Preskoči na glavni sadržaj

You may say I'm a dreamer....

Nisam oduvijek ovako umorna, cinična i nervozna, kunem se. Nekad sam bila zaigrana, neustrašiva, sanjarila sam o nemogućim stvarima, maštala da mi se događaju filmski scenariji, hodala bih s kišobranom tijekom najtoplijeg dana u godini, pjevala duž cijele ulice na sav glas, pročitala sam Hobita u jednoj noći, skupljala sam Pokemone, imala sam stihove Lenonnove Imagine na zidu svoje tinejdžerske sobe, vjerovala sam u vile i u jednoroge, ali negdje je putem sva ta čarolija iščeznula iz mojih misli, iz mog bića. Ne mogu svaliti krivnju ni na koga jer sam svjesna da sam samoj sebi zabranila gledati svijet kroz ružičaste naočale – selidba u Šibenik i dvije godine usamljenosti me uništilo. Dok su mi prijatelji, miljama daleko, predbacivali negativan stav, ja sam svakog dana trudila pokupiti komadiće same sebe s poda, odraditi posao, izgurati još jedan dan. Ponestajalo mi je snage i tonula sam u cinizam i bijes. U tom sam raspoloženju i započela pisati ovaj blog prije točno sedam godina. U trenutku lucidnosti, bez puno informatičkih vještina i razmišljanja, složila sam post i objavila ga. Nitko ga nije vidio, nitko ga nije pročitao, ali ja sam lakše disala tog dana. Spasila sam samu sebe, bar nakratko.



Ipak, ta borba sa svime što me plaši i što me unesrećuje ostavila je trag na meni. Ne sanjarim više, trudim se biti prisutna i zahvalna Bogu na svemu što imam danas i ne očekivati ništa od života, a možda je to i razlog zašto čitam samo klasike i mračnu modernu fikciju. Mi smo ono što čitamo, htjeli – ne htjeli. Ipak, kad mi je prijateljica rekla da je knjiga Sanjar Strange nešto najbolje što je ove godine pročitala, poželjela sam je odmah u rukama - znatiželja je ubila mačku, je li. Kad ti netko na taj način preporuči knjigu, onda bi odbijanje čitanja takvog blaga značilo istepsti tom nekome iz ruku srce koje ti je pružio na dlanu, a to nikako ne bih htjela učiniti, pa sam Sanjara posudila od svoje Stane (hvala!), Sanjara lude književnice sa žestoko pink kosom, Laini Taylor.


Glavni lik ove narančaste knjige, koju sam silno željela pročitati, ali glede koje sam na samom početku odlučila da je djetinjasta i da mi se neće svidjeti, siroti je knjižničar Lazlo Strange, samozatajni momak slomljenog nosa, crnokos baš kao svaki Mađar kojeg znam (Mađarska u svijetu Laini Taylor ne postoji, pretpostavljam, ali ja sam neprestano razmišljala o podrijetlu njegovog imena), uvijek s glavom u oblacima, izgubljen u svom svijetu. Čitavog života Lazlo sluša legende o gradu čijeg se imena nitko više ni ne sjeća, a kojeg sada zovu samo Plač. Cijelim svojim srcem Lazlo vjeruje da je Plač stvaran, iako karavane iz njega odavno ne pristižu, a kada mu se pruži prilika da postane član ekspedicije koja odlučno, s još skrivenim ciljem, traži Plač, on zna da njegov život, koji se sveo na proučavanje legendi o čarobnom gradu, nije potraćen. Ekspedicija se sastojala od bivših stanovnika samog grada, od graditelja visokih tornjeva, djevojke koja se može uspeti na njih, alkemičara, mtematičara, blizanaca metalurga i raznih drugih izumitelja i umjetnika, a kako je njihova potraga napredovala, moje je zanimanje opadalo. A onda.



A onda je u priču ušla Sarai, djevojka kose i obrva boje cimeta, Sarai i njenih stotinu čestica tame, Sarai koja je jedna od preživjelih u palači u obliku serafina koja lebdi nad Plačem, jedna od preživjele djece ubijenih bogova, za čije postojanje nitko ne zna. Okot bogova sa čarobnim moćima, kažeš? Hm, zvuči zanimljivo. U jednom trenu knjiga bi me u potpunosti začarala, a u drugom sam se uvjeravala da sam uistinu blesava ako joj se prepustim. Bogovi koji manipuliraju ljudima, muza košmara s crnim obručem oko glave, koja ulazi u snove žitelja Plača i kojoj iz usta lete moljci? Pa to zvuči kao Luna girl u PJ Masks (nemate pojma o čemu pričam, znam) - na čemu je bila ta Laini kad je ovo pisala? Tražila sam izlike. Znam da gledam previše crtića za nekoga tko se želi prikazati prezrelim za fantasy žanr književnosti, ali ne bih li trebala čitati malo ozbiljniju literaturu, moja ti? Da, to je to, to je young adult knjiga, a ja sam valjda too old for this shit, baš kao Murtaugh. Nisam dopuštala knjižurini da me osvoji, ali je nisam htjela niti ispustiti iz ruku.


Negdje na polovici mučenja same sebe, tamo negdje gdje su se sve češće spominjala sakaćenja i krvave očne duplje, shvatila sam da me ova knjiga, nakon dugo vremena, potaknula da razmišljam o sebi iz perspektive mene, ne roditelja, ne kćeri, ne sestre, ne prijateljice - samo mene. Nisam bila ni svjesna koliko je vremena prošlo, a da moju radost nije uzrokovala tek šačica šljokica (Glitter girl and all). Postala sam majka, trebala bih biti odgovorna, ne tratiti vrijeme na maštanja, biti sebi na zadnjem mjestu. Ali, nisu djeca sav moj svijet, ima ispod ove umorne i živčane mame još puno toga, ima još neotkrivenog blaga, još pjesama koje se pjevaju grleno, još izgubljenih gradova. Ostatak knjige pročitala sam u jednom dahu, prepustila sam se. I povjerovala sam Lazlu, i Sarai, i svemu što ih veže, i što ih razdvaja, povjerovala sam da se duh može ulijeniti ako zanemaruješ strasti. Svima nam trebaju potrage za nečim izgubljenim, nečim što su drugi već zaboravili, nečim u što samo mi imamo vjeru. Trebaju nam spektrali, mezartimi, lebdeće citadele, treba nam Lazlova predivna naivnost, treba nam sanjarska perspektiva, NO MATTER WHAT - i hvala Laini Taylor što nas podsjeća na to, što nas tjera da bar na tren zavidimo djevojkama pink kose s kojima se na ulici mimoilazimo, tako bezbrižnima, a tako spremnima za ostvarenje svih snova.

Ovo možda nije najbolja knjiga koju sam ove godine pročitala, ali je svakako najpokrivenija fairy dustom, a za prave sanjare to je gotovo i jednako :)


Hvala mojoj Marini na preporuci i na tome što je vjerovala u mene i kad me nije ni poznavala.


(Fotografirano kraj mauzoleja obitelji Pejačević u Našicama, i vječnog počivališta djevojke koja je puno sanjala, i koja se nije bojala ostvariti svoje snove, Dore Pejačević)

Primjedbe

  1. Sanjar sam na javi, što da radim. Hvala tebi što pokazuješ svakim postom da sam dobro vjerovala 😘

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...