Preskoči na glavni sadržaj

Mojih 12 pravila za život

Sjedim u hladu višnjika, jedem kisele višnje i pljuckam koštice dok jedno dijete spava (uvijek je dobro kad bar jedno spava), s drugo igra nogomet na travi kraj mene i kupa se u svom znoju, ali mu to nimalo ne smeta. Ah, nema praznika do praznika kod bake na selu! Mogu li poželjeti nešto više od života? Ne bih se usudila! Po mojim mjerilima, sretan je čovjek koji ima koga voljeti, a još sretniji je onaj koji ima svoje drvo da mu pravi hlad, i svoje mjesto s kojeg se zvijezde jasnije vide - i smatram se izuzetno sretnim čovjekom. No, je li to smisao života, ta sreća, i zašto mi, ljudi, uvijek nastojimo dokučiti taj the smisao, možemo li bez odgovora na pitanje o smislu biti zadovoljni - pitam se sve ovo u ovim trenucima sreće, onima koje čovjek poželi zamrznuti da traju vječno, onima koje čovjek proživljava toliko intenzivno da ćuti niz nesretnih događaja iza ugla (nisam pesimist, nego iskusni optimist, kako to već kažu). Jer, tako je malo dovoljno da nam tu sreću ukrade - npr. upisivanje djece u vrtić na drugom kraju grada jer bliže mjestu njihovog stanovanja nema mjesta za njih, otkazivanje suradnje našeg disca na kojem su nam sve fotografije ikada posjedovane, ili selidba dragih prijatelja, i to onih koji ti u kratkom roku postanu uistinu bitni u životu, u Irsku.

Srećom (opet ta sreća!), kako to inače kod mene biva, knjiga famoznog Jordana Petersona našla mi se u rukama baš ovih dana, i iako je malo naporna, jer riječ je o publicistici koja se valja uvijek iznova iščitavati, s jednim me pogodila u sridu - s patnjom, odnosno, našom reakcijom na patnju kao smislom života. Naime, ovaj popularni kanadski klinički psiholog i profesor psihologije koji se proslavio svojim predavanjima, svijet je osvojio svojom knjigom 12 pravila za život. Knjiga je ubrzo nakon izdavanja proglašena najprodavanijom knjiga na Amazonu u SAD i Kanadi, te četvrta u Velikoj Britaniji, a u Hrvatskoj je objavljena u listopadu 2018. u nakladi Verbuma, i bila je naprodavanija knjiga na prošlogodišnjem Interliberu. Peterson se specijalizirao na području psihofarmakologije, kliničke i socijalne psihologije, psihologije religije, psihologije ideologije i politike, pomažući mnogima koji se bore s depresijom, opsesivno-kompulzivnim poremećajima, anksioznošću, a u 12 pravila odgovorio je na neka od najtežih životna pitanja povezujući istine drevnih tradicija sa zapanjujućim otkrićima najnovijih znanstvenih istraživanja (sve vam to o njemu piše na Internetima, je l' te, nisam ja izmislila).



Nisam se u svemu složila s njim - neka sam mu pravila i zamjerila, kao npr. ono glede odgoja djece - jer vjerujem da najčešće drugi, kad vide moje dijete u pojedinim situacijama, i kad nas osuđuju, nemaju ni ideju koliko truda ulažem u svakodnevne sitnice od kojih se sastoji odgoj zahtjevnog djeteta, zbog nekih njegovih pravila počela sam sumnjati i svoja suluda uvjerenja, znate, ona kao npr. da su sve žene koje nose ime Laura umišljene, a da je loše sebe staviti na prvo mjesto u životu - ali, jedno je sigurno, nad svakim od pravila sam se uistinu zamislila. Da, slažem se, bitno je zauzeti pobjednički stav, i da, jednom nogom treba biti u onom savladanom, a drugom u onome što tek pokušavamo savladati, trebamo se brinuti o sebi jer ne pripadamo samima sebi, nego Bogu, i svojim bližnjima, važno je diviti se onome što postižu obični ljudi, ali i velikim postignućima jer smo svi jednako važni za izgradnju boljeg svijeta, valja se uspoređivati s onim tko smo bili jučer, a ne s drugim ljudima, treba reći ono što mislimo da bismo shvatili što mislimo, treba dobro slušati druge jer ljudi, kad ih se pozorno sluša, najčešće sami ponude rješenje svojih problema, savjete ne valja davati nikome jer savjetima ljude samo želimo zbaciti s grbače i dr. Peterson ne otkriva toplu vodu, nego zaista na nov i briljantan način otkriva tajne ovog svijeta! Peterson je, između ostalog, vrsni poznavatelj Biblije, koju često tumači u svojim djelima, ali nije nije katolik, iako ima tendenciju da to postane, pa je njegova knjiga namjenjena doista svima koji traže smisao i red u svom životu, i koji će se, naposljetku, oduševiti idejom o patnji kao smislu života, ili činjenicom da ljudska ograničenja čine egizistenciju zanimljivom baš kao što kriptonit čini Supermana zanimljivim.

Ova knjiga puca po šavovima od informacija, i iako je vrhunsko štivo koje valja imati u privatnoj biblioteci, ili ga pokloniti voljenima, još uvijek sam pristaša profesora Randyja Pauscha koji, za razliku od znanstvenog Petersona koji cijelo prvo poglavlje govori o živčanom sustavu jastoga, u svom Posljednjem predavanju priča iz perspektive čovjeka koji umire, a koji ostavlja iza sebe suprugu i troje djece koja ga neće nikada upoznati. Često se sjetim njegovih pouka i često se pitam što bih ostavila svijetu, i svojoj djeci, da znam da mi se bliži kraj, pa sam, ovaj put, posložila svojih 12 pravila za život, u čast svim učiteljima i Učiteljima koji nam nastoje životu dati smisao.


1. Posloži prioritete, otkrij što voliš, a što ne, što planiraš napraviti, a što nikad ne bi

2. Napravi to što nikad ne bi napravio, i nikad više ne reci "Nikad" pa presloži prioritete ponovno

3. Nikad ne radi nešto samo zato što to rade drugi, ne radi drugima ono što ne želiš da drugi tebi rade, i uvijek se potrudi biti ljubazan

4. Radi ono što voliš, i neka te strast prema tome potpuno obuzme - bar dok ne dobiješ djecu 😂

5. Bit ćeš i sretan, i nesretan - oboje će proći

6. Voli bez uvjeta i bez straha, čak i kad ti svi govore da ćeš biti povrijeđen, i svakog dana poljubi onog koga voliš

7. Oprosti drugome greške, i tebi će trebati oprost - nitko nije savršen

8. Ne veži se za stvari, to su samo stvari, veži se za ljude

9. Ne stavljaj život na čekanje, stvari se gotovo nikada ne poslože kako bi ti htio

10. Uvijek imaj na umu odakle si potekao, ta će ti spoznaja dati snagu da stigneš gdje si naumio - uči od svojih roditelja, ali im i oprosti

11. Čitaj, slušaj glazbu, i ne shvaćaj to kao obvezu, nego kao lijek za dušu

12. Svoje teškoće predaj Bogu, neće ti uvijek dati što si tražio, ali će ti dati što ti je potrebno




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...