Preskoči na glavni sadržaj

Birthday week aux Gilmore Girls

Za četvrti rođendan na poklon sam dobila sestricu, i bio je to najljepši poklon koji djevojčica može dobiti! Godinama smo zajedno slavile rođendane koji su dan za danom, godinama puhale u dvije torte odjednom, i bilo je to super, sve dok starija seka nije počela na rođendan zvati prijatelje - rođendan sestrice pao je u drugi plan, da ne spominjem činjenicu da je u naš život stigla i mala napast zvana baby sestrica koja se trpala svagdje. Zato, ove smo godine rođendane odlučile slaviti drugačije - ja sam svoj proslavila u prošlu nedjelju (muž se posebno potrudio oko poklona, od čokolade, knjiga do masaže), a ona će u sljedeću - a cijeli tjedan između slavit ćemo svoje sestrinstvo (ya ya!) po uzoru na Lorelai i Rory


Možda nećemo ići na manikuru, niti ćemo jesti world's largest pizzu, ali evo što hoćemo:

1. Jedna drugoj preporučiti 1 film, 1 knjigu i 1 seriju i 1 glazbenika/grupu koju ova druga nikad ne bi pogledala/poslušala sama, a prvoj se jako sviđa – uz obavezu da će se film i serija pogledati (barem par epizoda), glazba poslušati (barem par pjesama) a knjiga pročitati u sljedećih 6 mjeseci i da će se javiti dojmovi.


2. Jedna s drugom podijeliti najdražu uspomenu koja uključuje ovu drugu (privatno, na Facebooku...)

3. Ispričati se jedna drugoj za nešto što smo napravile/nismo napravile i nikad se nismo ispričale. Zahvaliti se jedna drugoj za nešto za što se dosad nismo zahvalile, makar je i očito (bitno je da to nikad jedna drugoj nismo rekle). 

4. Navesti: 

a. 1 osobinu koju najviše cijeniš kod ove druge

b. 1 osobinu ove druge koju bi ti htjela posjedovati

c. 1 osobinu koju ti imaš i misliš da bi drugoj osobi dobro došla



5. Nalakirati nokte istom bojom. 

6. Napisati pismo drugoj osobi koje ćeš joj pokloniti za sljedeći rođendan. (Želje, predviđanja itd.)


7. Pomoliti se jedna za drugu.

Zasad sam se usosila - morat cu gledati Captain Americu (da, moja sestra je geek), a ona mora slušati Silente (inače ne sluša ništa domaće produkcije)! Već čitajući zadatke sam shvatila da sam sličnija svojoj sestri nego sam mislila, zapravo, bila sam uvjerena da smo totalne suprotnosti. Istina, nemoguće je preporučiti joj neki film koji ne bi pogledala jer imamo poprilično sličan ukus. Danas,pak, vrtim u glavi sve naše uspomene (prepuno ih je dugoročno pamćenje, sjaje se kao kuglice u Inside outu - da, još je aktualan) i zaključila sam da su mi najdraže uspomene na sestru svi oni trenuci kad me iznenadila - kad je kao dvogodišnja izvela solo koncert zabavne glazbe pred nepoznatim ljudima na moru, kad je u isto vrijeme bila predsjednica Frame i predsjednica razreda, ali je odlično žonglirala obvezama, kad je postala urednica Frama portala, kad je branila svoj diplomski rad, kad mi je pjevala na vjenčanju... Uvijek je hrabrija od mene, nikad se ne žali na previše obveza, uvijek je elokventna i staložena, i definitivno mogu reći da ja nemam osobine koja bi njoj bila potrebna! Kad bolje razmislim, ona mi je starija sestra koju nikada nisam imala - toliko sam više ja naučila od nje, nego ona od mene - i to je ono za čime najviše žalim - bila sam loša velika sestra. Možda je vrijeme prošlo i ne može se vratiti, ali ne smijemo zaboraviti, najljepše godine sestrinstva tek slijede! Sretan rođendan, sestrice!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...