Post koji sam namjeravala napisati za četvrtu adventsku nedjelju pišem u utorak, na Badnje jutro – to najbolje opisuje moje dane u posljednje vrijeme. Nervozna sam k'o ćuko jer nas tisuću Jurjevih vodenih kozica popraćenih temperaturom drže budnima noćima. Umorna sam i ništa ne stižem - kuhajući perkelt od soma zapalila sam si kuhaču, a umjesto ljubavi kao tajnog sastojka, u kolačima sam pronašla dlaku (a i bez obzira na dlaku, sve što je moglo poći po zlu s kolačima, pošlo je). Nemirna sam i umorna i živciraju me svi ti ljudi koji poklone koje sam ranije platila po punoj cijeni, sad, u zadnji tren, kupuju na sniženju od 30-40%. Mrzim to vrijeme u kojem živimo, to trubljenje u prometu ako se ne pokreneš u istoj sekundi kad bljesne zeleno svjetlo, te gužve u dućanima kao da sutra ne postoji, taj multitasking i galamu i beskonačne popise stvari koje moraš učiniti koje slažeš u aplikacijama tobože pametnih telefona koji bi ti trebali olakšati život, a zapravo te pretvaraju u ovisnika o hladnoj tehnologiji kojem je mrzak ljudski kontakt. Daleko smo jedni od drugih, a još dalje smo od Boga.
Uz posao, muža i dvoje male kozičave djece svaki dan mi je stresan, pa čak i svete nedjelje. Ukoliko se ne posvađam s Frankom rano ujutro jer joj ne želim obući ljetnu haljinu s točkicama (i to samo zato jer je uprljana linoladom sve u šesnaest, a nije došla na red u veš mašini) ili joj odbijam dati da gleda Dianu i Romu, ukrajinske šestogodišnje influencere koje roditelji snimaju dok otvaraju 258. poklon iznenađenja u svojoj vili nalik dućanu s igračkama, prije nego odem na misu najčešće pristavljam juhu i paniram šnicle dok me Juraj povlači za nogavicu, trčim za Frankom koja se zabavlja bježanjem, da joj obilno kremom za dermatitis namažem kožu koja se jedva nosi s posljedicama vodenih kozica, a Jurja hvatam po stolu za presvlačenje dok mi se otima jer ga Pox clin pjena pecka, sve dok brišem pod po deseti put to jutro (vražje mrvice), i galamim na djecu jer u 7:30 nedjeljom bacaju loptice (hopsice, nehopsice, svjetlucave, nesvjetlucave, plastične, gumene, you name it – odakle nam, pobogu, toliko loptice?) o pod, a susjedi im psuju mater koja im to dopušta. Nenašminkana i s kašnjenjem u polasku trčim prema konkatedrali, zadovoljna jer sam bar imala izliku ostaviti djecu s mužem u karanteni (vodene kozice su sjajna stvar). „Baš dobro da sam sama“, mislim si dok popravljam frizuru i nalazim mjesto za sjesti. „Ionako stalno hodaju po crkvi, penju se po oltarima i pogrickaju vrećicu grickalica u prvih deset minuta pa onda ne znaju što bi sa sobom“, nastavljam. „Baš dobro da ih nema. Baš bi bilo dobro da ih bar na jedan dan nema“ prođe mi kroz glavu, kao Kevinu u Home alone. Jedan dan mira i tišine, da namještaj nije umrljan pekmezom, da me ne mota oko prsta dijete staro četiri godine, da ne vidim nijednu pelenu, da na podu nema mrvica, da popijem kavu u pidžami i buljim u TV program koji ne uključuje Peppu pig ili Psiće u ophodnji, da ne kuham po tri ručka i ne operem niti jedan tanjur, a veš je sav opran i ispeglan. Pomislim sve to pa se počnem gristi.
Grizem se otkad sam rodila. Grizem se jer mi djeca idu na živce i jer mora da sam ih dobila na dar nekom greškom - nije to majčinstvo za mene, to je za neke strpljivije žene blagog glasa i strogog pogleda koje vole služiti, jer meni to služenje ne ide - štoviše, izrazito sam loša u služenju drugima. Ne uživam u ponavljanju jedne te iste stvari pedeset puta na dan niti u pospremanju igračaka (Hajmo, mama, zajedno! - uvijek me prevesla), ne veseli me to navlačenje full zimske opreme prije izlaska iz stana, ne ispunja me čišćenje tjelesnih izlučevina, i prezirem, znači, prezirem uskraćivanje sna. Toliko se grizem da se već čudim da je išta od mene, pogrižene, ostalo. Ponekad mi se čini da ih ni ne volim, bar ne dovoljno, i ponekad mi se uopće ne sviđaju. Nikad svoju djecu u društvu ne nazivam princezom ili princem, nikad im ne tepam "ljubavi", nikad ne objavljujem fotografije njih preslatkih na društvenim mrežama, većinom se drugima ne hvalim da su rekli ovo ili napravili ono, većinom ih kudim i preokrećem očima pokušavajući drugome objasniti koliko truda ulažem da od te challenging (djeca koja postavljaju izazove zvuče bolje od djece koja postavljaju zahtjeve, zar ne? Hvala Bogu na Englezima) djece napravim prosječne ljude. Da, ne moraju biti vrhunski sportaši, ne moraju biti Nobelovci, samo bih htjela da budu prosječno pametni i prosječno dobri i pošteni. Zato odlazim u crkvu, odlazim na sam izvor, da budem bliže Bogu, jer sam uvjerena da ću, ako sam mu bliže, ako ga više ljubim, i svojoj djeci biti bliža, ali moja teorija nikako da ostvari rezultate u mom životu, dapače, ne ljubim nimalo više ni Boga, ni svoju djecu, o suprugu da ne govorim, nego se samo još malo više bespomoćno grizem.
Čitam trenutno knjigu koju mi je preporučio poznanik, na ulici, dok smo stajali u znak podrške učiteljima. Krasna je to knjiga C. S. Lewisa (obožavam, njegova Pisma starijeg đavla mlađemu, a ipak ne poznajem ostatak njegove apologetike) o najvećoj čovjekovoj sposobnosti - sposobnosti voljenja. Storge – privrženost, philia – prijateljstvo, eros – zaljubljenost i agape – karitas ili milosrdna ljubav – četiri su ljubavi o kojima Lewis progovara na iznimno jednostavan, malom puku blizak, način. Čitam je i od 170 stranica, u glavi mi je ostala zvoniti jedna jedina rečenica. Možda ona nije teološki najbitnija, ali moju žicu je pogodila – „Opasno je nametati čovjeku dužnost da ide dalje od zemaljske ljubavi ako mu je problem stići i do te zemaljske ljubavi.“ Nisam nikad o ljubavi prema suprugu, prema roditelju ili sestri, prema djeci, razmišljala na taj način – da me ta ljubav mijenja i čini bližom, sličnijom Bogu. Uvijek sam mislila da stvar ide obrnutim smjerom. Kako često u glavi imamo subjektivnu sliku Boga, i ja sam imala subjektivnu, i pogrešnu, predodžbu o ljubavi prema bližnjem i o ljubavi prema Bogu. Mislila sam da će me Bog približiti mojim bližnjima, nikako ne obrnuto.
Rijetko kad me knjiga ostavi bez teksta, znate i sami, ali ova mi je zatvorila usta željna blebetanja i širom otvorila uši koje su pomalo zakržljale od neslušanja, moram priznati (otvaranje grinchovskog srca još je u tijeku…).
Bog nam je dao dar ljubavi i nije htio da kalkuliramo s tom emocijom, htio je da ljubimo slobodno, jako, milosrdno, bezuvjetno, da ljubimo druge i kad to nisu zaslužili – kao što i sam Bog ljubi nas. Ljubav se ne zaslužuje, i koliko god mi o sebi mislili kao o nekom vrijednom voljenja, Bog nas voli bez obzira na naše vrline i uspjehe, ponekad i usprkos njima. Često zaboravljamo, i naša nas djeca vole bez obzira na to jesmo li raščupani, jesmo li potrošili plaću na poklone, jesmo li skuhali ručak ili naručili pizzu, vole nas i kad je kuća u neredu, vole nas čak i kad im prigovaramo, vole nas i bijesne i očajne, vole nas i kad ih silom želimo nešto naučiti, vole nas iako bismo ponekad željeli da ih nema – jedino što preostaje je uzeti si vremena i dopustiti djeci da ona, ovaj put, nešto nauče nas – da nas nauče da volimo ljubavlju koja premješta planine, ljubavlju koja oprašta grijehe, ljubavlju koja pobjeđuje smrt, ljubavlju koja je rođena da bi otkupila svijet.
"Ali, kod svakoga, pa dakako i u nama samima, ima nečega što traži podnošenje, trpeljivost, praštanje. Potreba da vršimo te krjeposti najprije nas pokreće i sili da pokušamo pretvoriti svoju ljubav u milosrdnu ljubav, točnije rečeno da pustimo Boga da je pretvori. Te su brige i poteškoće blagotvorne. Štoviše, tamo gdje ih ima najmanje, preobrazba je naravne ljubavi najteža. Kada ih ima mnogo, potreba za uzdizanjem iznad nje očita je. Za uzdizanje iznad nje onda kada je ona potpuno zadovoljena i kada ima toliko malo zaprjeka koliko god je to moguće u zemaljskim uvjetima – za uviđanje da se moramo uzdići kada se čini da je već sve tako dobro – može biti potrebna suptilnija preobrazba i tanahniji uvid."
Sretan i blagoslovljen Božić želim vam od srca!
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)