Preskoči na glavni sadržaj

Proljeće u Francuskoj!

Ah, Pariz u proljeće! Tko ga ne bi volio vidjeti u cvatu i suncu, pogotovo kad pogled kroz prozor izgleda deprimirajuće - kiša, opet! Ipak, ovih sam dana otplovila u Francusku zahvaljujući knjigama francuskih autora koje sam progutala i tako uživala u ovom mjesecu frankofonije.


Prvu od njih dobila sam od kuma i kume za rođendan - Popis mojih želja Francuza Gregoirea Delacourta (pitam se je li u rodu s Fleur Delacour - ispričavam se ako vam nije jasno o čemu ja to), koja je must read knjiga za 2016. godinu i savršen poklon za rođendan! Kum mi je napisao posvetu "U svakoj ženi čuči popis želja" (nakon dugo promišljanja) i naredio da uplatim loto, i osvojim ga, jer u knjizi glavni lik osvaja 18 milijuna eura i brižno čuva loto ček, tajeći od muža i bližnjih svoj dobitak, slažući u glavi popis svojih želja - onih sitnih stvari za koje mislimo da bi nam promijenile život, samo da ih imamo. Svatko ga ima, sastojao se on od skupog automobila ili od kalupa za kugluf (promaknuo mi je na sniženju u Plodinama, damn!) i svi sanjaju o tom nepresušnom izvoru novca koji bi nam kupio sreću. Ne volim previše doktora Housea, ali jednu sam njegovu rečenicu zapamtila za sva vremena - "Sretni ljudi ne igraju loto", i zaista, to je tako, jer sretni ljudi znaju da sreću čine sitnice koje se ne mogu kupiti - zdravlje, smijeh djeteta, obitelj na okupu, zagrljaj prijatelja kojeg dugo nismo vidjeli, mužev poljubac prije spavanja. OK, OK, ipak sam poslala muža da mi uplati eurojackpot - ali nisam pogodila niti jedan broj, nije to za mene. Hvala Bogu, neka tako i ostane, jer s novcem nisam baš najbolja - bolje mi idu ove stvari koje nemaju cijenu.


Druga knjiga koju vam mogu preporučiti već je spomenuta na blogu ranije - radi se o ovomjesečnom izboru mog Book cluba - legendarnoj Dobar dan, tugo Francoise Sagan. O njoj su svi nešto čuli, svi znaju da je 1954., kad je objavljena, šokirala francusku javnost, ali nitko zapravo nije siguran što krije taj kratki roman, često prodavan pod "ljubavni roman". Protagonistica romana je mlada Cecile, djevojka bez majke koja je odrasla u internatu, bez oca koji joj pažnju nastoji nadoknaditi lagodnim životom i ljetovanjem na francuskoj rivijeri. Ona u svom ocu Raymondu vidi uzor, nekoga tko se ne zamara promišljanjima, tko uživa u životu i mladim djevojkama koje mijenja kao čarape - sve do kobnog trenutka kada se odluči vjenčati profinjenom, i po godinama prikladnijom, Annom. U Anni Cecile vidi prijetnju i ona izvodi svakakve spletke ne želeći izgubiti netom darovanu slobodu. Roman je napisan maestralno, ostavljajući čitatelju da sam kroji sudbinu likova, po svom nahođenju i logici, zbog čega je Francoise Sagan i postala celebrity prije šezdeset godina - napisavši roman sa samo osamnaest godina! Uz vino i madeleines kolačiće (Sagan je prezime posudila od Prousta) sa svojim knjiškim prijateljicama raspravljala sam o boli, odgovornosti, promjeni i pobudama iz kojih pisci uopće stvaraju svoja djela, i uživala, toplo preporučujem!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Život lišen matematike

Pitam se, pitam - zašto uvijek iznova instinktivno posežem za djelima o nekim retro vremenima, čije me zaboravljene scenografije vraćaju u djetinjstvo, kroz čiju maglu vidim sebe kao djevojčicu, osluškujem si govor i misli, nastojim se sprijateljiti s tim bićem od kojeg me život 21. stoljeća razdvojio? Primijetila sam odmah taj čudan naslov nove knjige Tanje Tolić, zagrebačke novinarke, urednice i osnivačice portala “Najbolje knjige" - to grčko slovo o kojem ne znam ništa, koje ne koristim u svom životu lišenom matematike i fizike. Pročitavši pogovor Jadranke Pintarić na poleđini knjige "Fi" Tanje Tolić, stavila sam ju na pult knjižničara Kreše, koji nije ni slutio koliko od ove knjige očekujem. U provokativnom pogovoru Jadranka Pintarić govori o mitu nedužnog djetinjstva provedenog u bezbrižnosti igre i istovremeno obećava "psihološki, generacijski i društveni roman koji je istodobno čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom", i koji će "nas ist...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

Neslomljivi serijofil

U posljednje vrijeme nisam baš filmofil - teško mi je sjediti na jednom mjestu dugo vremena pa si malo prilegnem, i zaspim. Posljednji film koji sam pogledala bio je The Age of Adaline. Predvidljiv je to film snimljen samo da bi se Blake Lively prošetala u nekoliko retro outfita i pokazala na premijeri svoju wow figuru poslije poroda, ali mi se u njemu svidio pripovjedačev glas - podsjetio me na Pushing daisies koje sam obožavala (još nisam prežalila njeno prijevremeno ukidanje). Uostalom, uvijek volim filmove koji me natjeraju da cijenim svoju smrtnost - starenje je privilegija, pretty people! Anyway, budući da slabo gledam filmove, kad je na na televiziji nogomet, bacim se na TV serije. Već dugo tragam za serijom koja bi me osvojila poput Gilmoreica, ali niti jedna im nije ni do koljena. Ipak, ovo su neke od zgodnih serija o inspirativnim ženama koje vam preporučujem! Grace and Frankie Glavne su junakinje ove serije, koju sam spazila preko Instragram profila neodoljive G...

Na tragu Agathe Christie: Sherlock Holmes

Kako misliš, na tvoj izbor knjiga ne utječe godišnje doba? Želiš li mi reći da, kad krupne kišne kapi pokucaju na tvoj prozor, ne posežeš za dekicom, šalicom čaja i knjigom Agathe Christie , bezobrazno uživajući u engleskom vremenu? Stvarno? Kad vidiš listopadsku maglu kako lebdi nad Dravom, ne poželiš ponovno čitati o vrištinama "Orkanskih visova", ne poželiš se vratiti u Brideshead ili u Manderlay ? Kad vidiš vrane kako jedre nebom s ljuskastim lopticama oraha u kljunovima, ne osjetiš neodoljiv poriv za knjigom Edgara Allana Poea ? Ah, čovječe, onda se mi uopće ne razumijemo! "Kad se spustila večer, obukao sam kišnu kabanicu i krenuo pun turobnih misli prema močvari, izlažući se hladnoj kiši, koja mi je šibala lice, i vjetru koji mi je svirao oko ušiju. Bog neka se smiluje onima koji sad idu kroz močvaru, jer se i čvrsta zemlja pretvorila u blato. Stigao sam do one crne hridi na kojoj sam vidio onoga usamljenog čovjeka, popeo se na nju i s visine pogledao turoban kraj...