Jugonostalgična

Ne znam koliko sam bila stara kad je moja opsesija dobila megalomanske razmjere, ali otkad pamtim voljela sam se zavući u mamin ormar, i u njega sam uvijek zavirivala s jasnim ciljem. Mamin ormar bio je poput portala u drugi svijet, moja osobna Narnija. Ondje cijeli moj život mama drži svoje tajne - svoje dnevnike, stare fotografije u kutijama za cipele čije tvornice su odavno izbrisane s lica zemlje, svoje crteže, bilješke s pjesmama koje je voljela ili pisala, i svoju lektiru iz osmog razreda, blago na kojem se, zahvaljujući meni, nikada paučina nije stigla stvoriti. Naravno, nije mi vrag dao mira, pa sam kao dijete pročitala prvu rečenicu maminog tinejdžerskog dnevnika, užasnula se, i otad vjerujem da prokletstvo snađe svakoga tko čita tuđe dnevnike, poput Tutankamonove kletve. U dnevniku je, naime, pisalo - "Danas sam se cijeli dan izležavala". Iako se to čini kao tipična letargična pubertetska rečenica, meni, koja nikad nije vidjela mamu da leži, a kamoli da se i z l e ž a v a, bio je to life changing moment. Ta tko je ta moja mama bila prije nego sam nastala ja? Tko je ta osoba? Kako je moguće da se žena koja dvadeset i četiri sata na dan kuha, pere, sprema, briše, prostire, žmiče, odštopava, pegla, kopa, hekla, slaže, kosi, čupa, žena koja ne spava, nekada izležavala jedan cijeli dan? Od toga dana, kunem se, nisam čitala ničije dnevničke zapise, a mamu, onu pravu, onu prije mene, odlučila sam pronaći u drugim bilješkama, najprije u njenoj lektiri koja je bila puna stranih riječi kao što su partizani ili proleteri. Osim Nazora, Verna, Šenoe, Kozarca, Dickensa, Šimunovića, Novaka, Hemingwaya, Kolara, našli su se ondje i neki potpuno nepoznati mi autori - Arsen Diklić, Josip Barković, Petar Kočić, Branko Ćopić, Ivan Cankar, Simo Matavulj, Vjekoslav Kaleb (da, primijetili ste, u cijeloj bilježničetini nema zapisa niti o jednoj knjizi ženskog autora). Ove autore pregazilo je vrijeme, iliti školski sustav devedesetih, poslijeratno doba. Kako mama u školi nikada nije čula za npr. Jagodu Truhelku, tako ni ja nisam čula za navedene autore, zacijelo jer su u njihovim bilješkama o piscima stajale konstatacije - otišao u partizane, otac mu je bio pravoslavni svećenik, umro u Beogradu. Bez obzira na politiku, na ljubav prema domovini, na rat koji me lišio strica, na cenzuru koju život spontano izvede, upravo su mi ti autori bili najintrigantniji. Znate kako to ide sa prešutno zabranjenim voćem - ja sam djetinjstvo provela čitajući Pionirsku trilogiju Branka Ćopića,  sestra je slušala Riblju čorbu, a sada, kad smo starije, tražimo mamine preporuke i izvan granica stare požutjele teke i zabranjenih gramofonskih ploča.

Jedna od takvih preporuka je i roman Nečista krv - klasik srpskog književnika Borisava Bore Stankovića, najvećeg srpskog realista, objavljen 1910. godine. Ovaj roman nije aktualan, hvala Bogu, ali je iznimno bitan za ono što danas zovemo ženska prava. Ako mislite da je Sluškinjina priča strašna, Nečista krv će vam slomiti srce, jer, za razliku od Margaret Atwood, Stanković za temu uzima stvarne događaje - običaje južne Srbije zvane snohačenje, a koji su iskorijenjeni tek 1950.-tih godina. Glavni lik romana je djevojka Sofka koja živi u Vranju na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, kao jedino dijete bogatog trgovca. Kako je zbog oca uživala u strahopoštovanju i divljenju od strane drugih momaka, samouvjerena Sofka je uživala u dokonom životu, golicajući si maštu, tek ponekad čeznuvši za muškom rukom i strepeći da ne postane usidjelica. Otac, koji je odsutan većinu Sofkina života, i za kojim i ona i majka pate, gubi svoju moć i bogatstvo, i udaje Sofku za dvanaestogodišnjeg momčića čiji otac, po običaju, preuzima njegove obveze u bračnoj postelji dok muž ne postane punoljetan. I kao da se nalaze u Zoni sumraka, nitko svekru ne zamjera takvo ponašanje, ponajmanje sinčić koji će taj običaj nastaviti njegovati kad za to dođe vrijeme. Stanković na iznimno kuku!-lele!-uznemirujuć i autentičan način naglašava žensku snagu i čitatelju, uzimajući baš Sofku za glavni lik romana, postavlja važna pitanja o ženskoj slobodi koja tako često biva ugašena od prvog muškarca za kojeg se žena u životu veže - od oca, pomalo nalik Novaku koji se služi likom Lucije Stipančić da bi oslikao tip buntovnice koja se usprotstavlja ocu u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća. U modi su neustrašive žene, a žene koje predstavlja Sofka pripadaju posebnoj kategoriji neustrašivosti, ne čini li vam se?

 

Ne morate vi čitati o Sofki, niti poznavati knjige Bratstva i jedinstva, ali morali biste pogledati stare fotografije, zaviriti u stare bilježnice, odškrinuti zaboravljena vrata, zagrebati ispod površine sadašnjosti. Danas, kad tisuće book blogera i izdavačkih kuća diktiraju što se treba čitati, kad treba ostati u trendu sa svime, pa i sa čitalačkim navikama, pa se čini kao da svi, pomalo bezkarakterno, čitamo iste knjige, sve manje se vodi računa o knjižnicama koje čuvaju toliko nepročitanih knjiga. One možda nemaju prelijepe korice i nisu trenutno hit na Amazonu, ali nekome su nešto značile, nekoga su promijenile, nekoga su nešto naučile, neku su mamu pretvorile u neustrašivu feministicu, u nekoj su kćeri probudile ljubav prema zaboravljenoj lijepoj književnosti i divljenje prema mami, onoj pravoj, onoj davnoj, i ovoj, još boljoj, ovoj sada.