Preskoči na glavni sadržaj

Birthday week aux Gilmore Girls

Za četvrti rođendan na poklon sam dobila sestricu, i bio je to najljepši poklon koji djevojčica može dobiti! Godinama smo zajedno slavile rođendane koji su dan za danom, godinama puhale u dvije torte odjednom, i bilo je to super, sve dok starija seka nije počela na rođendan zvati prijatelje - rođendan sestrice pao je u drugi plan, da ne spominjem činjenicu da je u naš život stigla i mala napast zvana baby sestrica koja se trpala svagdje. Zato, ove smo godine rođendane odlučile slaviti drugačije - ja sam svoj proslavila u prošlu nedjelju (muž se posebno potrudio oko poklona, od čokolade, knjiga do masaže), a ona će u sljedeću - a cijeli tjedan između slavit ćemo svoje sestrinstvo (ya ya!) po uzoru na Lorelai i Rory. 


Možda nećemo ići na manikuru, niti ćemo jesti world's largest pizzu, ali evo što hoćemo:

1. Jedna drugoj preporučiti 1 film, 1 knjigu i 1 seriju i 1 glazbenika/grupu koju ova druga nikad ne bi pogledala/poslušala sama, a prvoj se jako sviđa – uz obavezu da će se film i serija pogledati (barem par epizoda), glazba poslušati (barem par pjesama) a knjiga pročitati u sljedećih 6 mjeseci i da će se javiti dojmovi.


2. Jedna s drugom podijeliti najdražu uspomenu koja uključuje ovu drugu (privatno, na Facebooku...)

3. Ispričati se jedna drugoj za nešto što smo napravile/nismo napravile i nikad se nismo ispričale. Zahvaliti se jedna drugoj za nešto za što se dosad nismo zahvalile, makar je i očito (bitno je da to nikad jedna drugoj nismo rekle). 

4. Navesti: 

a. 1 osobinu koju najviše cijeniš kod ove druge

b. 1 osobinu ove druge koju bi ti htjela posjedovati

c. 1 osobinu koju ti imaš i misliš da bi drugoj osobi dobro došla



5. Nalakirati nokte istom bojom. 

6. Napisati pismo drugoj osobi koje ćeš joj pokloniti za sljedeći rođendan. (Želje, predviđanja itd.)


7. Pomoliti se jedna za drugu.

Zasad sam se usosila - morat cu gledati Captain Americu (da, moja sestra je geek), a ona mora slušati Silente (inače ne sluša ništa domaće produkcije)! Već čitajući zadatke sam shvatila da sam sličnija svojoj sestri nego sam mislila, zapravo, bila sam uvjerena da smo totalne suprotnosti. Istina, nemoguće je preporučiti joj neki film koji ne bi pogledala jer imamo poprilično sličan ukus. Danas,pak, vrtim u glavi sve naše uspomene (prepuno ih je dugoročno pamćenje, sjaje se kao kuglice u Inside outu - da, još je aktualan) i zaključila sam da su mi najdraže uspomene na sestru svi oni trenuci kad me iznenadila - kad je kao dvogodišnja izvela solo koncert zabavne glazbe pred nepoznatim ljudima na moru, kad je u isto vrijeme bila predsjednica Frame i predsjednica razreda, ali je odlično žonglirala obvezama, kad je postala urednica Frama portala, kad je branila svoj diplomski rad, kad mi je pjevala na vjenčanju... Uvijek je hrabrija od mene, nikad se ne žali na previše obveza, uvijek je elokventna i staložena, i definitivno mogu reći da ja nemam osobine koja bi njoj bila potrebna! Kad bolje razmislim, ona mi je starija sestra koju nikada nisam imala - toliko sam više ja naučila od nje, nego ona od mene - i to je ono za čime najviše žalim - bila sam loša velika sestra. Možda je vrijeme prošlo i ne može se vratiti, ali ne smijemo zaboraviti, najljepše godine sestrinstva tek slijede! Sretan rođendan, sestrice!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Život lišen matematike

Pitam se, pitam - zašto uvijek iznova instinktivno posežem za djelima o nekim retro vremenima, čije me zaboravljene scenografije vraćaju u djetinjstvo, kroz čiju maglu vidim sebe kao djevojčicu, osluškujem si govor i misli, nastojim se sprijateljiti s tim bićem od kojeg me život 21. stoljeća razdvojio? Primijetila sam odmah taj čudan naslov nove knjige Tanje Tolić, zagrebačke novinarke, urednice i osnivačice portala “Najbolje knjige" - to grčko slovo o kojem ne znam ništa, koje ne koristim u svom životu lišenom matematike i fizike. Pročitavši pogovor Jadranke Pintarić na poleđini knjige "Fi" Tanje Tolić, stavila sam ju na pult knjižničara Kreše, koji nije ni slutio koliko od ove knjige očekujem. U provokativnom pogovoru Jadranka Pintarić govori o mitu nedužnog djetinjstva provedenog u bezbrižnosti igre i istovremeno obećava "psihološki, generacijski i društveni roman koji je istodobno čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom", i koji će "nas ist...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

Neslomljivi serijofil

U posljednje vrijeme nisam baš filmofil - teško mi je sjediti na jednom mjestu dugo vremena pa si malo prilegnem, i zaspim. Posljednji film koji sam pogledala bio je The Age of Adaline. Predvidljiv je to film snimljen samo da bi se Blake Lively prošetala u nekoliko retro outfita i pokazala na premijeri svoju wow figuru poslije poroda, ali mi se u njemu svidio pripovjedačev glas - podsjetio me na Pushing daisies koje sam obožavala (još nisam prežalila njeno prijevremeno ukidanje). Uostalom, uvijek volim filmove koji me natjeraju da cijenim svoju smrtnost - starenje je privilegija, pretty people! Anyway, budući da slabo gledam filmove, kad je na na televiziji nogomet, bacim se na TV serije. Već dugo tragam za serijom koja bi me osvojila poput Gilmoreica, ali niti jedna im nije ni do koljena. Ipak, ovo su neke od zgodnih serija o inspirativnim ženama koje vam preporučujem! Grace and Frankie Glavne su junakinje ove serije, koju sam spazila preko Instragram profila neodoljive G...

Na tragu Agathe Christie: Sherlock Holmes

Kako misliš, na tvoj izbor knjiga ne utječe godišnje doba? Želiš li mi reći da, kad krupne kišne kapi pokucaju na tvoj prozor, ne posežeš za dekicom, šalicom čaja i knjigom Agathe Christie , bezobrazno uživajući u engleskom vremenu? Stvarno? Kad vidiš listopadsku maglu kako lebdi nad Dravom, ne poželiš ponovno čitati o vrištinama "Orkanskih visova", ne poželiš se vratiti u Brideshead ili u Manderlay ? Kad vidiš vrane kako jedre nebom s ljuskastim lopticama oraha u kljunovima, ne osjetiš neodoljiv poriv za knjigom Edgara Allana Poea ? Ah, čovječe, onda se mi uopće ne razumijemo! "Kad se spustila večer, obukao sam kišnu kabanicu i krenuo pun turobnih misli prema močvari, izlažući se hladnoj kiši, koja mi je šibala lice, i vjetru koji mi je svirao oko ušiju. Bog neka se smiluje onima koji sad idu kroz močvaru, jer se i čvrsta zemlja pretvorila u blato. Stigao sam do one crne hridi na kojoj sam vidio onoga usamljenog čovjeka, popeo se na nju i s visine pogledao turoban kraj...