Preskoči na glavni sadržaj

You may say I'm a dreamer....

Nisam oduvijek ovako umorna, cinična i nervozna, kunem se. Nekad sam bila zaigrana, neustrašiva, sanjarila sam o nemogućim stvarima, maštala da mi se događaju filmski scenariji, hodala bih s kišobranom tijekom najtoplijeg dana u godini, pjevala duž cijele ulice na sav glas, pročitala sam Hobita u jednoj noći, skupljala sam Pokemone, imala sam stihove Lenonnove Imagine na zidu svoje tinejdžerske sobe, vjerovala sam u vile i u jednoroge, ali negdje je putem sva ta čarolija iščeznula iz mojih misli, iz mog bića. Ne mogu svaliti krivnju ni na koga jer sam svjesna da sam samoj sebi zabranila gledati svijet kroz ružičaste naočale – selidba u Šibenik i dvije godine usamljenosti me uništilo. Dok su mi prijatelji, miljama daleko, predbacivali negativan stav, ja sam svakog dana trudila pokupiti komadiće same sebe s poda, odraditi posao, izgurati još jedan dan. Ponestajalo mi je snage i tonula sam u cinizam i bijes. U tom sam raspoloženju i započela pisati ovaj blog prije točno sedam godina. U trenutku lucidnosti, bez puno informatičkih vještina i razmišljanja, složila sam post i objavila ga. Nitko ga nije vidio, nitko ga nije pročitao, ali ja sam lakše disala tog dana. Spasila sam samu sebe, bar nakratko.



Ipak, ta borba sa svime što me plaši i što me unesrećuje ostavila je trag na meni. Ne sanjarim više, trudim se biti prisutna i zahvalna Bogu na svemu što imam danas i ne očekivati ništa od života, a možda je to i razlog zašto čitam samo klasike i mračnu modernu fikciju. Mi smo ono što čitamo, htjeli – ne htjeli. Ipak, kad mi je prijateljica rekla da je knjiga Sanjar Strange nešto najbolje što je ove godine pročitala, poželjela sam je odmah u rukama - znatiželja je ubila mačku, je li. Kad ti netko na taj način preporuči knjigu, onda bi odbijanje čitanja takvog blaga značilo istepsti tom nekome iz ruku srce koje ti je pružio na dlanu, a to nikako ne bih htjela učiniti, pa sam Sanjara posudila od svoje Stane (hvala!), Sanjara lude književnice sa žestoko pink kosom, Laini Taylor.


Glavni lik ove narančaste knjige, koju sam silno željela pročitati, ali glede koje sam na samom početku odlučila da je djetinjasta i da mi se neće svidjeti, siroti je knjižničar Lazlo Strange, samozatajni momak slomljenog nosa, crnokos baš kao svaki Mađar kojeg znam (Mađarska u svijetu Laini Taylor ne postoji, pretpostavljam, ali ja sam neprestano razmišljala o podrijetlu njegovog imena), uvijek s glavom u oblacima, izgubljen u svom svijetu. Čitavog života Lazlo sluša legende o gradu čijeg se imena nitko više ni ne sjeća, a kojeg sada zovu samo Plač. Cijelim svojim srcem Lazlo vjeruje da je Plač stvaran, iako karavane iz njega odavno ne pristižu, a kada mu se pruži prilika da postane član ekspedicije koja odlučno, s još skrivenim ciljem, traži Plač, on zna da njegov život, koji se sveo na proučavanje legendi o čarobnom gradu, nije potraćen. Ekspedicija se sastojala od bivših stanovnika samog grada, od graditelja visokih tornjeva, djevojke koja se može uspeti na njih, alkemičara, mtematičara, blizanaca metalurga i raznih drugih izumitelja i umjetnika, a kako je njihova potraga napredovala, moje je zanimanje opadalo. A onda.



A onda je u priču ušla Sarai, djevojka kose i obrva boje cimeta, Sarai i njenih stotinu čestica tame, Sarai koja je jedna od preživjelih u palači u obliku serafina koja lebdi nad Plačem, jedna od preživjele djece ubijenih bogova, za čije postojanje nitko ne zna. Okot bogova sa čarobnim moćima, kažeš? Hm, zvuči zanimljivo. U jednom trenu knjiga bi me u potpunosti začarala, a u drugom sam se uvjeravala da sam uistinu blesava ako joj se prepustim. Bogovi koji manipuliraju ljudima, muza košmara s crnim obručem oko glave, koja ulazi u snove žitelja Plača i kojoj iz usta lete moljci? Pa to zvuči kao Luna girl u PJ Masks (nemate pojma o čemu pričam, znam) - na čemu je bila ta Laini kad je ovo pisala? Tražila sam izlike. Znam da gledam previše crtića za nekoga tko se želi prikazati prezrelim za fantasy žanr književnosti, ali ne bih li trebala čitati malo ozbiljniju literaturu, moja ti? Da, to je to, to je young adult knjiga, a ja sam valjda too old for this shit, baš kao Murtaugh. Nisam dopuštala knjižurini da me osvoji, ali je nisam htjela niti ispustiti iz ruku.


Negdje na polovici mučenja same sebe, tamo negdje gdje su se sve češće spominjala sakaćenja i krvave očne duplje, shvatila sam da me ova knjiga, nakon dugo vremena, potaknula da razmišljam o sebi iz perspektive mene, ne roditelja, ne kćeri, ne sestre, ne prijateljice - samo mene. Nisam bila ni svjesna koliko je vremena prošlo, a da moju radost nije uzrokovala tek šačica šljokica (Glitter girl and all). Postala sam majka, trebala bih biti odgovorna, ne tratiti vrijeme na maštanja, biti sebi na zadnjem mjestu. Ali, nisu djeca sav moj svijet, ima ispod ove umorne i živčane mame još puno toga, ima još neotkrivenog blaga, još pjesama koje se pjevaju grleno, još izgubljenih gradova. Ostatak knjige pročitala sam u jednom dahu, prepustila sam se. I povjerovala sam Lazlu, i Sarai, i svemu što ih veže, i što ih razdvaja, povjerovala sam da se duh može ulijeniti ako zanemaruješ strasti. Svima nam trebaju potrage za nečim izgubljenim, nečim što su drugi već zaboravili, nečim u što samo mi imamo vjeru. Trebaju nam spektrali, mezartimi, lebdeće citadele, treba nam Lazlova predivna naivnost, treba nam sanjarska perspektiva, NO MATTER WHAT - i hvala Laini Taylor što nas podsjeća na to, što nas tjera da bar na tren zavidimo djevojkama pink kose s kojima se na ulici mimoilazimo, tako bezbrižnima, a tako spremnima za ostvarenje svih snova.

Ovo možda nije najbolja knjiga koju sam ove godine pročitala, ali je svakako najpokrivenija fairy dustom, a za prave sanjare to je gotovo i jednako :)


Hvala mojoj Marini na preporuci i na tome što je vjerovala u mene i kad me nije ni poznavala.


(Fotografirano kraj mauzoleja obitelji Pejačević u Našicama, i vječnog počivališta djevojke koja je puno sanjala, i koja se nije bojala ostvariti svoje snove, Dore Pejačević)

Primjedbe

  1. Sanjar sam na javi, što da radim. Hvala tebi što pokazuješ svakim postom da sam dobro vjerovala 😘

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...