Kad biste omiljenog pisca mogli nešto pitati, sigurno bi to bilo neko nadasve mudro pitanje kojim biste pokazali svoj intelekt i razumijevanje za njegov nenadmašni talent. Srećom (kako za koga, je l' te), živimo u doba tehnike koja omogućuje da svog omiljenog književnika, ukoliko je živ i iole se služi društvenim mrežama, uistinu pitate što god želite, pa sam tako i ja Julijanu Adamović, autoricu Divljih gusaka, jedinog domaćeg romana kojeg ove godine morate pročitati, između ostalog, pitala što voli čitati, mozgajući koji veliki umovi nadahnjuju velike umove (not very original, I know). Preporučila je Bunilo Laure Restrepo, koje je taman bila pročitala, i rekla da voli čitati Olgu Tukarczuk, Szilárda Borbélyja, Agotu Krištof i Danila Kiša, pa sam krenula, random odabirom, od Olge Tokarczuk.
Čula sam za Knjige Jakubove, njen maestralni roman, tj. čula sam da ima 900 stranica, pa sam za prvu Tokarczuk odabrala Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju. Već zbog samog naziva ste hooked, priznajte! Čudan naslov sasvim je prikladan za ovu čudnu knjigu koju sam krenula čitati posve neopterećeno, već na početku se pomirivši da s glavnom junakinjom nemam ama baš ništa zajedničkog.
"Za ljude u mojoj dobi više ne postoje mjesta koja su zaista voljeli u kojima su pripadali. Prestala su postojati mjesta djetinjstva i mladosti, sela u koja se odlazilo na praznike, parkovi s neudobnim klupams gdje su cvjetale prve ljubavi, davni gradovi, kavane, kuće. Čak i ako se sačuvao njihov vanjski izgled, to je tim bolnije, jer podsjeća na lupinu koja više ne sadržava ništa. Nemam se kamo vratiti. To me podsjeća na zatvor. Zidovi ćelije su horizont onoga što vidim. Iza njih je svijet koji mi je stran i ne pripada mi. Za ljude poput mene moguće je, dakle, samo sada i ovdje, jer je sve nakon toga dvojbeno, svaka prošlost je jedva naznačena i nesigurna, podsjeća na iluziju koju može uništiti najmanji pokret zraka. Tako sam razmišljala dok smo šuteći sjedili. Bilo je to bolje od razgovora."
Pripovjedačica romana Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju jedna je penzionerka, graditeljica mostova koja je sada seoska učiteljica, prevoditeljica poezije, obožavateljica astrologije i životinjskog svijeta - ukratko, Janina Duszejko dežurna je luđakinja. Živi u nedođiji i bavi se čudnim poslovima - analizira tiskani televizijski raspored s najvećim brojem kanala i ispituje međuovisnost između sadržaja filmova koju su se emitirali određenog dana i konfiguracije planeta, piše peticije protiv utrka strašnih automobila, ali dobiva uglavnom tipiziranu obavijest da će načelnik u dogledno vrijeme razmotriti njene primjedbe, ponavlja Mendelov eksperiment jer je primijetila da se neke stečene osobine pojavljuju nepravilno u sljedećim naraštajima, blagosilja svoju lijepu samoću i vjeruje da su se životinje urotile protiv lovaca i krivolovaca. Naime, ovaj roman poljske aktivistice i psihologinje moralni je triler, što će reći, stvoren je da uzburka vode, kako one osobne prirode, tako i one koje se tiču zakonske regulative lova, lajtmotiva priče. Iako zaplet u knjizi predstavljaju ubojstva članova lokalne zajednice povezanih s lovom, i Janinino iščitavanje tragova koji, čini se, policiji promiču, zaista me kroz priču nije vodila želja za otkrivanjem počinitelja navedenih zlodjela. Janina, koja ljudima daje nadimke, baš kako to svi mi činimo krišom, jer im dana imena ne pristaju, bila mi je sasvim dovoljna. Iako bih ju i sama okarakterizirala kao ćaknutu babu, onu kakvu svaka mala zajednica ima, njene male životne mudrosti (vegetarijanska verzija Maude iz Harold and Maude) bile su mi toliko zanimljive da bih mogla čitati još bar nekoliko knjiga s Janinom kao protagonisticom.
Ovaj neobični roman s neobičnim ozračjem i likovima neće se svakome svidjeti, a možda se ne bi ni meni svidio da ga nisam čitala ležeći na bolničkom ležaju, čekajući da se moja prvorođena vrati s operacije frenuluma jezika - podjezične resice koja, ukoliko je skraćena, može otežati izgovor određenih glasova. Nakon dugo muke s govorom, logopedica nam je preporučila ovaj jednostavan zahvat koji, ako se izvodi na maloj djeci, zahtjeva opću anesteziju. No, ne brinite, operacija je obavljena, pacijentica je već par sati poslije anestezije skakala po kauču i tamanila bombone ("Najprije tekuće", rekao je doktor), a ovim putem zahvaljujem Janini Duszejko što me zabavljala tijekom operacije toliko da ni na tren nisam posumnjala u njen uspješan ishod. Da Franku pitate što je operirala, ona bi vam pokazala ruku i pohvalila se mjestom gdje je stajala braunila, od koje je ostala samo točkica, a da pitate mene o Olgi Tokarczuk, rekla bih da je domišljata spisateljica koja ne stvara likove s kojima se momentalno poželimo podružiti, s kojima se poistovjećujemo, oni nam neće stubokom promijeniti život, u njih se nećemo zaljubiti, niti ćemo ih kopirati, ali oni će nam, nesavršeni kakvi jestu, biti savršena distrakcija u društvu kojem vlada ravnodušnost prema čovjekovom najboljem prijatelju, ali i prema čovjeku samom - a upravo to jedan je od razloga zašto je književnost tako esencijalna za moj život, a, vjerujte, trebala bi biti esencijalna i za vaš.
"Spisateljica je obično dolazila u svibnju, automobilom natovarenim do krova knjigama i egzotičnom hranom. Pomagala sam joj da se raspakira jer je imala bolesnu kralježnicu. Hodala je s ortopedskim ovratnikom, vjerojatno je svojedobno doživjela nesreću. A možda joj se kralježnica pokvarila od pisanja. Podsjećala je na nekoga tko je preživio Pompeje - kao da je sva bila posuta pepelom; lice joj je bilo pepeljasto, i usne, i sive oči, i duga kosa tijesno stisnuta gumicom i skupljena na vrhu glave u malu punđu. Da sam je poznavala malo slabije, sigurno bih pročitala njezine knjige. Ali budući da sam je poznavala bolje, bojala sam se posegnuti za njima. Možda bih se tamo pronašla opisana na način koji ne bih uspjela shvatiti. Ili moja omiljena mjesta, koja njoj znače nešto posve drugo nego meni. U nekom su smislu osobe poput nje, koje se koriste perom, pogibeljne. Nameće se smjesta sumnja u neiskrenost - da takva osoba nije sama sobom, nego oko koje neprestano promatra, a ono što vidi pretvara u rečenice. Na taj način obrezuje sa stvarnosti sve što je u njoj najvažnije, neizrecivost."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)