Preskoči na glavni sadržaj

Where the girls are so pretty...

Neki dan sam vidjela snimku iz arhiva HRT-a na kojoj se anketira žene o ravnopravnosti, godine 1980. Simpatične ženice sve redom govore o teretu ravnopravnosti - o svom poslu, radnom vremenu i obvezama koje ih čekaju kod kuće, jer, "Znate kakvi su muškarci", kaže jedna od njih. Nije se puno toga promijenilo, ali jedna jest, bar iz moje perspektive - promijenili su se upravo ti muškarci. Muškarci su sada ravnopravniji sa ženama u svim obvezama izvan radnog vremena, kad im žene to dopuste, jer žene danas mogu sve same, i često moraju sve same, bar su se u to uvjerile. 

Koliko god se trudila prepustiti suprugu kontrolu, ipak sam ja ta koja je noću budna, koja gura Neofen čepiće u male guze, i stavlja posteljinu na pranje u tri ujutro jer ju je netko popiškio, pa poplavi kupaonicu jer posteljina zapne u vratima, ja pakiram rezervnu odjeću za vrtić i iskuhavam čaše i dude, ja vozim djecu na drugi kraj grada u vrtić, a mobitel i sat ostavljam u košari za veš, jer kasnim na posao, malo je reći. Nakon što ih ostavim u vrtiću, ja sam ta koja se vozika po Tvrđi i traži bespla parking jer se za plaćenu mjesečnu parkirnu kartu čeka godinama, osim ako imaš Trumpa za legu da ti povuče veze. Ja sam ta koja trči puteljkom od Drvengrada do posla u neprikladnim cipelama od kojih će mi do večeri nateći stopala, sjeda s termos šalicom za računalo pa, dok objašnjava neku banalnost, prevrće još toplu kavu po računalnom mišu, pa zove informatičara da ga zamijeni ("Nemam pojma što mu se dogodilo!"). Ja sam ta koja se trudi koncentirati, odraditi posao koji se mora odraditi, bio moj ili tuđi, a za vrijeme pauze trči do Porezne, kupuje karte za kazalište, patlidžan za ručak koji ću kuhati navečer za dan kasnije (i Jadranka Kosor bi se zbunila), praveći putem sto i jedan 'to do' popis, pa ostatak dana hrani i presvlači djecu, očima prateći minute do muževog povratka s posla, i onda sve ispočetka. Žene moje, čini mi se da mi misli i planovi zuje u glavi poput pčela u košnici, ali, znate što? Na kraju dana ne osjećam umor ili stres. OK, voljela bih si priuštiti masažu ili vruću kupku za stopala, ali na kraju svakog dana sam zadovoljna što sam sve zadatke uspješno obavila, jer sam se ipak snašla u svakoj situaciji, jer sam našla čak i minutu za sebe u tom danu, danu u kojem je moja obitelj sretna i zadovoljna.



U danima jurnjave i vrtićkih viroza, uspijevam biti zadovoljna sobom, i jedino što mi na kraju dana teško pada jest činjenica da osoba kojoj bih sve to najradije ispričala uz toplu kavu, onu koju joj skuham prezaslađenu pa mi ona prigovara, sada kavu pije milijun milja dalje od mene, tamo negdje iza sedam mora i sedam gora, uz Molly Malone. Prijateljica mi se, naime, preselila u Dublin's fair city, i mora da sam u gadnom bedu zbog toga jer sam iz knjižnice počela kući nositi knjige irskih autora. Ne, neću čitati Jamesa Joycea (tko jednom pokuša, Joyceu se ne vraća), ali posudila sam knjigu njegove ženske inačice, kako ju kritičari nazivaju - knjigu Manji smo boemi Eimear McBride. Nisam znala ništa o njoj pa sam ostala šokirana na prvim stranicama. "Ne znam ali to se tim nekim prekidačem u mozgu radi, nasamarim djevojku koja je ja. Puštam riječi povijuše u suncem oprašen zrak ili je vijuganjem usta čupam dok se ne probije kroz vrijeme iz Ardena, Grčke ili tko je već napisao te retke učenih riječi u mojoj glavi. Nevična izvedbama po balkonima i krevetima, pustim da joj govor teče kroz mene i dovedem je u sada." Što kažeš? Tko je, jadan, ovo prevodio i kako to zvuči na engleskom tek? Guglam, aha, aha, žena dobila neke nagrade za taj prijevod... 'Ajde, neka je, napatila se sirota. Priču predvodi osamnaestogodišnja Irkinja Eily koja dolazi u London na studij glume, sva naivna i nevina, i koja upoznaje dvostruko starijeg glumca Stephena i s njim se upleće u vrlo dramatičnu ljubavnu vezu na ulicama Londona u devedesetima. Priča je ovo o ljubavi, ali ljubav je u njoj sakrivena u labirintu rečenica protiv kojih ćete se, čitajući, morati boriti. Izlomljene rečenice, riječi koje ostaju visiti u zraku, različite veličine slova, nedovršene rečenice, rečenice bez interpunkcijskih znakova.... Ne znam tko je tu dobio aneurizmu, Eimear ili ja, ali netko sigurno jest.


Znam, nije žvaka za seljaka, reći ćete, ali ovakvu eksperimentalnu književnost ne mogu zavoljeti. Razumijem ja i tu struju podsvijesti na kojoj bi joj i Virginia Woolf pozavidjela, razumijem i cilj koji je autorica željela ostvariti, ma doista sam uvjerena da ga je i ostvarila, ali Manji smo boemi nije mi prirasla k srcu. Pogledom sam, Tony Buzan style, letila preko audicija i životarenja naše irske junakinje, ali samo sam željela pročitati stranice na kojima su se susretali Eily i Stephen, ljubavnici koji su me svojom intimom podsjetili na sve one nespretne trenutke romantike koji spajaju muškarca i ženu više nego ijedan znak public affection displaya. Kužim to, kužim da njih dvoje funkcioniraju u takvom tekstu, da doista ne oslikavaju svoju vezu objektivno, nego daju čitatelju sasvim subjektivnu verziju. Kužim taj lik tajanstvenog muškarca koji voli staviti slatko pod zub, kojem koža voli dodir, koji sluša Nicka Cavea, kužim taj lik djevojke koja je zavedena, i, polako, ali sigurno, od srama razvedena, kužim potrebu književnosti da stvori osjećaj, a ne samo nedodirljivu sliku, ali ovoj ženi u životu trebaju rečenice - složene, proširene, dovršene rečenice, s interpunkcijom, puno interpunkcije, naročito zareza i uskličnika, i konačne točke na kraju. Da, trebam točku na kraju svakog dana da bih sutradan mogla sve ponoviti, trebam sretnije knjige, trebam neke nove žanrove... Jer knjige trebaju u život unositi radost, a ne zamor, jer knjige trebaju čovjeka inspirirati, trebaju pružiti onaj savršeni odmak od realnosti, trebaju biti utjeha na topli jesenski dan, a ne ponukati čovjeka da osjeti olakšanje kad se čitanje okonča. 

Mislim da mi je Oscar Wilde i dalje omiljeni Irac. Nemoj se ljutiti, Eimear, ali tako stvari stoje.

I mislim da ću i dalje biti žestoki poklonik zareza i točke, duboko vjerujući da žene, pokraj svih obveza koje imaju u danu, ipak odlučno dovršavaju svoje misli, i sve te duhovite priče, mudre izjave, hirovite pjesmice i utješne riječi koje izgovore tijekom dana.



Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...