Preskoči na glavni sadržaj

Sredorodiljna kriza

Čuli ste sigurno za gniježđenje žene prije poroda, a ja vas danas upozoravam na jedan zabrinjavajući fenomen o kojem se ne priča puno - gniježđenje nakon poroda. Takvu vrst gniježđenja (da, što više puta napišem tu riječ, sve je smiješnija) pronalazimo u pravilu u žena koje su prevalile prvu polovicu porodiljnog dopusta (čitaj: predugo i previše su kod kuće), a razmjeri su veći ukoliko je žena na dopustu okružena s dvoje ili više djece. Ono što dodatno ugrožava žene usred takvog gniježđenja jest kojekakva bolest djece, ili, ne daj, Bože, muža, nakon kojeg slijedi najgore što se ženi na porodiljnom dopustu može dogoditi - karantena koja dovodi do potpunog zamračenja uma i stanja u kojem je žena uvjerena da mora pospremati svaki kutak svoje nastambe, izorganizirati svaku ladicu, raščistiti svaki ormar, a na kraju svega toga - promijeniti frizuru, ili još gore - muža.



Nesretna je sredoporodiljna kriza zahvatila i mene - Juraj je napunio šest mjeseci, a ja sam poželjela novim policama osvježiti dnevni boravak, organizirati špajz, presložiti knjige po blesavim kategorijama tipa 'knjige starije od mene' i promijeniti boju kose (još sam neodlučna). Nije pomogla niti viroza popraćena sedmodnevnom povišenom temperaturom koja je snašla sve članove moje obitelji, a mene, sretna ne bila, poštedila. U karanteni sam počela sve preispitivati - jesam li ikada trebala postati mama kad nemam ni vještine niti snage za majčinstvo, trebam li prestati dojiti jer nisam sigurna mogu li podnijeti da još godinu dana netko ovisi toliko o meni i da se pritom ne naspavam pošteno, trebam li promijeniti profesiju jer ova će me s godinama samo pretvoriti u ogorčenog radnika koji ne uživa u poslu kojeg je prerastao davnih dana. Dani u zatvorenom stanu izludili su me - u isto vrijeme sam čeznula za društvom, ali i htjela pobjeći od svih, zaključati se i cijeli dan ležati u pidžami i jesti čips, i gledati reprize Šaptačice duhovima i pjevati Blackbird ili Songbird ili neku drugu pjesmu o pticama. A moj život ne bi trebao zvučati kao izlizani mol, trebao bi biti Motown, u najboljim danima, onima u kojima je i Michael Jackson bio sretan, onima koji su ritmom pozivali sve na ples na ulicama.


Nije pomogla ni knjiga koja me zamarala zadnjih tjedan dana, a koju sam se tjerala čitati zbog njenog kultnog statusa zbog kojeg je ove godine i doživjela novo izdanje. Najprije, raščistimo nešto - ja sam realni knjigoljubac, škrti knjigoljubac, i uvijek se ponosim time što točno znam koju knjigu posjedujem, tko mi ju je poklonio i gdje ona stoji (normalan čovjek teško će povjerovati da postoje knjiški moljci koji imaju toliko knjiga da im ne znaju broj, pa im se dogodi i da neku kupe dvaput, jer nisu sigurni imaju li je već - pozdrav, Elvira, pozdrav, Stana!). Međutim, u sveopćoj pretumbaciji knjiga u stanu, našla sam knjigu Svi me vole samo tata ne Đure Zrakića, za koju sam bila uvjerena da je oduvijek u mojoj obitelji. Međutim, otvorila sam je i vidjela napisano ime svoje ujne, i, hm, nekako me spopao osjećaj...kao, kao da sam posudila od nje tu knjigu i nikad joj nisam vratila (da, ja, ja koja popisujem kome sam dala svoje knjige!). Morala sam je pročitati, i vratiti je njenoj vlasnici. Morala! A font je bio jako sitan! Jako! (Da, nemam još ni 32 godine!) Očekivala sam od nje puno jer prati je glas da je srcedrapateljna, da svi plaču dok je čitaju, ali ja nisam ništa osjetila. Nada! Razočarala me, bila mi naporna, stilski mi je bila nalik dječjim sastavcima iz školske zadaćnice (oprostite, Đuro!), a s vremenom sam glavni lik, tog svetog Ivana kojeg svi vole osim tate, i ja prestala voljeti. Možda su to hormoni, ali treba mi nova knjiga, treba mi svjež zrak, nova perspektiva, treba mi nova frizura, treba mi jača kava.


Ali, nije sve tako crno, došla sam i u ovoj krizi do nekih spoznaja koje si moram češće mantrati. Da, divno je biti majka, ali na apstraktni jedva-čekam-da-odrastete-i-da-preuzmem-zaslugu-za-sve-vaše-uspjehe-i-vrline način, jer, budimo iskreni, majka male djece svakodnevno trpi stres ravan deaktiviranju bombe u predinfarktnom stanju, a tko bi u tome uživao? Not me! Ne mogu reći da sam fan ukakanih pelena, buđenja u 6 ujutro, cjelonoćnog ustajanja i noćnog nasisavanja (molim te, Bože, da je sve posljedica viroze!), brisanja guzi, brisanja sline, hranjenja, pljuckanja, izmišljanja, beskrajnih nadmudrivanja, odlazaka pedijatru i cjelokupnog održavanja djece na životu - volim svoju djecu, ali moram se na to podsjećati kad god perem povraćotinu s posteljine, kad god umočim prst u žuto dok pregledavam pelenu, kad god mi se leđa koče od neverending nošanja ili uspavljivanja, kad god po tisućiti put u danu čujem 'Mama, molim te, pali Baby shark' (kao, mora pristojno i tiho zamoliti pa će joj se sve ispuniti), dok ih ja želim poučiti razvojnim igrama ili zainteresirati za nešto didaktičko ili senzorno. Sve će to brzo proći, kažu. Uživaj u svakom trenutku, kažu. Da, hvala Bogu, sve će to proći, i ne, bome neću uživati u svakom trenutku, nego ću kukati, plakati, biti bijesna, pojesti cijelu čokoladu odjednom (dok dijete ne gleda, dakako!), čupati kosu s glave (kao da ne otpada dovoljno), izmijenit ću sve u stanu samo da mi se oči ne prevrnu od dosade, a ponekad ću jedinu svjetlu točku pronaći u mužu, jer on si sam briše guzu, i nema nikoga s kim bih radije bila u ovoj sredorodiljnoj krizi,u ovoj karanteni, u ovom roditeljstvu, u ovom životu.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...