Preskoči na glavni sadržaj

Ljetovanje s djecom - dio 1.

Ja sam vam ono što Ameri zovu Homebody, po naški kućna šlapa - volim biti kod kuće. Naš stan mi je najljepši i najdraži i dovoljno mi je da izbivam iz njega nekoliko sati da mi počne nedostajati, i da ga pri povratku poželim zagrliti, bez obzira na igračke koje su po podu i kamare veša koje čekaju da ih posložim (plus ona hrpa u sušilici koju nisam izvadila tri dana jer sam ljenjivac). Naš dom je mjesto gdje je sve po mom, ili, točnije, po našem - a zbog toga mi je još miliji.

Dvije godine nisam vidjela more i čak mi je trunčicu počelo nedostajati (did I say that?!) pa sam s mužem spakovala sve što posjedujemo i zaputila se u Istru s dvoje naše nimalo fleksibilne djece. Nakon što je Franka milijun puta pitala "Jesmo sad stigli?" (Sjećate se kad nije znala pričati? Good times...), nakon što smo Domenicu i Baš baš (omiljena im pjesma) odslušali svega pet, šest puta, a Juraj sve šokirao melt downom na benzinskoj pumpi vidjevši seku da liže sladoled, a njemu sirotom ne da (još ima intoleranciju na kravlje mlijeko, stoga), stigli smo. Stigli smo u TUĐI stan s TUĐIM pogledom na more i s TUĐIM stvarima, a ja sam se momentalno raspala u komadiće. Pa ja uopće ne volim more!  Nedostaje mi moja kuća, moj nered, moja pravila. Kmeeee. Razmažena sam and I know it. Zašto kažu da valja izaći iz svoje zone komfora? Zašto ljudi vole putovati? Zašto kupuju nove cipele, a stare su im, iako malo pohabane, još udobne? Zašto mijenjaju prebivališta ili aute, taman kad izgube onaj iritantni miris novoga? Zašto bi trebali željeti raširiti krila, zašto moramo uvijek gledati naprijed, željeti više? Aha, hm, da - zbog naše djece, zbog te radosti koja ih spopadne u mraku tunelu, zbog tog smijeha i vriska koji zaječe plažom kad ugledaju more. Damn, uvijek nas tjeraju da radimo na sebi, a taman smo se ušuškali u svoje rutine, u svoje sigurnosti i nesigurnosti. Uvijek im želimo bolje, želimo da sve vide, nauče i iskuse dok odrastaju i tako često gubimo s uma - mi smo, ustvari, ti koji s njima postaju zreliji, pametniji, bolji, odvažniji, otvoreniji za neke nove vidike. Hvala, djeco. Voli vas vaša razmažena mama.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...