Preskoči na glavni sadržaj

Sredorodiljna kriza

Čuli ste sigurno za gniježđenje žene prije poroda, a ja vas danas upozoravam na jedan zabrinjavajući fenomen o kojem se ne priča puno - gniježđenje nakon poroda. Takvu vrst gniježđenja (da, što više puta napišem tu riječ, sve je smiješnija) pronalazimo u pravilu u žena koje su prevalile prvu polovicu porodiljnog dopusta (čitaj: predugo i previše su kod kuće), a razmjeri su veći ukoliko je žena na dopustu okružena s dvoje ili više djece. Ono što dodatno ugrožava žene usred takvog gniježđenja jest kojekakva bolest djece, ili, ne daj, Bože, muža, nakon kojeg slijedi najgore što se ženi na porodiljnom dopustu može dogoditi - karantena koja dovodi do potpunog zamračenja uma i stanja u kojem je žena uvjerena da mora pospremati svaki kutak svoje nastambe, izorganizirati svaku ladicu, raščistiti svaki ormar, a na kraju svega toga - promijeniti frizuru, ili još gore - muža.



Nesretna je sredoporodiljna kriza zahvatila i mene - Juraj je napunio šest mjeseci, a ja sam poželjela novim policama osvježiti dnevni boravak, organizirati špajz, presložiti knjige po blesavim kategorijama tipa 'knjige starije od mene' i promijeniti boju kose (još sam neodlučna). Nije pomogla niti viroza popraćena sedmodnevnom povišenom temperaturom koja je snašla sve članove moje obitelji, a mene, sretna ne bila, poštedila. U karanteni sam počela sve preispitivati - jesam li ikada trebala postati mama kad nemam ni vještine niti snage za majčinstvo, trebam li prestati dojiti jer nisam sigurna mogu li podnijeti da još godinu dana netko ovisi toliko o meni i da se pritom ne naspavam pošteno, trebam li promijeniti profesiju jer ova će me s godinama samo pretvoriti u ogorčenog radnika koji ne uživa u poslu kojeg je prerastao davnih dana. Dani u zatvorenom stanu izludili su me - u isto vrijeme sam čeznula za društvom, ali i htjela pobjeći od svih, zaključati se i cijeli dan ležati u pidžami i jesti čips, i gledati reprize Šaptačice duhovima i pjevati Blackbird ili Songbird ili neku drugu pjesmu o pticama. A moj život ne bi trebao zvučati kao izlizani mol, trebao bi biti Motown, u najboljim danima, onima u kojima je i Michael Jackson bio sretan, onima koji su ritmom pozivali sve na ples na ulicama.


Nije pomogla ni knjiga koja me zamarala zadnjih tjedan dana, a koju sam se tjerala čitati zbog njenog kultnog statusa zbog kojeg je ove godine i doživjela novo izdanje. Najprije, raščistimo nešto - ja sam realni knjigoljubac, škrti knjigoljubac, i uvijek se ponosim time što točno znam koju knjigu posjedujem, tko mi ju je poklonio i gdje ona stoji (normalan čovjek teško će povjerovati da postoje knjiški moljci koji imaju toliko knjiga da im ne znaju broj, pa im se dogodi i da neku kupe dvaput, jer nisu sigurni imaju li je već - pozdrav, Elvira, pozdrav, Stana!). Međutim, u sveopćoj pretumbaciji knjiga u stanu, našla sam knjigu Svi me vole samo tata ne Đure Zrakića, za koju sam bila uvjerena da je oduvijek u mojoj obitelji. Međutim, otvorila sam je i vidjela napisano ime svoje ujne, i, hm, nekako me spopao osjećaj...kao, kao da sam posudila od nje tu knjigu i nikad joj nisam vratila (da, ja, ja koja popisujem kome sam dala svoje knjige!). Morala sam je pročitati, i vratiti je njenoj vlasnici. Morala! A font je bio jako sitan! Jako! (Da, nemam još ni 32 godine!) Očekivala sam od nje puno jer prati je glas da je srcedrapateljna, da svi plaču dok je čitaju, ali ja nisam ništa osjetila. Nada! Razočarala me, bila mi naporna, stilski mi je bila nalik dječjim sastavcima iz školske zadaćnice (oprostite, Đuro!), a s vremenom sam glavni lik, tog svetog Ivana kojeg svi vole osim tate, i ja prestala voljeti. Možda su to hormoni, ali treba mi nova knjiga, treba mi svjež zrak, nova perspektiva, treba mi nova frizura, treba mi jača kava.


Ali, nije sve tako crno, došla sam i u ovoj krizi do nekih spoznaja koje si moram češće mantrati. Da, divno je biti majka, ali na apstraktni jedva-čekam-da-odrastete-i-da-preuzmem-zaslugu-za-sve-vaše-uspjehe-i-vrline način, jer, budimo iskreni, majka male djece svakodnevno trpi stres ravan deaktiviranju bombe u predinfarktnom stanju, a tko bi u tome uživao? Not me! Ne mogu reći da sam fan ukakanih pelena, buđenja u 6 ujutro, cjelonoćnog ustajanja i noćnog nasisavanja (molim te, Bože, da je sve posljedica viroze!), brisanja guzi, brisanja sline, hranjenja, pljuckanja, izmišljanja, beskrajnih nadmudrivanja, odlazaka pedijatru i cjelokupnog održavanja djece na životu - volim svoju djecu, ali moram se na to podsjećati kad god perem povraćotinu s posteljine, kad god umočim prst u žuto dok pregledavam pelenu, kad god mi se leđa koče od neverending nošanja ili uspavljivanja, kad god po tisućiti put u danu čujem 'Mama, molim te, pali Baby shark' (kao, mora pristojno i tiho zamoliti pa će joj se sve ispuniti), dok ih ja želim poučiti razvojnim igrama ili zainteresirati za nešto didaktičko ili senzorno. Sve će to brzo proći, kažu. Uživaj u svakom trenutku, kažu. Da, hvala Bogu, sve će to proći, i ne, bome neću uživati u svakom trenutku, nego ću kukati, plakati, biti bijesna, pojesti cijelu čokoladu odjednom (dok dijete ne gleda, dakako!), čupati kosu s glave (kao da ne otpada dovoljno), izmijenit ću sve u stanu samo da mi se oči ne prevrnu od dosade, a ponekad ću jedinu svjetlu točku pronaći u mužu, jer on si sam briše guzu, i nema nikoga s kim bih radije bila u ovoj sredorodiljnoj krizi,u ovoj karanteni, u ovom roditeljstvu, u ovom životu.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...