Preskoči na glavni sadržaj

Where the girls are so pretty...

Neki dan sam vidjela snimku iz arhiva HRT-a na kojoj se anketira žene o ravnopravnosti, godine 1980. Simpatične ženice sve redom govore o teretu ravnopravnosti - o svom poslu, radnom vremenu i obvezama koje ih čekaju kod kuće, jer, "Znate kakvi su muškarci", kaže jedna od njih. Nije se puno toga promijenilo, ali jedna jest, bar iz moje perspektive - promijenili su se upravo ti muškarci. Muškarci su sada ravnopravniji sa ženama u svim obvezama izvan radnog vremena, kad im žene to dopuste, jer žene danas mogu sve same, i često moraju sve same, bar su se u to uvjerile. 

Koliko god se trudila prepustiti suprugu kontrolu, ipak sam ja ta koja je noću budna, koja gura Neofen čepiće u male guze, i stavlja posteljinu na pranje u tri ujutro jer ju je netko popiškio, pa poplavi kupaonicu jer posteljina zapne u vratima, ja pakiram rezervnu odjeću za vrtić i iskuhavam čaše i dude, ja vozim djecu na drugi kraj grada u vrtić, a mobitel i sat ostavljam u košari za veš, jer kasnim na posao, malo je reći. Nakon što ih ostavim u vrtiću, ja sam ta koja se vozika po Tvrđi i traži bespla parking jer se za plaćenu mjesečnu parkirnu kartu čeka godinama, osim ako imaš Trumpa za legu da ti povuče veze. Ja sam ta koja trči puteljkom od Drvengrada do posla u neprikladnim cipelama od kojih će mi do večeri nateći stopala, sjeda s termos šalicom za računalo pa, dok objašnjava neku banalnost, prevrće još toplu kavu po računalnom mišu, pa zove informatičara da ga zamijeni ("Nemam pojma što mu se dogodilo!"). Ja sam ta koja se trudi koncentirati, odraditi posao koji se mora odraditi, bio moj ili tuđi, a za vrijeme pauze trči do Porezne, kupuje karte za kazalište, patlidžan za ručak koji ću kuhati navečer za dan kasnije (i Jadranka Kosor bi se zbunila), praveći putem sto i jedan 'to do' popis, pa ostatak dana hrani i presvlači djecu, očima prateći minute do muževog povratka s posla, i onda sve ispočetka. Žene moje, čini mi se da mi misli i planovi zuje u glavi poput pčela u košnici, ali, znate što? Na kraju dana ne osjećam umor ili stres. OK, voljela bih si priuštiti masažu ili vruću kupku za stopala, ali na kraju svakog dana sam zadovoljna što sam sve zadatke uspješno obavila, jer sam se ipak snašla u svakoj situaciji, jer sam našla čak i minutu za sebe u tom danu, danu u kojem je moja obitelj sretna i zadovoljna.



U danima jurnjave i vrtićkih viroza, uspijevam biti zadovoljna sobom, i jedino što mi na kraju dana teško pada jest činjenica da osoba kojoj bih sve to najradije ispričala uz toplu kavu, onu koju joj skuham prezaslađenu pa mi ona prigovara, sada kavu pije milijun milja dalje od mene, tamo negdje iza sedam mora i sedam gora, uz Molly Malone. Prijateljica mi se, naime, preselila u Dublin's fair city, i mora da sam u gadnom bedu zbog toga jer sam iz knjižnice počela kući nositi knjige irskih autora. Ne, neću čitati Jamesa Joycea (tko jednom pokuša, Joyceu se ne vraća), ali posudila sam knjigu njegove ženske inačice, kako ju kritičari nazivaju - knjigu Manji smo boemi Eimear McBride. Nisam znala ništa o njoj pa sam ostala šokirana na prvim stranicama. "Ne znam ali to se tim nekim prekidačem u mozgu radi, nasamarim djevojku koja je ja. Puštam riječi povijuše u suncem oprašen zrak ili je vijuganjem usta čupam dok se ne probije kroz vrijeme iz Ardena, Grčke ili tko je već napisao te retke učenih riječi u mojoj glavi. Nevična izvedbama po balkonima i krevetima, pustim da joj govor teče kroz mene i dovedem je u sada." Što kažeš? Tko je, jadan, ovo prevodio i kako to zvuči na engleskom tek? Guglam, aha, aha, žena dobila neke nagrade za taj prijevod... 'Ajde, neka je, napatila se sirota. Priču predvodi osamnaestogodišnja Irkinja Eily koja dolazi u London na studij glume, sva naivna i nevina, i koja upoznaje dvostruko starijeg glumca Stephena i s njim se upleće u vrlo dramatičnu ljubavnu vezu na ulicama Londona u devedesetima. Priča je ovo o ljubavi, ali ljubav je u njoj sakrivena u labirintu rečenica protiv kojih ćete se, čitajući, morati boriti. Izlomljene rečenice, riječi koje ostaju visiti u zraku, različite veličine slova, nedovršene rečenice, rečenice bez interpunkcijskih znakova.... Ne znam tko je tu dobio aneurizmu, Eimear ili ja, ali netko sigurno jest.


Znam, nije žvaka za seljaka, reći ćete, ali ovakvu eksperimentalnu književnost ne mogu zavoljeti. Razumijem ja i tu struju podsvijesti na kojoj bi joj i Virginia Woolf pozavidjela, razumijem i cilj koji je autorica željela ostvariti, ma doista sam uvjerena da ga je i ostvarila, ali Manji smo boemi nije mi prirasla k srcu. Pogledom sam, Tony Buzan style, letila preko audicija i životarenja naše irske junakinje, ali samo sam željela pročitati stranice na kojima su se susretali Eily i Stephen, ljubavnici koji su me svojom intimom podsjetili na sve one nespretne trenutke romantike koji spajaju muškarca i ženu više nego ijedan znak public affection displaya. Kužim to, kužim da njih dvoje funkcioniraju u takvom tekstu, da doista ne oslikavaju svoju vezu objektivno, nego daju čitatelju sasvim subjektivnu verziju. Kužim taj lik tajanstvenog muškarca koji voli staviti slatko pod zub, kojem koža voli dodir, koji sluša Nicka Cavea, kužim taj lik djevojke koja je zavedena, i, polako, ali sigurno, od srama razvedena, kužim potrebu književnosti da stvori osjećaj, a ne samo nedodirljivu sliku, ali ovoj ženi u životu trebaju rečenice - složene, proširene, dovršene rečenice, s interpunkcijom, puno interpunkcije, naročito zareza i uskličnika, i konačne točke na kraju. Da, trebam točku na kraju svakog dana da bih sutradan mogla sve ponoviti, trebam sretnije knjige, trebam neke nove žanrove... Jer knjige trebaju u život unositi radost, a ne zamor, jer knjige trebaju čovjeka inspirirati, trebaju pružiti onaj savršeni odmak od realnosti, trebaju biti utjeha na topli jesenski dan, a ne ponukati čovjeka da osjeti olakšanje kad se čitanje okonča. 

Mislim da mi je Oscar Wilde i dalje omiljeni Irac. Nemoj se ljutiti, Eimear, ali tako stvari stoje.

I mislim da ću i dalje biti žestoki poklonik zareza i točke, duboko vjerujući da žene, pokraj svih obveza koje imaju u danu, ipak odlučno dovršavaju svoje misli, i sve te duhovite priče, mudre izjave, hirovite pjesmice i utješne riječi koje izgovore tijekom dana.



Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...