Preskoči na glavni sadržaj

Pravila za veselo rođendansko darivanje

Posljednjih dana hodamo od rođendana do rođendana, od nećakinjinog trećeg s hrpom djece svih uzrasta (šokirano smo ih gledali - Behold our future!) pa sve do bakinog jubilarnog 50. koji se zapravo sveo na obožavanje Franke (dok sam ja, nakon šest mjeseci, brisnula k frizeru na make over!).
Dolazak proljeća, otkad znam za sebe, ne obilježavaju visibabe, nego rođendani - i iscrpljujuće razmišljanje - o poklonima! Volim poklone. Volim ih primiti, a još više darivati (djelomično i zato što mi muž kupi nešto kao ovlaživač zraka (čitaj: actually mi je kupio ovlaživač zraka), mama mi je zadnje poklonila ribež za povrće (jer sad sam k'o fol ozbiljna udana žena), a prijatelji mi često donose cvijeće (koje ubijem nemilosrdno!) ili mirisne kupke - čak i ako ne živim u stanu s kadom. Nemojte me krivo shvatiti, ne gledam ja poklonjenom ovlaživaču zraka u zube, ali žao mi novca koji ljudi spiskaju na mene ni ne sluteći da sam poprilično jednostavna osoba - ako mi već nešto želite pokloniti - volim čokoladu, sve čokolade, i nema pogrešnog poklona ako je čokoladan!


Kad kupujem poklone, trudim se biti kreativna i ne ponavljati se (jedna moja prijateljica mi svakog rođendana pokloni ruž za usne što je razlog zašto si nijedan ruž u kolekciji nisam sama kupila), a što je iznimno teško budući da iste članove obitelji, a i prijatelje, darivam dvadesetak godina. Pa ti budi originalan. Znam ja poklanjati gluposti, ali trudim se pri darivanju povesti za nekoliko jednostavnih pravila:

1. Nešto korisno

Pa neka dobijem i ovlaživač zraka, ako sam ga baš trebala, nemam ništa protiv kupovanja stvari koje su svima svakodnevno potrebne, pogotovo ako se radi o djeci! Možda mislite da će se djeca posebno obradovati nekoj igrački, ali korisnije im je pokloniti nešto što će obradovati njihove mame - ionako, nećakinji su se, od svega poklonjenog, najviše svidjeli slani štapići - baš te je trebala! Osim što mitim djecu štapićima i kiki bombonima, nosim im čarape, potkošulje, četkice za zube i pelene. Da, ja sam ona strina koja će ti kupiti ružan pulover koji ćeš morati izvući za blagdane, kad te posjetim.



2. Nešto sasvim novo

Najviše me raduje pokloniti nekome neku sitnicu koja će mu pružiti sasvim novo iskustvo - npr. kad sam dečka (davno je to bilo) vodila u Zagreb na Bitange i princeze u Kerempuh pa se glupi Kazo oblokao i predstava je u zadnji tren otkazana. Nema veze, mi smo na kraju gledali film u Cinestaru, i do dana današnjeg prepričavamo kako je bilo kad se glupi Kazo oblokao pa nismo nikada vidjeli predstavu. 


3. Nešto vrijedno

Ali ne vrijedno u novčanom smislu - nego nešto što se daje od srca i što obogaćuje obdarenika, a ipak je u skladu s primanjima prosječnog stanovnika naše zemlje. (I nemojte poklanjati bonove u H&M-u od 200 kn - to je preskup pokon!) Zadnji poklon, za koji vjerujem da će obogatiti život moje prijateljice, pretplata je za časopis Book, časopis za novu evangelizaciju!

4. Nešto home made

Ako ste u dilemi, nemojte posezati za mirisnim svijećama (nitko ih zapravo toliko ne voli), kupite neku slasticu, ili, još bolje - napravite ju sami! Ako ne znate kuhati, poklonite buket cvijeća, a uz to priložite i čestitku (obožavam čitati stare čestitke!) i osvojit ćete svako srce! 


5. Nešto posebno

U srednjoj školi sam tražila od bake razredne kolegice da mi prevede na francuski cijelu čestitku koju sam, uz Merci, darivala dečku - tad sam bila romantična i kreativna (za ovaj rođendan ću mu pokloniti čarape), a jedan od najdražih mi poklona je knjiga Julijane Matanović s rođendanskom posvetom samo za mene, koju sam dobila od dragih prijateljica, kao i šalica s natpisom Dinera Luke Danesa, e, to su pokloni za koje su se ljudi potrudili tu extra mile. Ako niste u mogućnosti nešto tako izvesti, onda je dovoljno da zapamtite koju čokoladu ili koji bend voli vaš prijatelj, ili već neku drugu sitnicu koju on usputno spomene u razgovoru - i iznenađenje je zajamčeno!

Sretno!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...