Otac. Posebna kategorija roditelja čiju ljubav, za razliku od svemoćne i neuništive majčine, nisam nikad uzimala zdravo za gotovo, nego sam uvijek tražila dokaze njenog postojanja. Svom ocu puno stvari zamjeram, dok sam mami sve oprostila, pogotovo otkad život promatram iz majčinske perspektive. Zašto? Zašto još uvijek mislim da je mogao drukčije, da je mogao više, pa nisam li to zaslužila? Bila sam dobra u školi, dizala sam mu tlak samo tih par godina za vrijeme puberteta, nisam ga nikad osramotila, bila sam uvijek odgovorna starija kći. U inat mu, ipak, nisam poslušala niti jedan njegov savjet - nisam postala učiteljica, i doživotno sam se vezala za prvog momka u kojeg sam se zaljubila.
Možda doista imam neke neriješene daddy's issues, kako me kolega zadirkuje kad god tatu u šali (humor je moj mehanizam) spomenem u iole negativnom kontekstu, pa ovih dana ozbiljno kontempliram o odnosu očeva i kćeri.
Dugogodišnja čežnja za ocem koji radi prekovremeno valjda ostavi trag na djevojčici, čak i kad djevojčica odraste - pogotovo kad djevojčica odraste. Zavidim i danas svima koji svoje djetinjstvo ne mogu zamisliti bez tate. Moja prijateljica Angela Turkalj, mlada osječka ilustratorica, napisala i ilustrirala je slikovnicu o djevojčici Florentini o čijim dogodovštinama joj je pričao pokojni otac, uvijek nešto dodajući, ovisno o zbivanjima u njenom životu ili njenim interesima. Kakav predivan hommage! Mala junakinja Florentina se iskrada iz kuće i odlazi u snijegom prekrivenu šumu gdje upoznaje životinjice koje joj postaju prijatelji. Predivna je to priča koja podsjeća koliko je otac bitan u životu jedne djevojčice i svaki put kad je muž čita Franki čini mi se kao da smo na tren oživjeli jedno sjećanje na divnog oca i divno odrastanje.
(Angelinu Florentinu možete naručiti SMS-om na broj: 099 730 8287 ili u INBOX Facebooka)
Analize obiteljskih odnosa i očinskih figura odvele su me ovog tjedna i u knjižnicu, a potraga je rezultirala knjigom pape Franje o molitvi koju nas je učio moliti Isus. U knjizi pod naslovom Oče naš papa u intervjuu s o. Marcom Pozzom, poznatim teologom i zatvorskim kapelanom, tumači riječi i smisao omiljene nam kršćanske molitve. Ukoliko niste nikada uistinu promišljali o riječima Oče naša, idealno je vrijeme za ovu knjižicu koja se pročita za sat vremena. Jednostavnim, duhovitim i zanimljivim jezikom papa objašnjava kakav je Bog otac i kakvi bi očevi danas trebali biti, značenje kruha, ali i duhovne hrane, u našem životu, pojašnjava kako moliti za snagu za izvršavanje Božje volje, kako opraštati milosrdno... Papa nam ovom knjižicom ostavlja u rukama pouke koje nećemo lako zaboraviti - jedino onaj tko je svjestan da je njemu oprošteno u stanju je oprostiti, ne treba dan završiti u ratu, rane se u obitelji odmah trebaju zaliječiti, ne treba očajavati, jer zlo sije kukolj tamo gdje nema svjetla, a vrijeme napasti je ponekad vrijeme u kojem prepoznajemo Božje milosrđe.
Možda zvuči smiješno, ali mislim da ni s jednim svojim ocem nemam skladan odnos. I od Boga tražim puno - pravedna sam, vrijedna, velikodušna (i skromna, je l'), pa valjda zaslužujem da mi ostvari svaku prošnju! - ali ne dajem puno zauzvrat. Zbog najmanje neispunjene želje, nadurim se kao derište. Nadurim pa posramim kad shvatim koliko sam blagoslovljena.
Ili tražim sve, ili ne trebam ništa.
Sve je pod kontrolom, Bože, ne trebam ja tebe nužno, pomozi onima koji nisu sposobni (kao ja) sve konce svog života držati u svojim rukama. Neću ja nikoga moliti ni za što, a-a.
Zapravo, nemam ja povjerenja ni u koga, bojim se drugome prepustiti svoje brige i strahove, a posebno ih se bojim prepustiti svom nebeskom Ocu. Radije biram biti malodušna, nego slaba.
No, papa kaže da Otac od mene ne traži ništa, ali je uvijek tu, vidi klice dobra u svakom mom grijehu i strpljivo čeka do dozore. Ova knjiga i ovo vrijeme pomogli su mi da shvatim neke od zabluda u kojima sam živjela. Možda moj tata nije znao kako mi se zovu učitelji, niti tko mi je simpatija, nije nkada pogledao film sa mnom, i možda mi je znao nacrtati samo čika glišu (long traumatic story), ali možda je doista dao sve što je znao i mogao dati. Nije bdio nada mnom kad sam bila bolesna i nije mi čitao priče prije spavanja, ali, zahvaljujući njemu nikad mi ničega u životu nije nedostajalo. Dao mi je krov nad glavom, hranu na stolu, školovao me i potpomogao mojoj maloj obitelji da danas živi kako živi - uvijek je bio tu, i možda nije bio glasan i prerječit, ali bio je moja stijena o koju se uvijek mogu nasloniti. Stijena na koju se nadurim, nadurim pa posramim kad shvatim koliko sam blagoslovljena.
"Dobar otac zna čekati i zna praštati, od sveg srca. Dakako, zna i odlučno ispravljati: nije slab, popustljiv ni sentimentalan otac. Otac koji zna ispravljati tako da ne ponižava umije i štititi ne štedeći sebe."
"Prepustiti se njegovu gledanju. I ja, kada idem moliti, ponekad zaspim, a sveta Terezija od Djeteta Isusa govorila je da se to i njoj događa, a Gospodinu,Bogu, Ocu sviđa se kada netko zaspi. Kaže Psalam 130 (131): "ja sam se smirio i upokojio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke." To je jedan od mnogih načina posvećivanja Božjeg imena: osjećati se kao djetešce u njegovim rukama."
"Kao što se malo sjeme u zemlji razvija, tako riječ Božjom snagom djeluje u srcu onoga tko je sluša."
"I za svakoga od nas postoji povijest spasenja sazdana od "da" i od "ne". Međutim, ponekad smo stručnjaci za polovična "da: izvrsno hinimo da ne znamo što bi Bog htio i što nam savjest nalaže."
"Na ovomu adventskom putu Bog nas želi pohoditi i iščekuje naše "da". Promislimo: kakav "da" trebam danas reći Bogu? Promisliko, koristit će nam. I u sebi ćemo začuti glas Gospodnji koji nešto traži od nas, jedan korak naprijed. "Vjerujem u te, uzdam se u te, ljubim te; neka se u meni vrši tvoja volja za dobrom." To je "da". Velikodušno i s pouzdanjrm, poput Marije, danas recimo "da", svatko od nas neka Bogu rekne svoje "da".
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)