Preskoči na glavni sadržaj

Krivo je more, pardon - jugo

Nisam nikad imala ljetnu avanturu. Štoviše, u tinejdžerskim godinama, kad normalnim mladim bićima padaju morska ljubakanja na pamet, sama ideja ljetovanja nije me oduševljavala jer je predstavljala provođenje vremena s čitavom familijom u još manjem prostoru od onog u kojem ga provodimo tijekom godine. Dok su moje prijateljice škicale momke na plažama na kojima su njihovi roditelji kartali belu i jeli kruh s paštetom, ja bih se pri povratku s ljetovanja hvalila pročitanim opusom Agathe Christie ili Mary Higgins Clark. Najbliže ljetnoj romansi za moj pojam bilo je slušanje Vesne Pisarović na walkmanu i danonoćno SMS-anje s tadašnjim boyfriendom, a sadašnjim - mužem. Hm, da, jutro nam nikad nije donijelo kraj, a kad smo malo odrasli, i kad smo mogli zajedno ljetovati, ja sam redovito pronalazila razloge za svađu i pola bismo godišnjeg odmora od fakultetskih obveza proveli dureći se, dok je morski žal golicao maštu svakom drugom prosječnom pobunjenom mladcu. Tako je oduvijek bilo, more je iz nekog razloga uvijek budilo najgore u meni, ali nije odustajalo od mene - uvijek me pokušavalo vratiti k sebi, opravdavalo se i uvjeravalo me - nije krivo more, krivo je jugo.

Rečenica je to koju sam puno puta čula nakon što sam se, trbuhom za kruhom, preselila u Dalmaciju - life's funny that way. More mi je priuštilo neke od najtežih i najizazovnijih trenutaka u životu, ali i neke od najromantičnijih, baš kako su obećavale pjesme. Ipak, trebale su godine da na morskoj obali udahnem punim plućima, opustim se i budem svoja, a more me strpljivo čekalo, znajući da se uvijek sve svede na onu staru - sve u svoje vrijeme, i oluje, i sunca.


Baš kao što se more u mom životu pojavilo neočekivano, neočekivano mi se u rukama stvorila i friška knjiga hrvatske književnice s njemačkom adresom (slaba sam na takve, pogotovo na Maricu Bodrožić) - Krivo je jugo Nataše Dragnić. Nije mi to prvi susret s ovom autoricom pokraj čijeg sam imena davno, pročitavši njen prvijenac Svaki dan, svaki sat, stavila opasku - romantičarka. Očekivala sam romantiku i od njenog ovogodišnjeg romana, ali Nataša Dragnić, glumica, spisateljica, učiteljica, uspjela me iznenaditi steamy (volim te engleske višeznačnice) pričom o mladim samodopadnim Nijemcima koji s idejom o postavljanju kazališnog komada dolaze na otok Brač, potpuno nespremni za otočne vremenske (ne)prilike. Nonšalantni dijalozi nadobudnih umjetnika odmah su me usisali u vrtlog ljubavnih zavrzlama, a njihovo putovanje s naizgled bezazlenim ciljem ubrzo je postalo putovanje života, pomalo nalik psihodeličnom Šoljanovom Kratkom izletu. Ono što čini ovo djelo posebnim vještina je autorice za skrivanjem bitnoga između redaka, zbog čega se likovi Stefan, Barbara, Michael, Katrin, Lisa, Anton, pa i njihovi domaćini, Julia i Toma, čitatelju čine gotovo nedorečenima, jer čitatelj je taj koji likovima daje dodatnu, izrazito subjektivnu, dimenziju, zahvaljujući kojoj oni postaju ljudi od krvi i mesa, ljudi s kojima možemo suosjećati, koje možemo osuđivati, ljudi čije reakcije govore o njima više nego to čine njihove riječi. 


"Primio ju je za ruku i stavio je na svoj obraz. Kad bi to moglo biti dovoljno. Čovjek moževoljeti stvari, ljude, žudjeti za njima - a ipak ne moći podnijeti pogled na njih kad bol postane prevelika, taj bezdan neimanja."

U ovoj izuzetno atmosferičnoj psihološkoj drami koja me podsjetila na ljetne hitove kao što su izvrsni roman o ljetu Françoise Sagan Dobar dan, tugo i klaustrofibični klasik Agathe Christie Deset malih crnaca, netko će se pronaći, netko će moliti za ljubav, netko napraviti prvi korak, netko će se zakuniti da zna prepoznati da oluja polako jenjava čak i ako ne izgleda tako, netko će poželjeti da more utiša sve zvukove svijeta, a čežnje izgubljenih likova mnoge će od nas, vjerujem, natjerati da prolistamo stare foto albume, prisjetimo se romantičnih trenutaka uz šum mora ili, u mom slučaju, napetosti koja bi se s ljetom u meni namreškala poput valova.


Jedno je sigurno, Krivo je jugo seksi je ljetno štivo zbog kojeg ćete nakratko izgubiti razum koji vas tijekom godine opterećuje svojim analizama i uvažavanjima tuđih želja, zbog kojeg ćete se spontano prepustiti strastima, a za sve ono nepromišljeno reći - krivo je jugo!


"To znači da ti ovaj vjetar tako okrene pamet, pomiješa je, protrese, da bi mogao nekoga ubiti i proći nekažnjeno. To, to je jugo, moj mladiću", odgovori mu Toma, pružajući mu dvije šalice kave.

Napisano za Ziher.hr

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...