Treća adventska: Muževi i žene

Ako ste ikada pogledali ijedan američki film na temu bračnog života, mogli ste iz njega izvući jedan bitan postulat – bračni drugovi ne bi se trebali svađati pred djecom jer svađe roditelja djecu traumatiziraju, čine ih nesposobnima za ljubavne odnose ili ih pretvaraju u psihopate. Ili ih, još gore, pretvaraju u bračne drugove koji odbijaju svoje bračne probleme rješavati svađom pred djecom, pa se civilizirano, i bez svađe, razvedu.

Ni mi se ne svađamo pred djecom, što zbog pretjeranog utjecaja Hollywooda, što zbog činjenice da nemamo nimalo privatnosti i preumorni smo za kvalitetnu svađu – mi se samo durimo. Durimo se jer smo uvjereni da znamo točno zbog čega nam druga strana zamjera, što bi nam, da ima snage, rekla i u koju bolnu točku bi nas pogodila. Durimo se jer smo poput dječurlije koja silom nastoji privući pažnju na sebe, jer ja zaslužujem taj prvi korak, i tu ispriku, ja zaslužujem tu ljubav. Durimo se u tišini jer je ona često veća kazna od jezikove juhe.

Uspjela sam ovog mjeseca na book clubu izlobirati čitanje jednog od Dickensonovih božićnih čuda – knjižicu Cvrčak na ognjištu. Božićnu priču čitali smo prije tri godine i bilo je vrijeme za novog Dickensa, pogotovo nakon svih crnjaka koje smo ove godine čitali. Za razliku od Dickensonovih romana, njegovih pet božićnih novela napisano je u obliku knjige, a ne serijala, ali jedno im je zajedničko – odmah po objavljivanju, sve što je Dickens napisao postalo je instant hit. Cvrčak je objavljen 20. prosinca 1845. godine, i iako su ga kritizirali zbog sentimentalnosti, 174 godine kasnije, još uvijek je pojam ideala sretnog doma u viktorijanskoj Engleskoj.

Dickens je majstor za portrete – njegovi su likovi legendarni, pa tako i John Peerybingle, kočijaš koji živi sa svojom mlađom suprugom Dot, bebicom i šeprtljavom dadiljom Tilly. Njegov dom ispunja pjesma cvrčka, za kojeg su praznovjerni Englezi vjerovali da je simbol mira i blagostanja. "Uvijek je najveća sreća na svijetu imati cvrčka na ognjištu," piše. Cvrčak cvrči, kotlići zveče, John i Dot se nježno hihoću, sve je, čini se, savršeno u domu Peerybingleovih. John je čovjek snažnih pleća, a lakog duha, dobrodušna dušica koja se boji da će skrhati novorođenče koje Dot drži u naručju, dok je Dot živahna ženica koja u šali prći usnice, voli cvrčka i svog muža. Njihov život isprepleten je životom siromašnog majstora za igračke, Caleba Plummera, koji živi sa slijepom kćerkom Bertom, kojoj svijet u kojem živi prikazuje ljepšim nego što on jest, i pati za sinom Edwardom koji se smatra nestalim otkad se uputio na putovanje u Južnu Ameriku. John i Dot žive mirnim životom sve dok zločesti gospodin Tackleton - tvorničar koji je jedan od onih koji "niti kost glođu, niti je drugom daju" - ne uzburka njihove bračne vode optužbom da je Dot bila nevjerna svom mužu.

Često se Dickensu zamjera cendravost i neujednačenost fabule, ali ja sam njegov veliki obožavatelj. Ova novela i nije tipična božićna priča, štoviše, radnja joj se odvija u siječnju, ali Dickensonovo pismo toliko je toplo da iz njega pršti duh Božića - čitatelj doista čuje to cvrčanje cvrčka, čuje te lonce, čuje pucketanje vatre u ognjištu, ma čuje se i lavež psa Peerybingleovih, Boxera, rekao je jedan kritičar. Volim to Dickensonovo pretjerano veselje, taj arhaični jezik (a gdje biste drugdje pročitali riječi kao milota, nahoče, skut, okrepa ili nujna!), volim tu igru riječima, volim tu uporabu uskličnika, korištenje zagrada - Dickens uvijek kao da ima još nešto za dodati (hm, i sama sam takva, i u govoru, a u pismu - da, ja i Dickens, pa mi smo si two peas in a pod). Ono što ovu novelu čini posebnom, ipak, jest ljubav. Za Cvrčka na ognjištu kažu da ima manje izražene kršćanske stavove, nego neke druge Dickensonove knjige, ali ja sam u ljubavi Johna i Dot prepoznala jedan od temelja kršćanstva – ljubav prema svom bližnjem - nesebičnu, bezuvjetnu, ljubav koja je nalik onoj Božjoj. Nježnost s kojom se John odnosi prema svojoj mlađahnoj ženi, čak i kad posumnja u njenu vjernost, zaista je dirljiva. 

"Ja sam proučio sebe; ja sam iskušao sebe; ja sam znao kako je silno ljubim i kako ću sretan biti - nastavi John. - Ali ja nisam, osjećam sada, dovoljno mislio na nju." 

Većina nas u brak se upušta iz sebičnih razloga, kao da smo izabrali najboljeg kandidata koji će imati čast usrećiti nas. Jer mi to zaslužujemo - kao da je riječ o izboru šampona, a ne doživotnog supatnika (nije tipfeler). Brinemo se hoće li taj naš partner ispuniti naša očekivanja, ali ne razbijamo glavu time koja su njegova očekivanja, ima li ih uopće. Prije vjenčanja moj suprug i ja poznavali smo se jako dobro i naša su očekivanja bila realna, a i ja sam odavno prestala priželjkivati serenade (previše sam puta gledala 10 razloga zašto te mrzim) i velike govorancije o kojima sam sanjarila na početku naše veze, kad se još nismo poznavali, kad još nisam samu sebe poznavala. Moj mi muž nikad u osamnaest godina veze nije rekao da me ne zaslužuje, da sam savršena ili da ne može bez mene (iskren neki čovjek, damn!). Nije me zaprosio pred publikom, i okrene mu se želudac kad god dužnost nalaže da me zavrti na plesnom podiju. Možda on nije čovjek za javne izljeve ljubavi, i možda sam mu morala (vrlo suptilno) fotografirati što želim pod borom ove godine (i gdje da to kupi, i po kojoj cijeni), ali lik Johna Peerybinglea podsjetio me da sam tuka jer se durim na muža koji mi očisti cipele kad su prašne, koji se uvijek pobrine da u kući imamo kruha, a u autu goriva, koji mi namaže ruke kremom za ruke dok spavam, jer zna da su mi suhe, ali da sam, premorena, zaspala prije pomisli na hidratizaciju. True story! Njegova me nježnost i nesebičnost još uvijek iz dana u dan iznenađuju, i još uvijek od njega učim kako treba voljeti, koliko se može voljeti. 

Posramili su me, zato, John i Dot Peerybingle, i ukazali mi na činjenicu da je vrijeme dragocjeno i da ga ne bismo trebali trošiti na tišinu - na durenje, na sumnje ili dramatične filmske scenarije koji nam prolaze glavom svaki put kad se uplašimo da ćemo izgubiti ljubav koja, ako je prava, podrazumjeva žrtve, ali i kušnje. Razgovor (zna Jacques Houdek o čemu priča), smijeh i nježnost, nježnost prije svega, recept su za idilu koju je sanjao i sam Dickens (jest bio celebrity, ali narukvica, koju je naručio za ljubavnicu, isporučena je njegovoj supruzi, ženi koja mu je rodila desetoro djece i kojoj je prigovarao da ima premalo energije!), idilu koju je, kad bolje razmislim, tako lako stvoriti, samo kad bismo se malo manje durili, a malo više svađali - svađali, i mirili.

"Nikad ne biste toliko uživali gledajući divnu malu ženicu u nečijim rukama kao sada, da ste vidjeli Dot kako je poletjela Johnu u zagrljaj. Bio je to najsavršeniji, najneodoljiviji, najimpresivniji prizor što ste ga u životu vidjeli."

(Kućicu smo izradili prema receptu -Natašine slastice - link)