Preskoči na glavni sadržaj

Od kave do ciganluka

U posljednjih sedam dana popila sam nekoliko posebno finih kava – mirisnih, oštrih, onih koje umiju razbuditi čak i vijuge majke koja cijele noći sluša kašljucanja svoje djece. Društvo su mi pravile uglavnom žene – moje legice čitateljice, prijateljice koje znadem otkad znam za sebe, neke nove i kreativne duše koje bih tek voljela zvati prijateljicama, ali, neka mi nitko ne zamjeri, jedna je od njih ostavila najveći dojam na mene. Nakon promocije romana Divlje guske, kavu (ona bezkofeinsku, a ja capuccino, doduše) sam ispila u društvu jedne od svojih omiljenih književnica – Bačanke, Našičanke, Vukovarke, socijalne pedagoginje, Julijane Adamović. Moja ljubav prema Divljim guskama već je znana svima koji prate moje dogodovštine, a, moram priznati, svojom jednostavnošću Julijana me osvojila možda i više nego li su to ove godine učinile njene Guske zbog kojih sam ridala kako dugo ni zbog koje druge knjige nisam. U moru nadobudnih žena koje lupetaju o politici ili najnovijim krpicama, kojima je omiljeni hobi nametanje svojih stavova i ne prihvaćanje tuđih, danas je pravo osvježenje upoznati ženu koja iskreno progovara o sebi - svojim traumama i strahovima, koji su je i potaknuli na pisanje, svojim snovima, o onome što nju u životu kopka, onome što si zamjera, onome što je sa sobom tijekom života razriješila. Kad bolje razmislim, njen stil pisanja nimalo se ne razlikuje od nje same, bio tekst autobiografski ili ne - on pokazuje da smo svi ispod kože krvavi, samo su neki preponosni ili prepovršni da bi toga postali svjesni. Za razliku od drugih književnica kojima iz lokal-patriotskih razloga naginjem, Julijana ne cifra svoj tekst, nego piše kao da nema potrebu reći išta osim istine. Tako je, kako je. Bez skrivanja, bez opravdavanja.


Uzela sam ovaj tjedan - nakon što me na svoj Facebook profilu nazvala svojom omiljenom čitateljicom, to je najmanje što zaslužuje – njen prvijenac Kako su nas ukrali Ciganima u izdanju Privlačice, vinkovačke izdavačke kuće koja, čini se, stoji iza velikog broja moćnih ženskih izdanja. Cigani su nagrađeni kao najbolje debitantsko djelo u Hrvatskoj 2008. nagradom Kiklop i kao najbolji prvijenac Slavonije nagradom Ivana i Josipa Kozarca, a, ipak, Julijana nije na književnom nebu zabljesnula sve dok nije napisala Divlje guske. Na sve to bi ona samo slegnula ramenima, jer, kako kaže, ona od pisanja ne živi, hvala Bogu. U Kako su nas ukrali Ciganima Julijana piše o drugima, mahom ženama, i poput najtalentiranijeg glumca, ulazi u kožu svojih likova, proživljava njihove strahove, nada se njihovim nadama, a otkriva nam samu sebe. Lud je svatko tko misli da se pisac može u potpunosti odvojiti od svojih djela - on je u njima, i ona su u njemu, to je neizbježno, pa se i dar ove blogerice s Dunava da čistom emocijom dotakne čitatelja u to bolno i samotno mjesto ocrtava upravo u tom autobiografskom momentu kojeg ona poklanja bez suzdržavanja i prenemaganja. Svaki pisac volio bi tako pisati. Voljela bih i ja.


Čitala sam svakog dana po nekoliko kratkih priča – ujutro, sjedeći u kuhinji, uz svjetlo nape, dok djeca spavaju, a kava je vruća, u podne, na pauzi, na klupici Sakuntala parka, dok studeno sunce grije koljena, navečer, na kauču, kraj muža koji hrče (ali sladak je i kad hrče) i kraj hrpe veša kojeg sam izvadila iz sušilice, bez namjere da ga složim. Pročitam pa se vratim na početak priče, pa čitam još sporije. Zatvorim knjigu, pa otvorim, pa zatvorim ponovno. Držim je u rukama bez teksta, dok mi se u glavi sudara stotinu pitanja, pitanja nalik ovima – tko sam bila, tko sam sada i tko želim biti. Pročitam pogovor Julijane Matanović, iako je zabranila da ga se čita prije reda, pa pročitam ponovno neku od priča, i s uzbuđenjem čekam poantu svake od njih. Poanta je u isto vrijeme mirisna i topla, ali i oštra i iskrena – poput kave koju ispijaš s prijateljem kojeg tek upoznaješ, i koji je upravo ono što sada u životu trebaš.


"Osjećaj koji imaš kada te pogledaju sućutne riječi liječnika, a usta mu se pomaknu riječima što znače da je u tebi umrlo dijete, teško se može opisati. Nož oadne i ureže ti se duboko u meso, ostavljajući vječni trag, ma koliko se trudila biti jaka, uvjeravala se da se to događa i da si sretnica koja nije iskusila najgore. Još ako je to dijete začeto u nespretnom pokušaju da se kupi pomirenje, negdje izgubljena bliskost i osjećaj da još postojiš. Ako te je ono zateklo nespremnu, između druga dva para ručica, uspavanki, večernje bočice i pelena, sa optužujućim pogledom onoga koji se raduje tom novom životu i ne može razumjeti tuđe i sebične potrebe za nešto malo vlastite slobode.
Bijela bolnička postelja i čekanje dulje od vječnosti. Rađanje bez života. Rađanje kojse se oglašava samo plačem majke.
Bijela tiđina i potreba da tješim onoga tko je taj život htio više od mene. Sebe ću, nemajku, zatrpati novim poslom, tuđim problemima i brigama ili možda nečim što se dugo nisam usudila učiniti. Još ću samo jednom pokušati popraviti nemoguće, pronaći davno izgubljeno priljubivši se uz njegove slabine, u nadi da se tako može začeti i ljubav. Još jednom i nikad više."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...