Preskoči na glavni sadržaj

O voljenom medi s vrlo malo mozga

Nigdje nisi star kao što se samom sebi činiš u ogledalu kuće u kojoj si odrastao. Pred tim ogledalom brisala sam suze nakon posjeta frizeru koji nije završio mojim zadovoljstvom (željela sam tad Rachel frizuru), u tom sam se ogledalu zadnji put ogledala prije odlaska na krizmu, pred njim sam se šminkala s prijateljicom prije prvih izlazaka u disko, i za famozne dočeke Nove godine, pred ogledalom sam telefonirala s tadašnjim dečkom, sada mužem, skrivajući se od staraca, nagledalo se to ogledalo i ukradenih poljubaca, susretala sam se s njim proteklih godina i promatrala svoje tijelo kako se mijenja, kako stari, kako se zaokružuje dok u njemu buja život - sve je to ogledalo prošlo sa mnom. Sladak je ono podsjetnik na bezbrižne dane mlađe verzije mene, kad su najveće muke bili ispit iz biologije ili matematike, dugo čekana SMS poruka ili živčani starci koji su sposobni smisliti pedeset zabrana u jednom satu. Ostarila sam, uskoro ću navršiti 32., ali pred svojim ogledalom, kad se malo bolje zagledam, dakako, još sam balavica pa ga rado posjećujem, ono me ne zna kao pretjerano zabrinutu i umornu mamu, i uživam u tom njegovom neznanju - pred njim, u kući svog djetinjstva, mogu opet biti - samo dijete.


Protekli tjedan proveli smo kod bake i djeda, pripremajući se za rođendan moje sestre, obilazeći drage ljude i lijepe Našice - puno smo šetali i čitali puno pričica - o medi. Naime, već neko vrijeme u našem kućanstvu vlada Medo Winnie zvani Pooh - malo pomalo, neplanirano, pojavio se na našim slagalicama, u našim knjigicama, na našim kockicama, tanjurićima, pa čak i na našoj daski za WC - postao je popularniji od samog Mickeya! Pogledali smo čak i film o odraslom Christopheru Robinu (ja sam gledala, muž je spavao) i zainteresirali se za poznatog Pooha i njegovog izmislitelja. Negdje u podsvjesti stajao mi je podatak da je Pooha izmislio neki engleski gospodin po uzoru na medvjedića svog sina Christophera Robina, ali imena tog gospodina nisam se mogla dosjetiti. Hvala Bogu na Googleu, jer ubrzo sam saznala sve o Alanu Aleksanderu Milneu. Bio je on poznat pisac i ranije, ali priče o Poohu zasjenile su sve njegove radove. Služio je u oba svjetska rata, pohađao Trinity, igrao kriket s J. M. Barriejem i Arthurom Conanom Doyleom, a prava na likove iz njegovih priča njegova je udovica prodala Stephenu Slesingeru, čija ih je udovica zatim prodala Disneyju, i sve ostalo je povijest. Puno toga Disney duguje i E. H. Shepardu koji je oživio Milneove likove svojim predivnim ilustracijama (Pooha je oslikao prema igrački svoga sina). Upravo te ilustracije poželjela sam pokloniti Franki, a i samoj sebi, pa je naša kućna biblioteka odnedavno bogatija za dvije nove knjigice - Winnie-the-pooh's Giant lift-the-flap book i samoj knjizi A. A. Milnea Winnie - the - Pooh (ova treća, pak, poklon je za našu slavljenicu).




Priče o Poohu Milne je smišljao je svaku večer, uspavljujući svoga sina, i učinila mi se ta knjiga predivnim podsjetnikom na djetinjstvo i očevu ljubav - na sve ono što čini jedno dijete sretnim djetetom koje će odrasti u odraslu osobu koja voli pričice o medi koji voli med i koji je uvijek vjeran svojim prijateljima, i koja će ih čitati - naglas - svojoj djeci, jer od Winnieja se uvijek puno toga može naučiti, on je baš takva vrsta medvjeda.



"What sort of stories does does he like?"

"About himself. Because he's that sort of Bear."

The Best Bear in all the world."

"It's best to know what you are looking for before you look for it."

"Like Rabbit, never let things come to you, always go out and fetch them."

"While you wonder what to do, sit down and sing a song."

"Do a good good thing without thinking about it."

"A little consideration, a little thought for others, makes all the difference."

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...