Preskoči na glavni sadržaj

Ljetovanje s djecom - dio 1.

Ja sam vam ono što Ameri zovu Homebody, po naški kućna šlapa - volim biti kod kuće. Naš stan mi je najljepši i najdraži i dovoljno mi je da izbivam iz njega nekoliko sati da mi počne nedostajati, i da ga pri povratku poželim zagrliti, bez obzira na igračke koje su po podu i kamare veša koje čekaju da ih posložim (plus ona hrpa u sušilici koju nisam izvadila tri dana jer sam ljenjivac). Naš dom je mjesto gdje je sve po mom, ili, točnije, po našem - a zbog toga mi je još miliji.

Dvije godine nisam vidjela more i čak mi je trunčicu počelo nedostajati (did I say that?!) pa sam s mužem spakovala sve što posjedujemo i zaputila se u Istru s dvoje naše nimalo fleksibilne djece. Nakon što je Franka milijun puta pitala "Jesmo sad stigli?" (Sjećate se kad nije znala pričati? Good times...), nakon što smo Domenicu i Baš baš (omiljena im pjesma) odslušali svega pet, šest puta, a Juraj sve šokirao melt downom na benzinskoj pumpi vidjevši seku da liže sladoled, a njemu sirotom ne da (još ima intoleranciju na kravlje mlijeko, stoga), stigli smo. Stigli smo u TUĐI stan s TUĐIM pogledom na more i s TUĐIM stvarima, a ja sam se momentalno raspala u komadiće. Pa ja uopće ne volim more!  Nedostaje mi moja kuća, moj nered, moja pravila. Kmeeee. Razmažena sam and I know it. Zašto kažu da valja izaći iz svoje zone komfora? Zašto ljudi vole putovati? Zašto kupuju nove cipele, a stare su im, iako malo pohabane, još udobne? Zašto mijenjaju prebivališta ili aute, taman kad izgube onaj iritantni miris novoga? Zašto bi trebali željeti raširiti krila, zašto moramo uvijek gledati naprijed, željeti više? Aha, hm, da - zbog naše djece, zbog te radosti koja ih spopadne u mraku tunelu, zbog tog smijeha i vriska koji zaječe plažom kad ugledaju more. Damn, uvijek nas tjeraju da radimo na sebi, a taman smo se ušuškali u svoje rutine, u svoje sigurnosti i nesigurnosti. Uvijek im želimo bolje, želimo da sve vide, nauče i iskuse dok odrastaju i tako često gubimo s uma - mi smo, ustvari, ti koji s njima postaju zreliji, pametniji, bolji, odvažniji, otvoreniji za neke nove vidike. Hvala, djeco. Voli vas vaša razmažena mama.

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...
3 komentara
Pročitajte više

Šljokičanje 2024.

" As you read a book word by word and page by page, you participate in its creation, just as a cellist playing a Bach suite participates, note by note, in the creation, the coming-to-be, the existence, of the music. And, as you read and re-read, the book of course participates in the creation of you, your thoughts and feelings, the size and temper of your soul." Ursula K. Le Guin Neki dan su se svi razbježali po svekrvinoj kući. Svekar se igrao daljinskim upravljačem, a ja sam zgrabila "Kućnu pomoćnicu" Freide McFadden, koja je siječanjski izbor našeg book cluba. "Koliko knjiga ti pročitaš godišnje?" pitao me svekar. "Ove godine sam pročitala skoro sedamdeset knjiga", rekla sam, znajući točan broj jer pročitano bilježim na Goodreadsu, i srameći se - svake godine nastojim pročitati manje knjiga nego godinu prije, jer to znači da sam si dopustila neko vrijeme za proučavanje knjige, za potpuno uranjanje. "I zapamtiš ih?", nastavio je. ...
Objavi komentar
Pročitajte više

Božićna riječ: otpor

U svojoj karijeri Framaša , imala sam priliku družiti se s mnogo svećenika. Kako sam bila među najmlađima i najznatiželjnijima u našoj zajednici, mlade sam fratre uvijek gnjavila pitanjima i provokacijama. Fra Smiljan bio je duhovni asistent Frame netom prije mog vremena, a o njemu se nadaleko pričalo da voli cigarete, da ide u diskoteku i ima CD kolekciju na kojoj bi mu svaki mladac pozavidio - ukratko, da je samo čovjek, kao i svaki drugi. Od fra Josipa naučila sam da čovjek nije rođen da bi bio sam i da nikad nije prekasno da otkriješ svoj poziv. Fra Igor uvijek je zračio veseljem i podsjećao da katolik ne smije biti čangrizav. Fra Bernardin inzistirao je na obrazovanju, i ja sam se počela diviti svakome tko ima želju uvijek iznova hraniti svoj um. Od fra Drageca sam naučila puno - i sjetim ga se svako malo, jer treba svaki dan slaviti, možda ti je zadnji. Fra Toni naučio me da su čudni putevi Gospodnji i da onaj tko pjeva dvostruko moli. Njegov brat, fra Nikola, pak, bio je moj prv...
Objavi komentar
Pročitajte više

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...
Objavi komentar
Pročitajte više

Mala noćna muzika

Čovjek ne primijeti da stari sve dok ne shvati da ne zna ništa ni o čemu - dok ne shvati da dotadašnju neustrašivost duguje činjenici da mu se ništa strašno u životu do tada zapravo nije ni dogodilo, dok ne shvati da se drži k'o pijan plota nekih šašavih pravila, dok ne shvati da mu ljudi s kojima dijeli život (roditelji, braća i sestre, partner, djeca...) nisu ni nalik pa nije ni čudno da se ne razumiju, dok ne shvati da ni samog sebe ne poznaje, i da su pred njim godine rekreiranja osobe koja bi mogao postati. U toj zbrci života, sretan je onaj tko nije sam pa pronađe saveznika i partnera koji je s njim voljan poći u potragu. A da za potragu nikad nije kasno i da uvijek ima radosti u upoznavanju pokazuje i Kent Haruf u knjizi "Naše duše u noći" (znam, naslov je i meni bio malo too cheesy) iz 2015., koja se našla na mom popisu knjiga koje želim pročitati zbog svoje tematike - slovila je kao nježna priča odraslih ljudi smještena u realan svijet. Žanr je to za kojim sam uv...
Objavi komentar
Pročitajte više