Preskoči na glavni sadržaj

Proljeće u Francuskoj!

Ah, Pariz u proljeće! Tko ga ne bi volio vidjeti u cvatu i suncu, pogotovo kad pogled kroz prozor izgleda deprimirajuće - kiša, opet! Ipak, ovih sam dana otplovila u Francusku zahvaljujući knjigama francuskih autora koje sam progutala i tako uživala u ovom mjesecu frankofonije.


Prvu od njih dobila sam od kuma i kume za rođendan - Popis mojih želja Francuza Gregoirea Delacourta (pitam se je li u rodu s Fleur Delacour - ispričavam se ako vam nije jasno o čemu ja to), koja je must read knjiga za 2016. godinu i savršen poklon za rođendan! Kum mi je napisao posvetu "U svakoj ženi čuči popis želja" (nakon dugo promišljanja) i naredio da uplatim loto, i osvojim ga, jer u knjizi glavni lik osvaja 18 milijuna eura i brižno čuva loto ček, tajeći od muža i bližnjih svoj dobitak, slažući u glavi popis svojih želja - onih sitnih stvari za koje mislimo da bi nam promijenile život, samo da ih imamo. Svatko ga ima, sastojao se on od skupog automobila ili od kalupa za kugluf (promaknuo mi je na sniženju u Plodinama, damn!) i svi sanjaju o tom nepresušnom izvoru novca koji bi nam kupio sreću. Ne volim previše doktora Housea, ali jednu sam njegovu rečenicu zapamtila za sva vremena - "Sretni ljudi ne igraju loto", i zaista, to je tako, jer sretni ljudi znaju da sreću čine sitnice koje se ne mogu kupiti - zdravlje, smijeh djeteta, obitelj na okupu, zagrljaj prijatelja kojeg dugo nismo vidjeli, mužev poljubac prije spavanja. OK, OK, ipak sam poslala muža da mi uplati eurojackpot - ali nisam pogodila niti jedan broj, nije to za mene. Hvala Bogu, neka tako i ostane, jer s novcem nisam baš najbolja - bolje mi idu ove stvari koje nemaju cijenu.


Druga knjiga koju vam mogu preporučiti već je spomenuta na blogu ranije - radi se o ovomjesečnom izboru mog Book cluba - legendarnoj Dobar dan, tugo Francoise Sagan. O njoj su svi nešto čuli, svi znaju da je 1954., kad je objavljena, šokirala francusku javnost, ali nitko zapravo nije siguran što krije taj kratki roman, često prodavan pod "ljubavni roman". Protagonistica romana je mlada Cecile, djevojka bez majke koja je odrasla u internatu, bez oca koji joj pažnju nastoji nadoknaditi lagodnim životom i ljetovanjem na francuskoj rivijeri. Ona u svom ocu Raymondu vidi uzor, nekoga tko se ne zamara promišljanjima, tko uživa u životu i mladim djevojkama koje mijenja kao čarape - sve do kobnog trenutka kada se odluči vjenčati profinjenom, i po godinama prikladnijom, Annom. U Anni Cecile vidi prijetnju i ona izvodi svakakve spletke ne želeći izgubiti netom darovanu slobodu. Roman je napisan maestralno, ostavljajući čitatelju da sam kroji sudbinu likova, po svom nahođenju i logici, zbog čega je Francoise Sagan i postala celebrity prije šezdeset godina - napisavši roman sa samo osamnaest godina! Uz vino i madeleines kolačiće (Sagan je prezime posudila od Prousta) sa svojim knjiškim prijateljicama raspravljala sam o boli, odgovornosti, promjeni i pobudama iz kojih pisci uopće stvaraju svoja djela, i uživala, toplo preporučujem!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...