Ja sam vam ono što Ameri zovu Homebody, po naški kućna šlapa - volim biti kod kuće. Naš stan mi je najljepši i najdraži i dovoljno mi je da izbivam iz njega nekoliko sati da mi počne nedostajati, i da ga pri povratku poželim zagrliti, bez obzira na igračke koje su po podu i kamare veša koje čekaju da ih posložim (plus ona hrpa u sušilici koju nisam izvadila tri dana jer sam ljenjivac). Naš dom je mjesto gdje je sve po mom, ili, točnije, po našem - a zbog toga mi je još miliji.
Dvije godine nisam vidjela more i čak mi je trunčicu počelo nedostajati (did I say that?!) pa sam s mužem spakovala sve što posjedujemo i zaputila se u Istru s dvoje naše nimalo fleksibilne djece. Nakon što je Franka milijun puta pitala "Jesmo sad stigli?" (Sjećate se kad nije znala pričati? Good times...), nakon što smo Domenicu i Baš baš (omiljena im pjesma) odslušali svega pet, šest puta, a Juraj sve šokirao melt downom na benzinskoj pumpi vidjevši seku da liže sladoled, a njemu sirotom ne da (još ima intoleranciju na kravlje mlijeko, stoga), stigli smo. Stigli smo u TUĐI stan s TUĐIM pogledom na more i s TUĐIM stvarima, a ja sam se momentalno raspala u komadiće. Pa ja uopće ne volim more! Nedostaje mi moja kuća, moj nered, moja pravila. Kmeeee. Razmažena sam and I know it. Zašto kažu da valja izaći iz svoje zone komfora? Zašto ljudi vole putovati? Zašto kupuju nove cipele, a stare su im, iako malo pohabane, još udobne? Zašto mijenjaju prebivališta ili aute, taman kad izgube onaj iritantni miris novoga? Zašto bi trebali željeti raširiti krila, zašto moramo uvijek gledati naprijed, željeti više? Aha, hm, da - zbog naše djece, zbog te radosti koja ih spopadne u mraku tunelu, zbog tog smijeha i vriska koji zaječe plažom kad ugledaju more. Damn, uvijek nas tjeraju da radimo na sebi, a taman smo se ušuškali u svoje rutine, u svoje sigurnosti i nesigurnosti. Uvijek im želimo bolje, želimo da sve vide, nauče i iskuse dok odrastaju i tako često gubimo s uma - mi smo, ustvari, ti koji s njima postaju zreliji, pametniji, bolji, odvažniji, otvoreniji za neke nove vidike. Hvala, djeco. Voli vas vaša razmažena mama.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)