"Život je samo sjenka koja hoda, kukavni glumac što na pozornici sat-dva se šepuri i razbacuje, a potom ga više nema. To je priča koju idiot priča, puna krika i bijesa, a ne znači ništa."
(William Shakespeare, Macbeth)
Oduvijek mi je znatiželja bila odlika. Ne, precrtaj to, ne znatiželja – cundravost mi je bila odlika. Spopadne me i sada, odraslu, pa danima zavirujem, propitkujem, dosađujem i istražujem. Dovoljno je da otvorim stara željezna vrata koja zaštitnički opasavaju zgradu u kojoj radim - vrata zaškripe, a ja danima glumim detektiva u potrazi za odgovorima. Tko je izgradio ovu predivnu zgradu koja stoji na uglu kao duh prošlih vremena? Tko je ovdje živio, i je li ta zgrada dio mog života, ili sam ja dio njenog? – samo su neka od pitanja koja si postavljam glede famozne kuće Sekulić-Plavšić koja krasi ugao jedne od najljepših hrvatskih ulica, osječke Europske avenije i ulice Alojzija Stepinca. Izgradio ju je prije više od sto godina neki W. C. Hofbauer i ukrasio secesijskim kratušama, girlandama i floranim ornamentima za potpukovnika 78. pješačke pukovnije Nikolu Sekulića, od kojeg ju je kasnije kupio dugogodišnji tajnik Trgovačko obrtničke komore za Slavoniju Nikola Atanasijev Plavšić, čiji sin Dušan Plavšić je bio veliki hrvatski financijski dužnosnik i glavni financijer hrvatske moderne, poznat po zavidnoj karijeri u bankarstvu krajem 19. stoljeća. Velika kuća, veliki neki ljudi, a ja ne mogu ne misliti na ovaj miris propadanja koji izvire iz pukotina nekoć velebne fasade, iz daščica nekoć skupog parketa. Sve će to jednom propasti, rekao je prošle nedjelje pater propovijedajući o hramu kojem su se Židovi, slijepi za išta nematerijalno, divili. Razmišljam o novcu kojim su se platili zidovi između kojih provodim većinu dana, o onome što je on predstavljao, o ljudima koji su njime kupovali ugled i čast, koji su odveć marili za ono vanjsko, vidljivo na prvi pogled. Razmišljam o Sekulićima i o Plavšićima i o nesretnim Compsonovima koji su mi ovomjesečna domaća zadaća za Book clubu (koji ovaj mjesec, btw, slavi šesti rođendan, jeeeeeej!).
"Nema sreće u ovoj kući."
Sve će to propasti, podsjećam se dok zamišljam velebnu antebellum kuću Compsonovih na koju me toliko asocira zgrada u kojoj je smješten dislocirani odjel općinskog suda na kojem radim. Nije mi Faulkner sjeo (btw, prezime mu je, inače, Falkner, a Faulkner je bio tipfeler kojeg je prihvatio – poprilično kul, zar ne?), ali jedno mu priznajem – vrhunski je atmosferičar (tu sam riječ sad izmislila). Savršeno je prikazao to sumorno proljeće na jugu Amerike, to vrijeme pokore, taj početak kraja, taj gust zrak kojeg nastoji udahnuti obitelj koja se ne zna uhvatiti u koštac sa svojim problemima – ako se gubitak ičijeg djevičanstva može uopće nazvati problemom.
(Ove kesten kocke recept su majke moje prijateljice, a identičan je receptu za kesten kocke u čuvenoj IPK zalogajnici koja je nekoć stajala na početku osječkog korza, današnje Kapucinske ulice - klik na recept)
Nisam planirala čitati Krik i bijes. Štoviše, bila mi je odbojna pomisao na čitanje nečega što nosi tako uznemirujuć naslov, ali predgovor u kojem Stjepan Krešić govori o Faulknerovoj ljubavi prema Caddy, prema čitavoj obitelji Compson koju je slovima na papiru oživio, navukao me – morala sam mu dati priliku. Legenda kaže da je Faulkner imao viziju djevojčice prljavog tura koja se popela na stablo da bi se upoznala sa zbivanjima u kući, dok su njena braća u podnožju drveta čekala njeno izvješće – od te slike je krenuo s pisanjem crtica koje su se razgranale u roman o propadanju jedne aristokratske američke obitelji južno od Mason-Dixon linije. Napisao je mnogo verzija, ispričao njihov život iz raznih perspektiva, ali konačna verzija svela se na pripovijedanje iz perspektive Benyja, retardiranog najstarijeg sina Compsonovih, Quentina, najveće uzdanice obitelji, momka s Harvarda opsjednutog smrću i obiteljskom čašću, Jasona, obiteljskog pokvarenjaka, i zaključno, priče iz perspektive crnkinje koja brine o obitelji, Dilsey. Ako uzmemo u obzir da je Krik i bijes objavljen 1929. godine, a da se Faulkner odvažio približiti čitatelju struju svijesti umno zaostale osobe, momka koji je odlučio oduzeti si život, proračunatog kriminalca i žene, i, k tome, crnkinje – onda mu moramo čestitati, ali, voljeti ga ne moramo.
Najčešće su mi romani koji su inovativno ili eksperimentalno tehnički izvedeni teško probavljivi, a ni Krik i bijes nije iznimka. Priča o Caddy koja miriše na drveće, jedinoj utjesi Benyja, jedinoj kćeri Compsonovih, simbolu svega dobroga i čistoga na svijetu, koja gubitkom djevičanstva okalja čast čitave obiteljske loze, pomjeri moralne kompase i uzburka emocije čak i najracionalnijih članova obitelji, držala mi je vodu, ali rečenice bez interpunkcijskih znakova, sjećanja likova pisana u kurzivu i naslonjena na sadašnje dojmove pripovjedača, izludila su me – knjigu nisam dovršila. Možda je Faulkneru bio cilj približiti pomaknuto stanje svijesti pojedinih likova čitatelju, ali ovo nije knjiga koja je pronašla put do mog srca. Iako bi se morala čitati više puta, Krik i bijes neću nikada više uzeti u ruke, to vam jamčim.
Ipak, Faulkner me potaknuo na razmišljanje o svjetovima koji se kriju iza svakog od nas, a koje krijemo od svih onih o čijim poslovima vodimo više računa nego o svojima, zatirući sve svoje istinito i autentično. Bliži se advent, no, čak i najdrskiji među nama uložit će popriličan trud da bi se prikazali boljima nego što jesu, jer bitno je što selo priča, a selo ne vidi našu struju svijesti, nije li tako? Eh, pa ja sam sita i svoje površnosti, a kamoli tuđe! Ovog Božića ne želim kupovati nove krpice niti dekoracije, ne želim ni čuti tuđe planove za kraj godine, ne želim biti vazda happy i ne želim ići ni na Advent u Beču, ni u Zagrebu, niti u Piškorevcima - želim više nego ikada ranije posegnuti za ovom truleži koja me načela ovakvu mlaku, želim mir i tišinu (OK, znam da pretjerujem, i par minuta privatnosti bilo bi dostatno), želim sanirati pukotine, renovirati zastarjelo i okorjelo, i ne ukrašavati svoju fasadu blještavim lampicama. Ako me i obuzme božićno potrošačko ludilo, pokušat ću se sabrati, jer, sve će to - ionako - propasti.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)