Preskoči na glavni sadržaj

Ljetovanje s djecom - dio 1.

Ja sam vam ono što Ameri zovu Homebody, po naški kućna šlapa - volim biti kod kuće. Naš stan mi je najljepši i najdraži i dovoljno mi je da izbivam iz njega nekoliko sati da mi počne nedostajati, i da ga pri povratku poželim zagrliti, bez obzira na igračke koje su po podu i kamare veša koje čekaju da ih posložim (plus ona hrpa u sušilici koju nisam izvadila tri dana jer sam ljenjivac). Naš dom je mjesto gdje je sve po mom, ili, točnije, po našem - a zbog toga mi je još miliji.

Dvije godine nisam vidjela more i čak mi je trunčicu počelo nedostajati (did I say that?!) pa sam s mužem spakovala sve što posjedujemo i zaputila se u Istru s dvoje naše nimalo fleksibilne djece. Nakon što je Franka milijun puta pitala "Jesmo sad stigli?" (Sjećate se kad nije znala pričati? Good times...), nakon što smo Domenicu i Baš baš (omiljena im pjesma) odslušali svega pet, šest puta, a Juraj sve šokirao melt downom na benzinskoj pumpi vidjevši seku da liže sladoled, a njemu sirotom ne da (još ima intoleranciju na kravlje mlijeko, stoga), stigli smo. Stigli smo u TUĐI stan s TUĐIM pogledom na more i s TUĐIM stvarima, a ja sam se momentalno raspala u komadiće. Pa ja uopće ne volim more!  Nedostaje mi moja kuća, moj nered, moja pravila. Kmeeee. Razmažena sam and I know it. Zašto kažu da valja izaći iz svoje zone komfora? Zašto ljudi vole putovati? Zašto kupuju nove cipele, a stare su im, iako malo pohabane, još udobne? Zašto mijenjaju prebivališta ili aute, taman kad izgube onaj iritantni miris novoga? Zašto bi trebali željeti raširiti krila, zašto moramo uvijek gledati naprijed, željeti više? Aha, hm, da - zbog naše djece, zbog te radosti koja ih spopadne u mraku tunelu, zbog tog smijeha i vriska koji zaječe plažom kad ugledaju more. Damn, uvijek nas tjeraju da radimo na sebi, a taman smo se ušuškali u svoje rutine, u svoje sigurnosti i nesigurnosti. Uvijek im želimo bolje, želimo da sve vide, nauče i iskuse dok odrastaju i tako često gubimo s uma - mi smo, ustvari, ti koji s njima postaju zreliji, pametniji, bolji, odvažniji, otvoreniji za neke nove vidike. Hvala, djeco. Voli vas vaša razmažena mama.

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...
Objavi komentar
Pročitajte više

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...
Objavi komentar
Pročitajte više

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...
Objavi komentar
Pročitajte više

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...
Objavi komentar
Pročitajte više

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...
Objavi komentar
Pročitajte više