Preskoči na glavni sadržaj

Sredorodiljna kriza

Čuli ste sigurno za gniježđenje žene prije poroda, a ja vas danas upozoravam na jedan zabrinjavajući fenomen o kojem se ne priča puno - gniježđenje nakon poroda. Takvu vrst gniježđenja (da, što više puta napišem tu riječ, sve je smiješnija) pronalazimo u pravilu u žena koje su prevalile prvu polovicu porodiljnog dopusta (čitaj: predugo i previše su kod kuće), a razmjeri su veći ukoliko je žena na dopustu okružena s dvoje ili više djece. Ono što dodatno ugrožava žene usred takvog gniježđenja jest kojekakva bolest djece, ili, ne daj, Bože, muža, nakon kojeg slijedi najgore što se ženi na porodiljnom dopustu može dogoditi - karantena koja dovodi do potpunog zamračenja uma i stanja u kojem je žena uvjerena da mora pospremati svaki kutak svoje nastambe, izorganizirati svaku ladicu, raščistiti svaki ormar, a na kraju svega toga - promijeniti frizuru, ili još gore - muža.



Nesretna je sredoporodiljna kriza zahvatila i mene - Juraj je napunio šest mjeseci, a ja sam poželjela novim policama osvježiti dnevni boravak, organizirati špajz, presložiti knjige po blesavim kategorijama tipa 'knjige starije od mene' i promijeniti boju kose (još sam neodlučna). Nije pomogla niti viroza popraćena sedmodnevnom povišenom temperaturom koja je snašla sve članove moje obitelji, a mene, sretna ne bila, poštedila. U karanteni sam počela sve preispitivati - jesam li ikada trebala postati mama kad nemam ni vještine niti snage za majčinstvo, trebam li prestati dojiti jer nisam sigurna mogu li podnijeti da još godinu dana netko ovisi toliko o meni i da se pritom ne naspavam pošteno, trebam li promijeniti profesiju jer ova će me s godinama samo pretvoriti u ogorčenog radnika koji ne uživa u poslu kojeg je prerastao davnih dana. Dani u zatvorenom stanu izludili su me - u isto vrijeme sam čeznula za društvom, ali i htjela pobjeći od svih, zaključati se i cijeli dan ležati u pidžami i jesti čips, i gledati reprize Šaptačice duhovima i pjevati Blackbird ili Songbird ili neku drugu pjesmu o pticama. A moj život ne bi trebao zvučati kao izlizani mol, trebao bi biti Motown, u najboljim danima, onima u kojima je i Michael Jackson bio sretan, onima koji su ritmom pozivali sve na ples na ulicama.


Nije pomogla ni knjiga koja me zamarala zadnjih tjedan dana, a koju sam se tjerala čitati zbog njenog kultnog statusa zbog kojeg je ove godine i doživjela novo izdanje. Najprije, raščistimo nešto - ja sam realni knjigoljubac, škrti knjigoljubac, i uvijek se ponosim time što točno znam koju knjigu posjedujem, tko mi ju je poklonio i gdje ona stoji (normalan čovjek teško će povjerovati da postoje knjiški moljci koji imaju toliko knjiga da im ne znaju broj, pa im se dogodi i da neku kupe dvaput, jer nisu sigurni imaju li je već - pozdrav, Elvira, pozdrav, Stana!). Međutim, u sveopćoj pretumbaciji knjiga u stanu, našla sam knjigu Svi me vole samo tata ne Đure Zrakića, za koju sam bila uvjerena da je oduvijek u mojoj obitelji. Međutim, otvorila sam je i vidjela napisano ime svoje ujne, i, hm, nekako me spopao osjećaj...kao, kao da sam posudila od nje tu knjigu i nikad joj nisam vratila (da, ja, ja koja popisujem kome sam dala svoje knjige!). Morala sam je pročitati, i vratiti je njenoj vlasnici. Morala! A font je bio jako sitan! Jako! (Da, nemam još ni 32 godine!) Očekivala sam od nje puno jer prati je glas da je srcedrapateljna, da svi plaču dok je čitaju, ali ja nisam ništa osjetila. Nada! Razočarala me, bila mi naporna, stilski mi je bila nalik dječjim sastavcima iz školske zadaćnice (oprostite, Đuro!), a s vremenom sam glavni lik, tog svetog Ivana kojeg svi vole osim tate, i ja prestala voljeti. Možda su to hormoni, ali treba mi nova knjiga, treba mi svjež zrak, nova perspektiva, treba mi nova frizura, treba mi jača kava.


Ali, nije sve tako crno, došla sam i u ovoj krizi do nekih spoznaja koje si moram češće mantrati. Da, divno je biti majka, ali na apstraktni jedva-čekam-da-odrastete-i-da-preuzmem-zaslugu-za-sve-vaše-uspjehe-i-vrline način, jer, budimo iskreni, majka male djece svakodnevno trpi stres ravan deaktiviranju bombe u predinfarktnom stanju, a tko bi u tome uživao? Not me! Ne mogu reći da sam fan ukakanih pelena, buđenja u 6 ujutro, cjelonoćnog ustajanja i noćnog nasisavanja (molim te, Bože, da je sve posljedica viroze!), brisanja guzi, brisanja sline, hranjenja, pljuckanja, izmišljanja, beskrajnih nadmudrivanja, odlazaka pedijatru i cjelokupnog održavanja djece na životu - volim svoju djecu, ali moram se na to podsjećati kad god perem povraćotinu s posteljine, kad god umočim prst u žuto dok pregledavam pelenu, kad god mi se leđa koče od neverending nošanja ili uspavljivanja, kad god po tisućiti put u danu čujem 'Mama, molim te, pali Baby shark' (kao, mora pristojno i tiho zamoliti pa će joj se sve ispuniti), dok ih ja želim poučiti razvojnim igrama ili zainteresirati za nešto didaktičko ili senzorno. Sve će to brzo proći, kažu. Uživaj u svakom trenutku, kažu. Da, hvala Bogu, sve će to proći, i ne, bome neću uživati u svakom trenutku, nego ću kukati, plakati, biti bijesna, pojesti cijelu čokoladu odjednom (dok dijete ne gleda, dakako!), čupati kosu s glave (kao da ne otpada dovoljno), izmijenit ću sve u stanu samo da mi se oči ne prevrnu od dosade, a ponekad ću jedinu svjetlu točku pronaći u mužu, jer on si sam briše guzu, i nema nikoga s kim bih radije bila u ovoj sredorodiljnoj krizi,u ovoj karanteni, u ovom roditeljstvu, u ovom životu.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...