Preskoči na glavni sadržaj

Čudne neke božićne tradicije

Moram priznati, malo mi se već zavrtjelo u glavi od nasmijanih lica, zbunjenih beba u šljokičastim haljinicama i usklađenih božićnih pulovera na mamama i tatama koje ovih dana viđam po društvenim mrežama. Znam, reći ćete da iz mene progovara zajedljiva zavidna baba (ima možda nešto i istine u tome) jer su moja djeca toliko neodgojena i divlja da su šanse da ih uhvatim kamerom ispred naše jelke iz Peveca gotovo nikakve, ali svejedno me od tog blještavila i čarolije Božića (zvane i komercijalizam) hvata nelagoda, ista ona kakva vas hvata pri pogledu na prizor koji se čini presavršenim da bi bio istinit. Ipak, moram biti zahvalna i na tim glamuroznim božićnim fotografijama čije dijeljenje je sada dio božićne tradicije svakog modernog čovjeka jer su me primorale da Božić pogledam iz jedne potpuno drugačije, nimalo savršene, perspektive.


Čak i ako se obitelj na okupu ne posvadi, velika je vjerojatnost da vrijeme Božića neće donijeti savršeni sklad među ljudski rod, niti savršeni mir ondje gdje inače čuči nemir. Za roditelje male djece Božić predstavlja poseban izazov. Naravno, svi ćemo probati navući te matching outfite na svoju djecu, ali rijetkima će to doista poći za rukom, jer, svako normalno dijete umrljat će taj outfit nečim ljepljivim, čokoladnim ili flomasterastim već sljedeće sekunde. Probat ćemo igrama nadmudrivanja izmanipulirati djecu da bar na Božić budu poslušna, jer Djedica nosi poklone samo dobroj djeci, ali mali mudraci shvatit će da bi taj trud bio uzaludan jer će Djedica poklone ostaviti ispod bora u dnevnoj sobi, a ne u dječjoj sobi koji izgleda kao Hirošima, doduše, šarena Hirošima, but still. Ukoliko nastavimo nadmudrivanje, savjetovat će nam da Djedici ostavimo ispod bora kakao i kolačiće pa stari neće praviti probleme oko poklona. Pokušat ćemo djeci prije spavanja pročitati priču o Isusovom rođenju, ali klinci će baš na Badnju večer poželjeti prije spavanja pročitati "Što je kakica?" Jelka i jaslice najveći su izazov za roditelje - jer netko će uvijek trčati kraj jaslica i vikati "Ja sam superjunak!" pa će stradati ogradica i jedno janje, a pastir će se onesvjestiti, sve to dok će onaj drugi netko skidati dvadeset i treću kuglicu s bora i zafitiljiti je na drugi kraj sobe. I to nije sve - ukoliko se djeca predoziraju božićnim kolačićima, očekujte da će se preobraziti u male Gremline - ne one slatke, nego one koji su okupani i nahranjeni poslije ponoći.



Na stranu s mojim #croatiantragedies, Božić nije glamurozan događaj na kojem se svak mora pojaviti u novoj toaleti i ludo se zabavljati. Na Božić slavimo rođenje malenog Djeteta u smrdljivoj štalici, rođenje koje se, poput čuda s neba, dogodilo u Betlehemu u trenutku kad su Židovi od strane Rimljana svedeni na rang stoke - tako su bar osjećali kad im je najavljeno da će se popisivati stanovništvo, jer Židovi nikada nisu prebrojavali ljude, nego samo svoje blago. Rođenje nemoćnog Djetešca označilo je početak nove ere, početak spasenja, i, više nego ikad ranije, ovog sam Božića u mislima bila sa svima onima koji Božić dočekuju s vjerom u bolje sutra, onima koji mole za čudo. Neki od njih ovog su se Božića morali suočiti s teškim dijagnozama, neki su ovog Božića izgubili svoj posao, neki su razbijali glavu s pitanjem što će staviti na blagdansku trpezu, neki su trbuhom za kruhom otišli daleko od svoje obitelji i ovog Božića nisu mogli zagrliti svoje roditelje ili svoje prijatelje, neki od njih ovog su Božića strepili za novi život koji treba doći na svijet, a neki od njih su molili za svoju djecu koja na božićno jutro nisu mogla zaviriti ispod svog bora, jer su jutro provela u bolnici. Neki od njih ovog su Božića pokopali one koje su najviše voljeli. Nekima će ovaj Božić biti prvi u nizu kojeg će provesti u samoći. Život nije savršen. Ali, na Božić će svatko od nas povjerovati da su čuda moguća, da je spas moguć, da nas, čak i kad smo beznadni, i sami i uplašeni, Netko tamo gore beskrajno voli.


Ovog sam Božića pod borom dobila novu knjigu Julijane Matanović "Rođena na Božić - Priče za pod bor" koja sadrži trinaest priča o ljudima koji Božić dočekuju sami, a pogovor, koji je autorici draži od predgovora, napisao je popularni fra Zvonko Benković, Julijanin student. Iako sam velika Julijanina obožavateljica, i to ne samo zato što smo obje išle u našičku gimnaziju, neko sam je vrijeme, nenamjerno, zanemarivala, pa mi je ova zbirka sjela kao kec na jedanaest. Julijanine pripovijesti moj su osobni melem za moje rane - uživam u nostalgiji i sentimentalnosti koju uvijek iznova uspjeva preslikati u svoje bogate, tople, utješne rečenice. Nekada, ne tako davno, ljudi nisu Božić doživljavali kao priliku za photo session, štoviše, malo naših baka ili mama ima fotogafije svojih Božića, a uspomene na njih nešto su najdragocjenije što imaju - samo ih pitajte. Tako i Julijana o Božiću progovara kroz priče o zamućenom mlijeku, bakinom otomanu koji je udobniji od kraljevske postelje, o smreki koju je tata posjekao da bi postala najljepši krispan, o limenim kutijama za bombone (znate, onima u kojima baka sada drži igle i konce), o ljudima kojima je Božić podsjetnik da su oni neucrtani ljudi koji žive u neucrtanim kućama, o ljudima koji požele biti nečiji samo u dane prosinca, o ljudima koji su iz rodne kuće ispraćeni psovkom.

Ustala sam na Stjepanovo u 6, kao Marta u Kantati o božićnoj kavi, i uz vruću kavu i dekicu pročitala knjigu od A do Ž, dok su moji mali i veliki ukućani spavali. Svaka njena riječ čini se istinitom, a likovi o kojima priča čine se živima, sličniji nama od svih savršenih kostimografija i scenografija kojima je naš svijet opterećen. Tužne note profesorice Julijane, uvijek popraćene mirisom kave, one ukuhane, uče nas ljudskosti, empatiji, i uvijek ću im se vraćati. Kraj nije donio happy end, štoviše, učinio mi se tužnijim od mnogih drugih krajeva Julijaninih zbirki, ali sam nekako smogla snage zahvaliti Bogu na ovoj toploj maloj karanteni koja nas je snašla ovog Božića, sa željom da me lica moje istočkane djece i u narednih tristotinjak dana sjete da rođenje svakog djeteta predstavlja najveću radost u vremenu kad radosti nema, da predstavlja nadu onima koji su sami ili bolesni, da predstavlja sve savršeno u ovom nimalo savršenom svijetu.


"Mulled wine, heavy on the cinnamon and light on the cloves. Off with you, me lad, and be lively!”

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...