Preskoči na glavni sadržaj

Pravila za veselo rođendansko darivanje

Posljednjih dana hodamo od rođendana do rođendana, od nećakinjinog trećeg s hrpom djece svih uzrasta (šokirano smo ih gledali - Behold our future!) pa sve do bakinog jubilarnog 50. koji se zapravo sveo na obožavanje Franke (dok sam ja, nakon šest mjeseci, brisnula k frizeru na make over!).
Dolazak proljeća, otkad znam za sebe, ne obilježavaju visibabe, nego rođendani - i iscrpljujuće razmišljanje - o poklonima! Volim poklone. Volim ih primiti, a još više darivati (djelomično i zato što mi muž kupi nešto kao ovlaživač zraka (čitaj: actually mi je kupio ovlaživač zraka), mama mi je zadnje poklonila ribež za povrće (jer sad sam k'o fol ozbiljna udana žena), a prijatelji mi često donose cvijeće (koje ubijem nemilosrdno!) ili mirisne kupke - čak i ako ne živim u stanu s kadom. Nemojte me krivo shvatiti, ne gledam ja poklonjenom ovlaživaču zraka u zube, ali žao mi novca koji ljudi spiskaju na mene ni ne sluteći da sam poprilično jednostavna osoba - ako mi već nešto želite pokloniti - volim čokoladu, sve čokolade, i nema pogrešnog poklona ako je čokoladan!


Kad kupujem poklone, trudim se biti kreativna i ne ponavljati se (jedna moja prijateljica mi svakog rođendana pokloni ruž za usne što je razlog zašto si nijedan ruž u kolekciji nisam sama kupila), a što je iznimno teško budući da iste članove obitelji, a i prijatelje, darivam dvadesetak godina. Pa ti budi originalan. Znam ja poklanjati gluposti, ali trudim se pri darivanju povesti za nekoliko jednostavnih pravila:

1. Nešto korisno

Pa neka dobijem i ovlaživač zraka, ako sam ga baš trebala, nemam ništa protiv kupovanja stvari koje su svima svakodnevno potrebne, pogotovo ako se radi o djeci! Možda mislite da će se djeca posebno obradovati nekoj igrački, ali korisnije im je pokloniti nešto što će obradovati njihove mame - ionako, nećakinji su se, od svega poklonjenog, najviše svidjeli slani štapići - baš te je trebala! Osim što mitim djecu štapićima i kiki bombonima, nosim im čarape, potkošulje, četkice za zube i pelene. Da, ja sam ona strina koja će ti kupiti ružan pulover koji ćeš morati izvući za blagdane, kad te posjetim.



2. Nešto sasvim novo

Najviše me raduje pokloniti nekome neku sitnicu koja će mu pružiti sasvim novo iskustvo - npr. kad sam dečka (davno je to bilo) vodila u Zagreb na Bitange i princeze u Kerempuh pa se glupi Kazo oblokao i predstava je u zadnji tren otkazana. Nema veze, mi smo na kraju gledali film u Cinestaru, i do dana današnjeg prepričavamo kako je bilo kad se glupi Kazo oblokao pa nismo nikada vidjeli predstavu. 


3. Nešto vrijedno

Ali ne vrijedno u novčanom smislu - nego nešto što se daje od srca i što obogaćuje obdarenika, a ipak je u skladu s primanjima prosječnog stanovnika naše zemlje. (I nemojte poklanjati bonove u H&M-u od 200 kn - to je preskup pokon!) Zadnji poklon, za koji vjerujem da će obogatiti život moje prijateljice, pretplata je za časopis Book, časopis za novu evangelizaciju!

4. Nešto home made

Ako ste u dilemi, nemojte posezati za mirisnim svijećama (nitko ih zapravo toliko ne voli), kupite neku slasticu, ili, još bolje - napravite ju sami! Ako ne znate kuhati, poklonite buket cvijeća, a uz to priložite i čestitku (obožavam čitati stare čestitke!) i osvojit ćete svako srce! 


5. Nešto posebno

U srednjoj školi sam tražila od bake razredne kolegice da mi prevede na francuski cijelu čestitku koju sam, uz Merci, darivala dečku - tad sam bila romantična i kreativna (za ovaj rođendan ću mu pokloniti čarape), a jedan od najdražih mi poklona je knjiga Julijane Matanović s rođendanskom posvetom samo za mene, koju sam dobila od dragih prijateljica, kao i šalica s natpisom Dinera Luke Danesa, e, to su pokloni za koje su se ljudi potrudili tu extra mile. Ako niste u mogućnosti nešto tako izvesti, onda je dovoljno da zapamtite koju čokoladu ili koji bend voli vaš prijatelj, ili već neku drugu sitnicu koju on usputno spomene u razgovoru - i iznenađenje je zajamčeno!

Sretno!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Alain de Botton & Marcel Proust

U knjizi " I ponovno, ljubav " lik Doris Lessing, Sara Durham, u razgovoru s prijateljem spominje Prousta. Otrovana ljubavlju, ona poseže za Stendhalom, a njezin prijatelj, nesretno zaljubljen, čita Prousta. "Još mi samo on može zadržati pažnju. Barem sada, kad se ovako osjećam. Neobično, nekoć sam smatrao da je previše zaokupljen sobom", kaže Stephen, dodajući da i Proust i Stendhal umiju spojiti romantičnu zaljubljenost i hladnu inteligenciju. Ah, kakav spoj... Pred očima mi se odmah stvori slika: rujno je jutro, prvi je sat hrvatskog jezika u četvrtom razredu matematičke gimnazije. Naša profesorica Mlinac postala je penzionerka, a njezine cipele treba nazuti profesorica Pepelko. Iskusna je to profa naše škole, ali mi smo već matori prefriganci - Pepa, nemoj nas gnjaviti ni Krležom ni gramatikom, samo daj petice. Pepa nam daje upute da spojimo stolove, a na vratima su kuharice školske kuhinje koje nose šalice iz kojih miri lipov čaj. Breze se njišu kraj prozora, l...

Alain de Botton & Lauren Groff

Postoji ta jedna pjesma Paule Abdul kojom sam opsjednuta otkad pamtim, " Opposites Attract ". Zapela mi je za oko kao djetetu jer je u videospotu uz Paulu glumio i animirani mačak zvan MC Skat Kat, kojemu su glas posudili reperi zvani Wild Pair, Bruce DeShazer i Marvin Gunn. Danas, pak - jer poslušam tu pjesmu i danas - duboko promišljam o njezinim stihovima. Što nas to privuče nekome tko nam je do jučer bio stran? Privlače li se doista suprotnosti? Jednom kad odlučiš voljeti jednog muškarca cijeli život (pustimo romantiku, to je odluka - i valja ju donijeti svakog dana iznova), moraš neprestano preispitivati ono na čemu ste izgradili temelje, i, što je najvažnije, ono što ste jedno drugo gradeći naučili. Zato uzimam u proučavanje knjige kao što je "Ogledi o ljubavi", koju je Alain de Botton, švicarsko-britanski filozof-psihoterapeut, napisao u 23. godini, i koja je momentalno postala bestseler. Ponukan nesretnim ljubavnim iskustvima, golobradi je Alain pokušao u nj...

Alain de Botton & Niall Williams

Gledam nedjeljom lica ljudi u klecalima konkatedrale. Mlađarija lijeno skriva zijevanje (subota je bila burna), penzioneri netremice zure u svećenika (oni su to već sve čuli sto puta), majke umiruju djecu ("Bože, uzmi moju rastresenost kao pokoru."), naša mlaka lica ne pristaju uz radost koju bi sveta misa trebala predstavljati u našim životima. Ipak, svi se jednom tjedno slijemo u tu impresivnu građevinu u kojoj se osjećamo malenima - zrnca smo prašine koja traže svoje mjesto pod suncem, koja traže Boga, mir, ljubav, recept za sretan život. Pavao Pavličić rekao je da sreća nije stanje i da postoje tek sretni trenuci (mislim često o toj rečenici, kad god me snađe neki sretan trenutak), ali mi, ljudi, ne odustajemo od traganja za onime što bi nas učinilo sretnijima. Neki u toj potrazi idu toliko daleko da pišu knjige o arhitekturi koja ljudima može donijeti sklad i ljepotu (čitaj: željela sam izliku za čitanje još jedne knjige Alaina de Bottona). Prvi posjet Iloku Ostaci osman...

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (part 1)

Od 2001. godine, otkad sam prvi put vidjela Lorelai Gilmore kako u rodeo styleingu trči niz stepenice dok je njena kći Rory požuruje jer kasni prvog dana u novoj školi, moj život nije bio isti. U to doba nije bilo torrenata i sličnog oruđa za nabavku omiljenih filmova, serija i glazbe, pa sam, luđakinja kakva jesam, iz tjedna u tjedan, snimala svaku epizodu Gilmoreica na VHS. Od tog dana, u našoj kući jedino što je uvijek bilo na TV ekranu su neustrašive i brbljave Gilmoreice. Osim što su nas naučile sve o filmovima, glazbi i pop kulturi te povećale našu word per minute sposobnost, stvorile su neku čarobnu vezu između mene i mojih sestara koje su zbog moje opsesije bile prisiljene odrastati pitajući se hoće li Lorelai ikad završiti s Lukeom i otvoriti svoj pansion te hoće li Rory pristojnog Deana zamijeniti zločestim Jessom. Zadnja klapa u Stars Hallowu pala je 2007. godine, a još uvijek mi ne prođe dan da ne pogledam barem jednu epizodu, iako već svaki dijalog, a i monolog, z...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...