Preskoči na glavni sadržaj

Krivo je more, pardon - jugo

Nisam nikad imala ljetnu avanturu. Štoviše, u tinejdžerskim godinama, kad normalnim mladim bićima padaju morska ljubakanja na pamet, sama ideja ljetovanja nije me oduševljavala jer je predstavljala provođenje vremena s čitavom familijom u još manjem prostoru od onog u kojem ga provodimo tijekom godine. Dok su moje prijateljice škicale momke na plažama na kojima su njihovi roditelji kartali belu i jeli kruh s paštetom, ja bih se pri povratku s ljetovanja hvalila pročitanim opusom Agathe Christie ili Mary Higgins Clark. Najbliže ljetnoj romansi za moj pojam bilo je slušanje Vesne Pisarović na walkmanu i danonoćno SMS-anje s tadašnjim boyfriendom, a sadašnjim - mužem. Hm, da, jutro nam nikad nije donijelo kraj, a kad smo malo odrasli, i kad smo mogli zajedno ljetovati, ja sam redovito pronalazila razloge za svađu i pola bismo godišnjeg odmora od fakultetskih obveza proveli dureći se, dok je morski žal golicao maštu svakom drugom prosječnom pobunjenom mladcu. Tako je oduvijek bilo, more je iz nekog razloga uvijek budilo najgore u meni, ali nije odustajalo od mene - uvijek me pokušavalo vratiti k sebi, opravdavalo se i uvjeravalo me - nije krivo more, krivo je jugo.

Rečenica je to koju sam puno puta čula nakon što sam se, trbuhom za kruhom, preselila u Dalmaciju - life's funny that way. More mi je priuštilo neke od najtežih i najizazovnijih trenutaka u životu, ali i neke od najromantičnijih, baš kako su obećavale pjesme. Ipak, trebale su godine da na morskoj obali udahnem punim plućima, opustim se i budem svoja, a more me strpljivo čekalo, znajući da se uvijek sve svede na onu staru - sve u svoje vrijeme, i oluje, i sunca.


Baš kao što se more u mom životu pojavilo neočekivano, neočekivano mi se u rukama stvorila i friška knjiga hrvatske književnice s njemačkom adresom (slaba sam na takve, pogotovo na Maricu Bodrožić) - Krivo je jugo Nataše Dragnić. Nije mi to prvi susret s ovom autoricom pokraj čijeg sam imena davno, pročitavši njen prvijenac Svaki dan, svaki sat, stavila opasku - romantičarka. Očekivala sam romantiku i od njenog ovogodišnjeg romana, ali Nataša Dragnić, glumica, spisateljica, učiteljica, uspjela me iznenaditi steamy (volim te engleske višeznačnice) pričom o mladim samodopadnim Nijemcima koji s idejom o postavljanju kazališnog komada dolaze na otok Brač, potpuno nespremni za otočne vremenske (ne)prilike. Nonšalantni dijalozi nadobudnih umjetnika odmah su me usisali u vrtlog ljubavnih zavrzlama, a njihovo putovanje s naizgled bezazlenim ciljem ubrzo je postalo putovanje života, pomalo nalik psihodeličnom Šoljanovom Kratkom izletu. Ono što čini ovo djelo posebnim vještina je autorice za skrivanjem bitnoga između redaka, zbog čega se likovi Stefan, Barbara, Michael, Katrin, Lisa, Anton, pa i njihovi domaćini, Julia i Toma, čitatelju čine gotovo nedorečenima, jer čitatelj je taj koji likovima daje dodatnu, izrazito subjektivnu, dimenziju, zahvaljujući kojoj oni postaju ljudi od krvi i mesa, ljudi s kojima možemo suosjećati, koje možemo osuđivati, ljudi čije reakcije govore o njima više nego to čine njihove riječi. 


"Primio ju je za ruku i stavio je na svoj obraz. Kad bi to moglo biti dovoljno. Čovjek moževoljeti stvari, ljude, žudjeti za njima - a ipak ne moći podnijeti pogled na njih kad bol postane prevelika, taj bezdan neimanja."

U ovoj izuzetno atmosferičnoj psihološkoj drami koja me podsjetila na ljetne hitove kao što su izvrsni roman o ljetu Françoise Sagan Dobar dan, tugo i klaustrofibični klasik Agathe Christie Deset malih crnaca, netko će se pronaći, netko će moliti za ljubav, netko napraviti prvi korak, netko će se zakuniti da zna prepoznati da oluja polako jenjava čak i ako ne izgleda tako, netko će poželjeti da more utiša sve zvukove svijeta, a čežnje izgubljenih likova mnoge će od nas, vjerujem, natjerati da prolistamo stare foto albume, prisjetimo se romantičnih trenutaka uz šum mora ili, u mom slučaju, napetosti koja bi se s ljetom u meni namreškala poput valova.


Jedno je sigurno, Krivo je jugo seksi je ljetno štivo zbog kojeg ćete nakratko izgubiti razum koji vas tijekom godine opterećuje svojim analizama i uvažavanjima tuđih želja, zbog kojeg ćete se spontano prepustiti strastima, a za sve ono nepromišljeno reći - krivo je jugo!


"To znači da ti ovaj vjetar tako okrene pamet, pomiješa je, protrese, da bi mogao nekoga ubiti i proći nekažnjeno. To, to je jugo, moj mladiću", odgovori mu Toma, pružajući mu dvije šalice kave.

Napisano za Ziher.hr

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...