Preskoči na glavni sadržaj

Čudne neke božićne tradicije

Moram priznati, malo mi se već zavrtjelo u glavi od nasmijanih lica, zbunjenih beba u šljokičastim haljinicama i usklađenih božićnih pulovera na mamama i tatama koje ovih dana viđam po društvenim mrežama. Znam, reći ćete da iz mene progovara zajedljiva zavidna baba (ima možda nešto i istine u tome) jer su moja djeca toliko neodgojena i divlja da su šanse da ih uhvatim kamerom ispred naše jelke iz Peveca gotovo nikakve, ali svejedno me od tog blještavila i čarolije Božića (zvane i komercijalizam) hvata nelagoda, ista ona kakva vas hvata pri pogledu na prizor koji se čini presavršenim da bi bio istinit. Ipak, moram biti zahvalna i na tim glamuroznim božićnim fotografijama čije dijeljenje je sada dio božićne tradicije svakog modernog čovjeka jer su me primorale da Božić pogledam iz jedne potpuno drugačije, nimalo savršene, perspektive.


Čak i ako se obitelj na okupu ne posvadi, velika je vjerojatnost da vrijeme Božića neće donijeti savršeni sklad među ljudski rod, niti savršeni mir ondje gdje inače čuči nemir. Za roditelje male djece Božić predstavlja poseban izazov. Naravno, svi ćemo probati navući te matching outfite na svoju djecu, ali rijetkima će to doista poći za rukom, jer, svako normalno dijete umrljat će taj outfit nečim ljepljivim, čokoladnim ili flomasterastim već sljedeće sekunde. Probat ćemo igrama nadmudrivanja izmanipulirati djecu da bar na Božić budu poslušna, jer Djedica nosi poklone samo dobroj djeci, ali mali mudraci shvatit će da bi taj trud bio uzaludan jer će Djedica poklone ostaviti ispod bora u dnevnoj sobi, a ne u dječjoj sobi koji izgleda kao Hirošima, doduše, šarena Hirošima, but still. Ukoliko nastavimo nadmudrivanje, savjetovat će nam da Djedici ostavimo ispod bora kakao i kolačiće pa stari neće praviti probleme oko poklona. Pokušat ćemo djeci prije spavanja pročitati priču o Isusovom rođenju, ali klinci će baš na Badnju večer poželjeti prije spavanja pročitati "Što je kakica?" Jelka i jaslice najveći su izazov za roditelje - jer netko će uvijek trčati kraj jaslica i vikati "Ja sam superjunak!" pa će stradati ogradica i jedno janje, a pastir će se onesvjestiti, sve to dok će onaj drugi netko skidati dvadeset i treću kuglicu s bora i zafitiljiti je na drugi kraj sobe. I to nije sve - ukoliko se djeca predoziraju božićnim kolačićima, očekujte da će se preobraziti u male Gremline - ne one slatke, nego one koji su okupani i nahranjeni poslije ponoći.



Na stranu s mojim #croatiantragedies, Božić nije glamurozan događaj na kojem se svak mora pojaviti u novoj toaleti i ludo se zabavljati. Na Božić slavimo rođenje malenog Djeteta u smrdljivoj štalici, rođenje koje se, poput čuda s neba, dogodilo u Betlehemu u trenutku kad su Židovi od strane Rimljana svedeni na rang stoke - tako su bar osjećali kad im je najavljeno da će se popisivati stanovništvo, jer Židovi nikada nisu prebrojavali ljude, nego samo svoje blago. Rođenje nemoćnog Djetešca označilo je početak nove ere, početak spasenja, i, više nego ikad ranije, ovog sam Božića u mislima bila sa svima onima koji Božić dočekuju s vjerom u bolje sutra, onima koji mole za čudo. Neki od njih ovog su se Božića morali suočiti s teškim dijagnozama, neki su ovog Božića izgubili svoj posao, neki su razbijali glavu s pitanjem što će staviti na blagdansku trpezu, neki su trbuhom za kruhom otišli daleko od svoje obitelji i ovog Božića nisu mogli zagrliti svoje roditelje ili svoje prijatelje, neki od njih ovog su Božića strepili za novi život koji treba doći na svijet, a neki od njih su molili za svoju djecu koja na božićno jutro nisu mogla zaviriti ispod svog bora, jer su jutro provela u bolnici. Neki od njih ovog su Božića pokopali one koje su najviše voljeli. Nekima će ovaj Božić biti prvi u nizu kojeg će provesti u samoći. Život nije savršen. Ali, na Božić će svatko od nas povjerovati da su čuda moguća, da je spas moguć, da nas, čak i kad smo beznadni, i sami i uplašeni, Netko tamo gore beskrajno voli.


Ovog sam Božića pod borom dobila novu knjigu Julijane Matanović "Rođena na Božić - Priče za pod bor" koja sadrži trinaest priča o ljudima koji Božić dočekuju sami, a pogovor, koji je autorici draži od predgovora, napisao je popularni fra Zvonko Benković, Julijanin student. Iako sam velika Julijanina obožavateljica, i to ne samo zato što smo obje išle u našičku gimnaziju, neko sam je vrijeme, nenamjerno, zanemarivala, pa mi je ova zbirka sjela kao kec na jedanaest. Julijanine pripovijesti moj su osobni melem za moje rane - uživam u nostalgiji i sentimentalnosti koju uvijek iznova uspjeva preslikati u svoje bogate, tople, utješne rečenice. Nekada, ne tako davno, ljudi nisu Božić doživljavali kao priliku za photo session, štoviše, malo naših baka ili mama ima fotogafije svojih Božića, a uspomene na njih nešto su najdragocjenije što imaju - samo ih pitajte. Tako i Julijana o Božiću progovara kroz priče o zamućenom mlijeku, bakinom otomanu koji je udobniji od kraljevske postelje, o smreki koju je tata posjekao da bi postala najljepši krispan, o limenim kutijama za bombone (znate, onima u kojima baka sada drži igle i konce), o ljudima kojima je Božić podsjetnik da su oni neucrtani ljudi koji žive u neucrtanim kućama, o ljudima koji požele biti nečiji samo u dane prosinca, o ljudima koji su iz rodne kuće ispraćeni psovkom.

Ustala sam na Stjepanovo u 6, kao Marta u Kantati o božićnoj kavi, i uz vruću kavu i dekicu pročitala knjigu od A do Ž, dok su moji mali i veliki ukućani spavali. Svaka njena riječ čini se istinitom, a likovi o kojima priča čine se živima, sličniji nama od svih savršenih kostimografija i scenografija kojima je naš svijet opterećen. Tužne note profesorice Julijane, uvijek popraćene mirisom kave, one ukuhane, uče nas ljudskosti, empatiji, i uvijek ću im se vraćati. Kraj nije donio happy end, štoviše, učinio mi se tužnijim od mnogih drugih krajeva Julijaninih zbirki, ali sam nekako smogla snage zahvaliti Bogu na ovoj toploj maloj karanteni koja nas je snašla ovog Božića, sa željom da me lica moje istočkane djece i u narednih tristotinjak dana sjete da rođenje svakog djeteta predstavlja najveću radost u vremenu kad radosti nema, da predstavlja nadu onima koji su sami ili bolesni, da predstavlja sve savršeno u ovom nimalo savršenom svijetu.


"Mulled wine, heavy on the cinnamon and light on the cloves. Off with you, me lad, and be lively!”

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Moj tjedan s Marilyn

Srela sam nekidan susjedu u knjižnici, i iako je došla je posuditi lektiru sinu, stigla me začuđeno pitati kada stignem čitati, pogotovo takve velike knjige - pogled joj je pobjegao na knjižurinu od osamstotinjak stranica koju mi je pružao knjižničar. "Zapravo, ne znam jesam li ikad pročitala baš ovako veliku knjigu", rekla sam, a knjižničar je dodao: "Sretno!", kao da polazim na ekspediciju na neistraženi teritorij. Nije ova knjiga zastrašujuća samo zbog velikog broja stranica - iako ja doista nisam netko tko voli u jednoj knjizi boraviti više od nekoliko dana - zastrašujuća je jer ju je napisala Joyce Carol Oates, kroničarka društva koja voli struju svijesti, intenzivne emocije i snažne ženske likove. No, povodom 100. rođendana Marilyn Monroe, poželjela sam pročitati tu kultnu Oatesinu "Plavušu", prvotnu objavljenu na početku novog milenija. U njoj, u prologu, ambiciozna autorica pojašnjava da nije riječ o biografiji, i da, iako je nadahnuće crpila u stv...

Šumski život Marlen Haushofer

Svibanj je divan mjesec - savršen za putovanja, a od svih putovanja, najdraže mi je vrnuće, povratak k sebi. Ponekad je teško vratiti se (često se čini da bi jednostavnije bilo pobjeći od sebe!) - dani su odveć kratki ("Netko tko trči nema vremena vidjeti svijet oko sebe."), ispunjeni zahtjevima i prohtjevima posla na kojem moramo biti vazda staloženi, ljubazni i odgovorni (da ne kažem - nepogrešivi!), ali i emocijama i aktivnostima naše djece, kojima ne smijemo dati ni naslutiti da je čitavo ovo roditeljstvo jedna velika improvizacija i da zahtjevaju od nas odgovore na pitanja na koja još uvijek i sami tražimo odgovor (i btw, "...kako to da ta sličica Playtimea nije na podu gdje sam ju ostavio? Mama, sigurno si mi ju ti sakrila!"). Teško je kad si potreban, pa mi se glavom često vrzma misao o liniji manjeg otpora, o životu u miru i tišini šume - zato za emigraciju iz bučnog života koji preplavljuje, umjesto putovnice, trebam knjigu nalik " Waldenu ", ...

Koliko puta moram ponoviti?!

Bila sam opsjednuta knjigama o dječjoj psihologiji i roditeljstvu. Čitala bih ih i oduševljeno prepričavala mužu, sestrama, kolegicama. Moguće je, moguće je učiti o roditeljstvu iz knjiga! Hm, da.  Bilo je to davno, dok su mi djeca bila mala, dok je u meni još tinjao plam entuzijazma glede majčinstva. Sada? Sada mi je jasno da me motaju oko malog prsta, umorila sam se, samo guram, tu sam, i ne mogu zamisliti dan bez izgovaranja (hm, urlanja, zapravo) neoriginalnih rečenica kao što su "Zato što sam ja to rekla!", "Koliko puta moram ponoviti?!", "Pa danas sam usisala!" i dr. Ovu mi je knjigu preporučila jedna od mojih mamasita iz parkića, ali nisam ju imala namjeru potražiti - bilo bi licemjerno od mene pokazati interes za knjigom o odgoju, kad se čini da je roditeljski entuzijazam ustupio mjesto mamećoj nervozi epskih razmjera. Međutim, knjiga me našla. Ugledala sam je na polici gradske knjižnice s vrata. Nudila mi se, pa sam se ponovno ponadala da mogu bit...