Preskoči na glavni sadržaj

Ovo sam natipkala u 2 ujutro

Ovih dana priča se o Oscarima. Rekla bih vam koju o filmovima, ali slabo ih gledam. Otkako sam mama, filmovi su postali predugi. Čak sam i Oscare propustila, odnosno, gledala tek na snimci koja, btw, nije imala famozni nastup Lady Gage i Bradleya Coopera. Sve se promijenilo otkad sam mama, da, pa čak i Oscari. Nekada sam ih gledala i zamišljala kome ću sve zahvaliti kad osvojim Oscara (nije da sam se htjela baviti glumom, samo sam htjela nešto osvojiti), a sada gledam pobjednike i samo si jedno mislim - kako li se blaženo moraju osjećati njihovi roditelji.


Baš sam neki dan rekla mami da, otkad sam mama, sve gledam iz te materinje perspektive - i ne radim to namjerno, jednostavno si ne mogu pomoći. Da je nešto u meni porodom slomljeno (osim ključnih kosti moje djece), da su neki zidovi - ne pali, nego se srušili, i da su neke granice - ne pomaknute, nego iščznule - shvatila sam brzo nakon rođenja Franke. Kad je bila stara nekoliko mjeseci, dojila sam je na pilates lopti jer je imala jedan od svojih skokova u simbiozi s nicanjem zubi, a na televiziji je bila repriza Hitne službe. Doktor Carter je upravo bio izgubio svoje tek rođeno dijete i ja sam ridala kao da sutra ne postoji, kao da je umrlo nešto u meni zajedno s tom nepostojećom televizijskom Carterovom bebom. Sjedila sam na toj lopti i umalo pala od ugly cryja, stiščući svoju djevojčicu kao da je više nikada neću ispustiti iz ruku, grizući se što imam svoju bebu u rukama, a Carter je nema. Smatram se empatičnom osobom, osobom koju rasplače dobra priča, bitna priča, lik, film, ali ono nije bila empatija, ono je bio čisti očaj - jer do tog dana nisam ni mogla zamisliti koliko je bolna sama pomisao na gubitak djeteta.


Nisu se samo filmovi i serije promjenili, i knjige su bile zaražene majčinstvom. Dok sam bila trudna, pročitala sam Ubiti pticu rugalicu, knjigu koju sam prvi put pročitala u srednjoj školi, koja me nadahnula na studij prava, zbog koje sam bila uvjerena da mogu biti Atticus Finch (iako bi u našoj državi Afroamerikanca za branjenika morala tražiti nekim posebnim uređajem kojim se traže vrlo rijetke stvari), da se mogu boriti za pravdu, ne mareći ni za mater, ni za ćaću, ni za selo koje priča, no matter what. A onda sam postajala majka, i Atticus Finch je postao otac. Pri tom drugom čitanju knjige, u drugom stanju, uopće nisam ni primjetila da je on tamo neki odvjetnik, da se dogodio neki zločin, n i š t a. On je bio otac koji je ponekad neke stvari morao raditi da bi djecu poučio moralu, a ne zakonu. On je bio otac koji je držao dijete u svom krilu, koji je skrivao svoje brige i strahove, nastojeći zaštiti nevini dječji svijet. On je bio otac koji je o nekim stvarima morao unaprijed dvaput promisliti, jer nije bio sam na tom svijetu, njegove odluke utjecale su na njegovu obitelj. Bio je moj idol više nego ikad ranije.


Da, mnogi su se likovi promijenili - izmišljeni, ali i oni od krvi i mesa. Moja majka, npr. Odjednom sam ju vidjela iz neke druge perspektive, vidjela sam sve ono što je godinama od nas, djece, sakrivala, svu žrtvu i bol i samoću i sav trud koji je uložila da bismo mi postale ono što smo danas - žene kojima se ona može ponositi. OK, žene kojih se ne mora sramiti. Često. Kako god bilo, postale smo, ljudi smo, volimo i postojimo. Rekla mi je neki dan, nakon moje revijalne kuknjave koju privedem ka kraju s "Ne želim ih ostaviti nekome i ići bez njih, bez obzira što mi ne daju da prdnem u privatnosti (pardon, ne znam kako vi, ali ja prdim)!", misleći na svoje slatke potomke, dakako: "Ne budi luda k'o ja, idi nekud, imaj hobi, odi na kavu s prijateljicama, neće te djeca manje voljeti ako se nekad posvetiš sebi, šta ja imam od toga što sam se žrtvovala i sva dala za djecu, dok je vaš otac imao profesionalni i društveni život!" Njene riječi su me rastužile. You know nothing, mama. Imaš, mama, imaš kćeri koje se danas žele žrtvovati za svoju djecu, i to za istu onu djecu od koje ne mogu prdnuti, koje se žele žrtvovati za svog muža, za svoje prijatelje, imaš djecu koja, kakva god bila, ne stavljaju nikad sebe na prvo mjesto, koja zatomljuju sve svoje niske strasti zbog onog važnijeg u životu - ljubavi prema bližnjem, ljubavi prema Bogu. To imaš. A to je, onak', dosta.

Ako si mama kojoj se čini da je izgubila sebe, ako kosu nisi raspustila od 1996., a pereš ju tek kad svrab masti postane nepodnošljiv, ako hodaš po cijele dane bez grudnjaka ili u pidžami, jer kile te žuljaju, a i nitko te ne vidi, ako prvo praviš doručak svojoj djeci, iako si gladna kao vuk nakon neprospavane noći, ako radije ribaš kupaonicu, nego se igraš doktora s djecom po tisućiti put u danu, ako si mama koja bespomoćno plače jer joj dijete vrišti dok susjedi živčano koračaju u stanu iznad vas u 2 ujutro, ako si mama kojoj se čini da mrzi svoje dijete kad ju probudi 16. put u noći, ako si mama koja dijete ne hrani hranom čije ime ne zna izgovoriti, dok druge supermame oko vas u panici traže bio batate, ako djecu ohrabruješ da gledaju crtiće da bi popila kavu na miru, iako pritom dobiješ čir na želucu od grižnje savjesti, jer možda tvoje dijete ne priča jer je previše gledalo crtiće, a možda nije prohodalo s deset mjeseci jer nisi dovoljno poticala njegov motorički razvoj, ako misliš da više nemaš snage jer te leđa užasno bole, a beba bi se stalno nosila (o, Bože, daj da su zubi!), ako vičeš na drugo dijete jer je prvo premalo da bi shvatilo zašto ti kida živce, ako nisi obrijala noge niti otišla u kino cijelu vječnost, ako ti je svim ruževima za usne istekao rok trajanja dok si na rodiljnom dopustu, ako muža, kad zaspi na kauču, nemaš ni želju probuditi, samo da dobiješ malo vremena i televizijskog programa za sebe... - glavu gore - sve će se to isplatiti. Nije lako odgojiti ljude kojima je ljubav prema drugome i kompas i mjerilo svih stvari u životu - a ti si vjerojatno na dobrom putu da u tome uspiješ. To vam kažem ja - koja sekira svoju mater od 1987.



Primjedbe

  1. Znam taj osjećaj. Baš kao što kažu - Tek kada postaneš roditelj kužiš svoje roditelje. Otkad sam mama imam jednu manu, naime, cijenim mišljenja o životu samo od onih koji su i sami roditelji. Čini mi se da ovi koji nisu uopće ne znaju ništa o životu.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hehe, neke ti se stvari poslože kad postaneš roditelj, nema dileme :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ludilo, brale!

Prije nego spremim ručnike i kupaće kostime u torbu pa se zaputimo prema bazenima na kojima ćemo provesti neobično sparan srpanjski dan, moram odlučiti s kojom ću se knjigom družiti. Uzmem jednu s hrpe i održim audiciju - ako me već na prvoj stranici knjiga usisa, ona je the chosen one, a ako mi misli odlutaju, priliku dajem sljedećoj. Zato, dovoljno je reći - "Ubij se, ljubavi" bila je prva na hrpi. Znam, malo je sramotno da sam ju uopće posudila, a još je sramotnije da sam se s njom poistovjetila, da mi se svidjela - jer knjiga je ovo o pomahnitaloj ženi, novopečenoj majci koja mašta o tome da ubije svoje dijete i muža. Kunem se, posudila sam ju iz knjižnice samo zato što mi je naslov bio poznat - znala sam da je Hollywood lani na svijet donio adaptaciju ove knjige i da je u njoj glumila Jennifer Lawrence koja je koješta, ali je i izvrsna u svom poslu. Na prvoj stranici romana bezimena protagonistica progovara sljedećim riječima: "Ležala sam na travi, medu srušenim sta...

La furija me ofurila

Sasvim slučajno, netom nakon finala Svjetskog nogometnog prvenstva u kojem su borili Argentinci i Španjolci, nakon čitanja knjige argentinske književnice, posegnula sam za knjigom španjolskog pisca. Kao i uvijek, pod utjecajem latino ritmova koji ljeti dopiru s radio prijemnika, zaželjela sam se kastiljske književnosti, a Javier Marías ime je jednog od najcjenjenijih španjolskih književnika. Iako je "Srce tako bijelo" roman koji se u njegovom opusu najviše spominje, "Tako počinje zlo" je primjerak koji je bio dostupan u mojoj knjižnici. Roman je ovo kojeg, s odmakom, ispisuje asistent zaboravljenog filmskog redatelja, mlađahni Juan de Vere. Njegov osebujan poslodavac, Eduard Muriel, umjetnik "živog morskog oka i mrtvog magnetičnog poveza", s visokim razdjeljkom i tankim brčićima, pripovijeda mu o svom životu i u njegovoj prisutnosti promišlja o tome što poduzeti uslijed spoznaje da tvoj prijatelj nije osoba koja si mislio da jest. "... nemoguće je vra...

Trst je naš!

"Mama, zažmiri i onda plivaj", kaže mi i ja poslušno sklopim oči i ispružim tijelo u vodenu masu. "Nema boljeg osjećaja!" doda Franka, a ja si pomislim da nema boljeg od toga da tvoje dijete umije prepoznati ljepote življenja. Zabilježiti ih, ponuditi ih - moja je želja, ljeti osobito živa, kad se djeca oslobađaju, kad žive nekim neomeđenim životom. Čini se, jedino što im kvari zabavu sam ja - majka/zatvorska čuvarica/menadžerica/life coach - koja traži bar privid strukture obiteljskog života. Ususret Miramareu (parkirali smo uz šetnicu Barcolu, parking je besplatan) - cijena ulaznice u dvorac je 12 eura, za djecu je ulazak besplatan Gradnja na stijeni bila je u 19. stoljeću arhitektonski pothvat, ali Maksimilijan nije odustajao od svoje vizije Knjižnica u dvorcu, s originalnom zbirkom knjiga Maksimilijana i Charlotte Charlottina soba za slikanje U ljeto sam uronila s kojekakvim zbirkama eseja koje mi pomažu pomiriti raspršene misli, koje su mi ortaci u bijegu od ž...

Liebster - thank you very much?

Danas sam, totalno neupoznata sa svijetom blogosfere, dobila svoje prve LIEBSTER NAGRADE. Nikad čula prije za to, ali saznah od mojih dragih čitateljica Girly Girl  i Sare , koje su me i usosile, pardon - nominirale :), da se ona daje blogerima koji imaju manje od 200 sljedbenika u svrhu promocije. Ja, zamislite, imam čak jednoznamenkasti broj sljedbenika :) Stoga hvala Girly Girl  (mojoj PR agentici) i Sari na ovoj promociji! Please, nemojte više :D Liebster nagrade su slične onim uznemirujućim lancima sreće, stoga sad i ja moram slijediti ova pravila (VALJDA??): 1) Bloger koji primi nagradu bi trebao napisati 11 random činjenica o sebi (pitanja dolje) 2) Nominirati 11 blogera (blog koji ima manje od 200 sljedbenika) 3) Ne može se nominirati osoba koja je tebe nominirala 4) Obavijestiti nominirane Za početak ću odgovoriti na pitanja koja je Girly Girl smislila za blogere koje je nominirala, koliko god se to blesavo činilo jer pouzdano znam da moj blog...

Serijal: Ljeto (2)

Kad ljetnim jutrima biciklom prođem uz drvored u Pejačevićevoj, beskrajna radost i beskrajna tuga uskovitlaju se na ulici napuštenog grada. Radost - jer je mir vidljiv golim okom, tuga - jer svemu lijepome mora doći kraj. Na oči mi dođu žive slike nezaboravljenih ljeta, bakina preskoka preko plota, puta u bašću, kiselog okusa petrovača i slatkoće ilinjača i ljubičastih točkaka na jeziku koje sam zaradila onog ljeta kojeg nisam mogla dočekati da šljive dozriju, sjetim se žutih leptirića sa šljokicama u kosi, majice na kojoj je bio naslikan Alf, sjetim se da je sve to daleka prošlost. "The Beautiful Summer" kupila sam u knjižari u Trstu (obožavam izreći ovakvu rečenicu - ima neke posebne romantike u biranju knjige u gradu u kojem se nađeš prvi put!), znajući da se knjige Cesarea Pavesea ne mogu naći na hrvatskom jeziku, iako on pripada istom kulturnom krugu kao i dostupni Natalia Ginzburg i Italo Calvino. Njih troje su nakon Drugog svjetskog rata radili zajedno u poznatoj izdav...