Kad god legnem u krevet kraj svog muža, koji već hrče iako je legao samo dvije minute prije mene, sjetim se svoj bake Julke, i sjetim se svakog starog čeljadeta koje liježe u hladan krevet, u tišinu u kojoj osluškuje tuđi dah, a njega nema. Sjetim se, ali mislima brzo odlutam na neko drugo, sretnije mjesto, jer usamljenost koja mora da mori moju baku, naročito noću, kad ognjišta utihnu i svjetla se ugase, nije za ljude. Ne pitam je o čemu razmišlja - možda baka i ne želi otkrivati svoje tajne, a i bojim se odgovora, kao da bi se istog trena s njenim riječima na mene sručio sav teret samoće, koja je ponekad i blagodat, sigurna sam, pogotovo ako uzmemo u obzir narav pokojnog djeda Zvonka, ali, najčešće - nije.
Starost je nešto što svi žele izbjeći, ignorirati, zaboraviti, ne misleći pritom da je i starost samo jedna od osobina ljudi u kojima žive čitavi svjetovi - svjetovi u kojima se isprepliću proživljeni životi, neostvareni snovi i uslišane molitve. O jednom takvom svijetu knjigu je napisao Sergej Lebedev, ruski pjesnik, esejist i novinar rođen 1981. godine, a njegov uradak The Wall Street Journal proglasio je 2016. godine jednim od deset najboljih romana.
Granica zaborava, debitantski roman ovog nepoznatog mi Rusa piljio je u mene s police tjednima, ali nenajavljeni posjet baki, turobno vrijeme i Frankine vodene kozice natjerali su me da ga uzmem u ruke. Iako me prvo poglavlje odbijalo od daljnjeg čitanja (opisi prirode a la ruski realizam previše me podsjećaju na srednjoškolsku lektiru, tj. mrsko mi nametanje izbora literature), njegovo pisanje, više nalik slikanju kakvog nadarenog umjetnika, naposljetku me očaralo. Vidjela sam taj proljetni dan i te žabe koje su izbacivale ikru čije su se plinske izmaglice, pune crnih točaka iz kojih nastaju punoglavci, svijetlile u lokvama, i dječaka koji je otrčao u kuću do Drugog Djeda; kuća je bila sva obasjana i propuh je vitlao bijelim pletenim zavjesama u otvorima vrata... (hm, možda ruski realizam i nije za odbaciti), i uživala u ovoj obiteljskoj sagi koja započinje pričom o vikendici i parceli koja im je predana zajedno s dobrovoljnom obvezom brige o slijepom starčiću koji kraj nje stanuje – kojeg su počeli nazivati Drugim Djedom iako im nije bio rođak ni u kojem koljenu. Samozatajni susjed, koji je tražio ljude među kojima je mogao umrijeti, i nije tražio pouzdanost nego profinjenost prema tuđim tajnama, pokazao se kao figura koja je, poput grčkih moiri, odlučivala o niti koja povezuje život i smrt članova pripovjedačeve obitelji. U presudnom trenutku, u kojem majka pripovjedača, čiji život je ugrožen, mora odlučiti hoće li roditi dijete ili ne, Drugi Djed jedini preuzima na sebe odgovornost i decidirano tvrdi da dijete mora biti rođeno, čime pripovjedač, u kojem su dva prošla vremena tražila glagol budućnosti, rođenjem prešutno postaje unuk Drugog Djeda. Iako ljubav kraj Djeda nije mogla nastati, njegov utjecaj u obitelji je bio nedvojben, sve do kobne nesreće kada Djed posmrtnom krvnom vezom lancima veže život našeg pripovjedača o svoj.
Zbog pisaca kao što je Sergej Lebedev skovan je termin beletristika – lijepa književnost, jer njegov jezik i stil razgaljuju srce i uzrokuju bol nalik onoj fantomskoj, koja se osjeća iz dijela tijela kojeg više nema i ostavlja čovjeka potpuno bespomoćnoga. Pripovjedačev ton staložen je i teče poput bistre sibirske rijeke, a dramatični obrat, kojim se obiteljska saga pretvara u priču upozorenja s kojom se mogu poistovjetiti svi, s obzirom da nema države čiji temelji nisu sazdani od ljudskih žrtava, čitatelj niti ne sluti. Nakon što je pripovjedač ostao među živima, a Drugi Djed umro, kao da je onaj dio krvi koji su pripovjedaču pretočili sadržavao u sebi njegov život, dok je onaj drugi koji je ostao u njegovim žilama bio prazna, potrošena krv - krv mrtvaca, čini se da je pripovjedač napokon slobodan sam odlučivati o svom životu. Odlazi na geološku ekspediciju koja istražuje barake u kojima se nekada održavao ropski rad u ekstremnim vremenskim uvjetima hladne Rusije, ali svaki korak naprijed vraća ga na mjesto s kojeg je i krenuo - vraća ga na zagonetku zvanu Drugi Djed.
Priznajem, nisam poznavatelj Solženjicina, s kojim uspoređuju Lebedeva, i moju generaciju nitko nije opterećivao pričama o Koljmi ili domaćoj inačici - Golom otoku, zbog čega mi je ovaj roman posebno zaokupio pažnju. Naime, iako se danas o sistemu radnih logora koje je vodila Staljinova vladina agencija GULag ne govori, BBC piše da je 14 milijuna ljudi prošlo kroz radne logore od 1929. do 1953. godine, a 1,6 milijuna umro je od surovih uvjeta života u njima. U gulagu su završavali politički zatvorenici, kriminalci, ali i oni koji bi zbijali šale o vladi, a što se tiče današnje moćne Rusije - "što se dogodilo u gulagu, ostalo je u gulagu." Pripitomljena povijest ono je što je kopkalo Sergeja Lebedeva kad je, s osloncem u vlastitoj autobiografiji, stvarao lik starca koji ne traži samilost, niti je zaslužuje, ali koji dječakov život smatra svojom drugom prilikom za život. Kad starac umre, dječak nasljeđuje Pandorinu kutiju Djedovog života koju je primoran otvoriti. "Šutnja služi kao represivna mjera kojom se i danas u Rusiji zatomljuju ljudske slobode", rekao je u jednom intervjuu Lebedev, pokušavši istaknuti kako gulag nije samo stvar povijesti, nego je i danas aktualna tema. Čavao kao simbol gubitka, ure u ladici, zaustavljene svaka u svakom desetljeću, stvari koje umiru i padaju u bezdan, kovčeg kao simbol pamćenja, ljudi koji nisu umrli u povijesti, nego u geografiji - cijeli je niz slika pomoću kojih Lebedev progovara o neugodnoj istini o kojoj nitko ne želi govoriti naglas, o gubitku koji se, koliko god tišina bila intenzivna, ne može prevladati. Poput geologije, čiji ljubitelj je pripovjedač, ali i sam Lebedev, i sovjetska povijest mijenjala se pod utjecajem vremena i pritiska, a ovakva proza podsjetnik je svima nama da povijest nisu krojili samo junaci, nego da je prepuna nezamislivih strahota i grehota čija snaga ne jenjava sve dok se o njima ne govori javno, jasno i glasno. Vse yasno, gospodin Lebedev - svatko od nas ima pravo izabrati odrastanje i preuzimanje odgovornosti, ili ugodan život u neznanju i neugodnom muku koji, poput hladnoće prosinačkog dana, prodire u ljudske zjenice i u led pretvara srce koje je nekoć vjerovalo u dobro, u slobodu, u čovjeka.
Napisano za Ziher.hr.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)