Preskoči na glavni sadržaj

Where the girls are so pretty...

Neki dan sam vidjela snimku iz arhiva HRT-a na kojoj se anketira žene o ravnopravnosti, godine 1980. Simpatične ženice sve redom govore o teretu ravnopravnosti - o svom poslu, radnom vremenu i obvezama koje ih čekaju kod kuće, jer, "Znate kakvi su muškarci", kaže jedna od njih. Nije se puno toga promijenilo, ali jedna jest, bar iz moje perspektive - promijenili su se upravo ti muškarci. Muškarci su sada ravnopravniji sa ženama u svim obvezama izvan radnog vremena, kad im žene to dopuste, jer žene danas mogu sve same, i često moraju sve same, bar su se u to uvjerile. 

Koliko god se trudila prepustiti suprugu kontrolu, ipak sam ja ta koja je noću budna, koja gura Neofen čepiće u male guze, i stavlja posteljinu na pranje u tri ujutro jer ju je netko popiškio, pa poplavi kupaonicu jer posteljina zapne u vratima, ja pakiram rezervnu odjeću za vrtić i iskuhavam čaše i dude, ja vozim djecu na drugi kraj grada u vrtić, a mobitel i sat ostavljam u košari za veš, jer kasnim na posao, malo je reći. Nakon što ih ostavim u vrtiću, ja sam ta koja se vozika po Tvrđi i traži bespla parking jer se za plaćenu mjesečnu parkirnu kartu čeka godinama, osim ako imaš Trumpa za legu da ti povuče veze. Ja sam ta koja trči puteljkom od Drvengrada do posla u neprikladnim cipelama od kojih će mi do večeri nateći stopala, sjeda s termos šalicom za računalo pa, dok objašnjava neku banalnost, prevrće još toplu kavu po računalnom mišu, pa zove informatičara da ga zamijeni ("Nemam pojma što mu se dogodilo!"). Ja sam ta koja se trudi koncentirati, odraditi posao koji se mora odraditi, bio moj ili tuđi, a za vrijeme pauze trči do Porezne, kupuje karte za kazalište, patlidžan za ručak koji ću kuhati navečer za dan kasnije (i Jadranka Kosor bi se zbunila), praveći putem sto i jedan 'to do' popis, pa ostatak dana hrani i presvlači djecu, očima prateći minute do muževog povratka s posla, i onda sve ispočetka. Žene moje, čini mi se da mi misli i planovi zuje u glavi poput pčela u košnici, ali, znate što? Na kraju dana ne osjećam umor ili stres. OK, voljela bih si priuštiti masažu ili vruću kupku za stopala, ali na kraju svakog dana sam zadovoljna što sam sve zadatke uspješno obavila, jer sam se ipak snašla u svakoj situaciji, jer sam našla čak i minutu za sebe u tom danu, danu u kojem je moja obitelj sretna i zadovoljna.



U danima jurnjave i vrtićkih viroza, uspijevam biti zadovoljna sobom, i jedino što mi na kraju dana teško pada jest činjenica da osoba kojoj bih sve to najradije ispričala uz toplu kavu, onu koju joj skuham prezaslađenu pa mi ona prigovara, sada kavu pije milijun milja dalje od mene, tamo negdje iza sedam mora i sedam gora, uz Molly Malone. Prijateljica mi se, naime, preselila u Dublin's fair city, i mora da sam u gadnom bedu zbog toga jer sam iz knjižnice počela kući nositi knjige irskih autora. Ne, neću čitati Jamesa Joycea (tko jednom pokuša, Joyceu se ne vraća), ali posudila sam knjigu njegove ženske inačice, kako ju kritičari nazivaju - knjigu Manji smo boemi Eimear McBride. Nisam znala ništa o njoj pa sam ostala šokirana na prvim stranicama. "Ne znam ali to se tim nekim prekidačem u mozgu radi, nasamarim djevojku koja je ja. Puštam riječi povijuše u suncem oprašen zrak ili je vijuganjem usta čupam dok se ne probije kroz vrijeme iz Ardena, Grčke ili tko je već napisao te retke učenih riječi u mojoj glavi. Nevična izvedbama po balkonima i krevetima, pustim da joj govor teče kroz mene i dovedem je u sada." Što kažeš? Tko je, jadan, ovo prevodio i kako to zvuči na engleskom tek? Guglam, aha, aha, žena dobila neke nagrade za taj prijevod... 'Ajde, neka je, napatila se sirota. Priču predvodi osamnaestogodišnja Irkinja Eily koja dolazi u London na studij glume, sva naivna i nevina, i koja upoznaje dvostruko starijeg glumca Stephena i s njim se upleće u vrlo dramatičnu ljubavnu vezu na ulicama Londona u devedesetima. Priča je ovo o ljubavi, ali ljubav je u njoj sakrivena u labirintu rečenica protiv kojih ćete se, čitajući, morati boriti. Izlomljene rečenice, riječi koje ostaju visiti u zraku, različite veličine slova, nedovršene rečenice, rečenice bez interpunkcijskih znakova.... Ne znam tko je tu dobio aneurizmu, Eimear ili ja, ali netko sigurno jest.


Znam, nije žvaka za seljaka, reći ćete, ali ovakvu eksperimentalnu književnost ne mogu zavoljeti. Razumijem ja i tu struju podsvijesti na kojoj bi joj i Virginia Woolf pozavidjela, razumijem i cilj koji je autorica željela ostvariti, ma doista sam uvjerena da ga je i ostvarila, ali Manji smo boemi nije mi prirasla k srcu. Pogledom sam, Tony Buzan style, letila preko audicija i životarenja naše irske junakinje, ali samo sam željela pročitati stranice na kojima su se susretali Eily i Stephen, ljubavnici koji su me svojom intimom podsjetili na sve one nespretne trenutke romantike koji spajaju muškarca i ženu više nego ijedan znak public affection displaya. Kužim to, kužim da njih dvoje funkcioniraju u takvom tekstu, da doista ne oslikavaju svoju vezu objektivno, nego daju čitatelju sasvim subjektivnu verziju. Kužim taj lik tajanstvenog muškarca koji voli staviti slatko pod zub, kojem koža voli dodir, koji sluša Nicka Cavea, kužim taj lik djevojke koja je zavedena, i, polako, ali sigurno, od srama razvedena, kužim potrebu književnosti da stvori osjećaj, a ne samo nedodirljivu sliku, ali ovoj ženi u životu trebaju rečenice - složene, proširene, dovršene rečenice, s interpunkcijom, puno interpunkcije, naročito zareza i uskličnika, i konačne točke na kraju. Da, trebam točku na kraju svakog dana da bih sutradan mogla sve ponoviti, trebam sretnije knjige, trebam neke nove žanrove... Jer knjige trebaju u život unositi radost, a ne zamor, jer knjige trebaju čovjeka inspirirati, trebaju pružiti onaj savršeni odmak od realnosti, trebaju biti utjeha na topli jesenski dan, a ne ponukati čovjeka da osjeti olakšanje kad se čitanje okonča. 

Mislim da mi je Oscar Wilde i dalje omiljeni Irac. Nemoj se ljutiti, Eimear, ali tako stvari stoje.

I mislim da ću i dalje biti žestoki poklonik zareza i točke, duboko vjerujući da žene, pokraj svih obveza koje imaju u danu, ipak odlučno dovršavaju svoje misli, i sve te duhovite priče, mudre izjave, hirovite pjesmice i utješne riječi koje izgovore tijekom dana.



Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

10 koraka do ljubavi

Velikim se uspjehom smatra održati vezu nekoliko godina jer je ljudima danas lakše odbaciti, nego popraviti, o čemu govore i bračne statistike. Iako se šalim da je sramota što sam toliko dugo u vezi, a dotičnog gospona nisam uspjela natjerati da me odvede pred oltar (ajme, bit ću ka Bepina cili život!), zapravo sam ponosna na nas i još uvijek se budim sa smješkom na usnama, bez obzira koliko daleko od mene on sanjao. Pitaju me u čemu je tajna, kako se dogodi takva ljubav. Lako, najčešće se dogodi uz slatke poljupce i stidljive poglede! Na stranu s poljupcima, to je onaj dio veze u koji ne biste trebali ulagati poseban trud - privlačnost ili postoji ili ne - danas, na godišnjicu naše ljubavi, s vama dijelim nekoliko naših "tajni": 1. Imajte strpljenja! Ljubav ne možete isplanirati, niti organizirati. U vrijeme kada sam upoznala svog odabranika, nisam bila zainteresirana ni za koga, a prije njega hodala sam sa svojim sadašnjim najboljim prijateljem i pomirila sam se