Preskoči na glavni sadržaj

You may say I'm a dreamer....

Nisam oduvijek ovako umorna, cinična i nervozna, kunem se. Nekad sam bila zaigrana, neustrašiva, sanjarila sam o nemogućim stvarima, maštala da mi se događaju filmski scenariji, hodala bih s kišobranom tijekom najtoplijeg dana u godini, pjevala duž cijele ulice na sav glas, pročitala sam Hobita u jednoj noći, skupljala sam Pokemone, imala sam stihove Lenonnove Imagine na zidu svoje tinejdžerske sobe, vjerovala sam u vile i u jednoroge, ali negdje je putem sva ta čarolija iščeznula iz mojih misli, iz mog bića. Ne mogu svaliti krivnju ni na koga jer sam svjesna da sam samoj sebi zabranila gledati svijet kroz ružičaste naočale – selidba u Šibenik i dvije godine usamljenosti me uništilo. Dok su mi prijatelji, miljama daleko, predbacivali negativan stav, ja sam svakog dana trudila pokupiti komadiće same sebe s poda, odraditi posao, izgurati još jedan dan. Ponestajalo mi je snage i tonula sam u cinizam i bijes. U tom sam raspoloženju i započela pisati ovaj blog prije točno sedam godina. U trenutku lucidnosti, bez puno informatičkih vještina i razmišljanja, složila sam post i objavila ga. Nitko ga nije vidio, nitko ga nije pročitao, ali ja sam lakše disala tog dana. Spasila sam samu sebe, bar nakratko.



Ipak, ta borba sa svime što me plaši i što me unesrećuje ostavila je trag na meni. Ne sanjarim više, trudim se biti prisutna i zahvalna Bogu na svemu što imam danas i ne očekivati ništa od života, a možda je to i razlog zašto čitam samo klasike i mračnu modernu fikciju. Mi smo ono što čitamo, htjeli – ne htjeli. Ipak, kad mi je prijateljica rekla da je knjiga Sanjar Strange nešto najbolje što je ove godine pročitala, poželjela sam je odmah u rukama - znatiželja je ubila mačku, je li. Kad ti netko na taj način preporuči knjigu, onda bi odbijanje čitanja takvog blaga značilo istepsti tom nekome iz ruku srce koje ti je pružio na dlanu, a to nikako ne bih htjela učiniti, pa sam Sanjara posudila od svoje Stane (hvala!), Sanjara lude književnice sa žestoko pink kosom, Laini Taylor.


Glavni lik ove narančaste knjige, koju sam silno željela pročitati, ali glede koje sam na samom početku odlučila da je djetinjasta i da mi se neće svidjeti, siroti je knjižničar Lazlo Strange, samozatajni momak slomljenog nosa, crnokos baš kao svaki Mađar kojeg znam (Mađarska u svijetu Laini Taylor ne postoji, pretpostavljam, ali ja sam neprestano razmišljala o podrijetlu njegovog imena), uvijek s glavom u oblacima, izgubljen u svom svijetu. Čitavog života Lazlo sluša legende o gradu čijeg se imena nitko više ni ne sjeća, a kojeg sada zovu samo Plač. Cijelim svojim srcem Lazlo vjeruje da je Plač stvaran, iako karavane iz njega odavno ne pristižu, a kada mu se pruži prilika da postane član ekspedicije koja odlučno, s još skrivenim ciljem, traži Plač, on zna da njegov život, koji se sveo na proučavanje legendi o čarobnom gradu, nije potraćen. Ekspedicija se sastojala od bivših stanovnika samog grada, od graditelja visokih tornjeva, djevojke koja se može uspeti na njih, alkemičara, mtematičara, blizanaca metalurga i raznih drugih izumitelja i umjetnika, a kako je njihova potraga napredovala, moje je zanimanje opadalo. A onda.



A onda je u priču ušla Sarai, djevojka kose i obrva boje cimeta, Sarai i njenih stotinu čestica tame, Sarai koja je jedna od preživjelih u palači u obliku serafina koja lebdi nad Plačem, jedna od preživjele djece ubijenih bogova, za čije postojanje nitko ne zna. Okot bogova sa čarobnim moćima, kažeš? Hm, zvuči zanimljivo. U jednom trenu knjiga bi me u potpunosti začarala, a u drugom sam se uvjeravala da sam uistinu blesava ako joj se prepustim. Bogovi koji manipuliraju ljudima, muza košmara s crnim obručem oko glave, koja ulazi u snove žitelja Plača i kojoj iz usta lete moljci? Pa to zvuči kao Luna girl u PJ Masks (nemate pojma o čemu pričam, znam) - na čemu je bila ta Laini kad je ovo pisala? Tražila sam izlike. Znam da gledam previše crtića za nekoga tko se želi prikazati prezrelim za fantasy žanr književnosti, ali ne bih li trebala čitati malo ozbiljniju literaturu, moja ti? Da, to je to, to je young adult knjiga, a ja sam valjda too old for this shit, baš kao Murtaugh. Nisam dopuštala knjižurini da me osvoji, ali je nisam htjela niti ispustiti iz ruku.


Negdje na polovici mučenja same sebe, tamo negdje gdje su se sve češće spominjala sakaćenja i krvave očne duplje, shvatila sam da me ova knjiga, nakon dugo vremena, potaknula da razmišljam o sebi iz perspektive mene, ne roditelja, ne kćeri, ne sestre, ne prijateljice - samo mene. Nisam bila ni svjesna koliko je vremena prošlo, a da moju radost nije uzrokovala tek šačica šljokica (Glitter girl and all). Postala sam majka, trebala bih biti odgovorna, ne tratiti vrijeme na maštanja, biti sebi na zadnjem mjestu. Ali, nisu djeca sav moj svijet, ima ispod ove umorne i živčane mame još puno toga, ima još neotkrivenog blaga, još pjesama koje se pjevaju grleno, još izgubljenih gradova. Ostatak knjige pročitala sam u jednom dahu, prepustila sam se. I povjerovala sam Lazlu, i Sarai, i svemu što ih veže, i što ih razdvaja, povjerovala sam da se duh može ulijeniti ako zanemaruješ strasti. Svima nam trebaju potrage za nečim izgubljenim, nečim što su drugi već zaboravili, nečim u što samo mi imamo vjeru. Trebaju nam spektrali, mezartimi, lebdeće citadele, treba nam Lazlova predivna naivnost, treba nam sanjarska perspektiva, NO MATTER WHAT - i hvala Laini Taylor što nas podsjeća na to, što nas tjera da bar na tren zavidimo djevojkama pink kose s kojima se na ulici mimoilazimo, tako bezbrižnima, a tako spremnima za ostvarenje svih snova.

Ovo možda nije najbolja knjiga koju sam ove godine pročitala, ali je svakako najpokrivenija fairy dustom, a za prave sanjare to je gotovo i jednako :)


Hvala mojoj Marini na preporuci i na tome što je vjerovala u mene i kad me nije ni poznavala.


(Fotografirano kraj mauzoleja obitelji Pejačević u Našicama, i vječnog počivališta djevojke koja je puno sanjala, i koja se nije bojala ostvariti svoje snove, Dore Pejačević)

Primjedbe

  1. Sanjar sam na javi, što da radim. Hvala tebi što pokazuješ svakim postom da sam dobro vjerovala 😘

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...