Iako obožavam rutinu, uvijek se veselim rujnu koji mi pomuti planove i iznenadi me. Ovaj put rujan je donio veliku promjenu u moj život - Franka je krenula u vrtić, a Juraj u jaslice. I ne, ne brinite, neću vas sada zadaviti žalopojkama, nisam od onih mama koje dramatiziraju pred vrtićem i čekaju da dijete prestane plakati u rukama nepoznate mu odgojiteljice. Dapače, prvog sam ih dana hrabro dovezla pred tu ofucanu zgradu u Donjem gradu, misleći samo na mogućnost uživanja u kavi u miru i tišini. Call me nemajka or whatever. Međutim, kad sam Jurja prvog dana pokupila iznemoglog od plača, i kad je Franka počela nabrajati imena svojih novih pijatelja (Joko, Bajbaja, Klaja), pogodilo me - nije ovo moja promjena, nije ovo početak nečeg novog u mom životu, nego u njihovom, a ja sam samo djelić toga svega, ja sam samo sporedni lik koji će s njima provoditi svega par sati na dan.
Klišej je s razlogom - djeca tako brzo odrastu i sve ono što nam je nekada predstavljalo poteškoću, jednog će nam dana nedostajati. Jer, bez obzira koliko bili umorni i nervozni, vi ste im u tom kratkom razdoblju života broj jedan - broj jedini. A onda odjednom - više niste. Deal with it. Možeš žaliti nad onime što je bilo ili prigrliti ta sjećanja kao nešto najvrijednije što imaš.
Suočavajući se sa činjenicom da svi odrastaju, pa čak i moja dječica, ovih sam dana, nakon što sam djecu ostavila u vrtiću, odlazila na kavu (jer u javnosti ću se još nekako suzdržati od ugly cryja koji bi me u autu ili kod kuće, ili ne daj Bože, na poslu, spopao) i čitala predivnu knjigu o ljepoti koja je tako kratkotrajna. Sjedeći u dijelu grada u koji inače ne zalazim, promatrala sam prolaznike. Djedicu koji je s maltezerom došao na kavu, i naručio je s natrenom, ženu u plavom koja je čitala knjigu uz nesicu (volim vidjeti čitatelje na kavi), trudnice koje su razglabale koju autosjedalicu se najviše isplati kupiti za novorođenče. Nekome je danas život stao, nekome se sve iz korijena promjenilo, a život ide dalje. Ljudi se i dalje smiju, druže, jedu kifle. Možemo li zaustaviti vrijeme? Možemo li upiti svu ljepotu dok traje?
Dok mi je pogled s knjige bježao na prolaznike, nisam mogla ne zamišljati vrt Finzi-Continijevih koji je tako stajao napušten dok se život oko njega nastavljao, sve dok drač u koji je zarastao nije potaknuo pripovjedača da ispriča priču o bogatoj židovskoj obitelji koja je u njemu živjela i čija velebna grobnica ostade prazna nakon što su ih 1943. odveli u Njemačku gdje im se grob ni ne zna.
Talijanski klasik Vrt Finzi-Continijevih Giorgio Bassani napisao je još 1962. godine, a u nas je zaživio samo dvije godine nakon toga pod naslovom Stari obiteljski vrt. Ove godine Mozaik knjiga objavila je novo izdanje pod naslovom Vrt Finzi-Continijevih i oživjela nostalgični roman Bassanija o ferarskim židovima (Ferara je pokrajina u Italiji, u blizini Bologne, poznata po židovskom getu u kojem su Židovi živjeli gotovo dva stoljeća) kojeg je dodatno proslavio i film snimljen 1970. pod redateljskom palicom Vittoria de Sice (hm, ako niste čuli za Kradljivce bicikala ili Čistače cipela, shame on you!), nagrađen i Oscarom za najbolji strani film. U Vrtu Finzi-Continijevih pripovjedač se prisjeća svog djetinjstva i nedostižne Micol Finzi-Conti koja je živjela u vili okruženoj zidom i koja je u školu dolazila jednom godišnje. Bassani na iznimno nježan način opisuje susret pripovjedača, također Židova, i bogataševe kćeri u kontekstu Italije tridesetih godina, u doba kad nacizam tek ulazi u njihove živote na mala vrata. Život, socijalne i političke prilike svest će njihovu ljubavnu vezu na čeznutljive telefonske razgovore i ukradene poljupce, i, za razliku od filma koji je otišao korak too much u opisivanju njihove romantične veze, suptilnost je ono po čemu je književni predložak ostao prepoznatljiv - ta slatka nostalgična ljubav ostala je vječni podsjetnik na minula vremena, na svijet koji nikad nismo upoznali, na sve male stvari koje uzimamo zdravo za gotovo, na onaj osjećaj bezbrižnosti koji nam netko može oduzeti već u sljedećem trenu, i na činjenicu da ponekad susreti ne moraju biti grandiozni da bismo ih se s posebnom dragošću sjećali cijeloga života.
"Koliko li je godina minulo od toga davnog lipanjskog poslijepodneva? Više od trideset. Pa ipak, sklopim li oči, Micol Finzi-Contini još uvijek stoji ondje, pokazuje se preko ograde svojeg vrta, gleda me i i razgovara sa mnom. Godine 1929. Micol je jedva bila nešto više od djevojčice, mršava i plavokosa trinaestogodišnjakinja, velikih svjetlih, neodoljivih očiju; ja pak još dječak u kratkim hlačama, vrlo malograđanski nastrojen i vrlo tašt, takav da ga je i mala neprilika u školi mogla baciti u najdjetinjastiji očaj. Zurili smo jedno u drugo. Iznad njezine glave zbijena nebeska modrina, toplo, več ljetno nebo bez ijednog oblačka. Kao da ga ništa ne bi bilo moglo izmijeniti, a ništa ga ni nije izmijenilo, barem u mojem sjećanju."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)