprosti

11. Čitaj, slušaj glazbu, i ne shvaćaj to kao obvezu, nego kao lijek za dušu

12. Svoje teškoće predaj Bogu, neće ti uvijek dati što si tražio, ali će ti dati što ti je potrebno




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...