Preskoči na glavni sadržaj

Ovo sam natipkala u 2 ujutro

Ovih dana priča se o Oscarima. Rekla bih vam koju o filmovima, ali slabo ih gledam. Otkako sam mama, filmovi su postali predugi. Čak sam i Oscare propustila, odnosno, gledala tek na snimci koja, btw, nije imala famozni nastup Lady Gage i Bradleya Coopera. Sve se promijenilo otkad sam mama, da, pa čak i Oscari. Nekada sam ih gledala i zamišljala kome ću sve zahvaliti kad osvojim Oscara (nije da sam se htjela baviti glumom, samo sam htjela nešto osvojiti), a sada gledam pobjednike i samo si jedno mislim - kako li se blaženo moraju osjećati njihovi roditelji.


Baš sam neki dan rekla mami da, otkad sam mama, sve gledam iz te materinje perspektive - i ne radim to namjerno, jednostavno si ne mogu pomoći. Da je nešto u meni porodom slomljeno (osim ključnih kosti moje djece), da su neki zidovi - ne pali, nego se srušili, i da su neke granice - ne pomaknute, nego iščznule - shvatila sam brzo nakon rođenja Franke. Kad je bila stara nekoliko mjeseci, dojila sam je na pilates lopti jer je imala jedan od svojih skokova u simbiozi s nicanjem zubi, a na televiziji je bila repriza Hitne službe. Doktor Carter je upravo bio izgubio svoje tek rođeno dijete i ja sam ridala kao da sutra ne postoji, kao da je umrlo nešto u meni zajedno s tom nepostojećom televizijskom Carterovom bebom. Sjedila sam na toj lopti i umalo pala od ugly cryja, stiščući svoju djevojčicu kao da je više nikada neću ispustiti iz ruku, grizući se što imam svoju bebu u rukama, a Carter je nema. Smatram se empatičnom osobom, osobom koju rasplače dobra priča, bitna priča, lik, film, ali ono nije bila empatija, ono je bio čisti očaj - jer do tog dana nisam ni mogla zamisliti koliko je bolna sama pomisao na gubitak djeteta.


Nisu se samo filmovi i serije promjenili, i knjige su bile zaražene majčinstvom. Dok sam bila trudna, pročitala sam Ubiti pticu rugalicu, knjigu koju sam prvi put pročitala u srednjoj školi, koja me nadahnula na studij prava, zbog koje sam bila uvjerena da mogu biti Atticus Finch (iako bi u našoj državi Afroamerikanca za branjenika morala tražiti nekim posebnim uređajem kojim se traže vrlo rijetke stvari), da se mogu boriti za pravdu, ne mareći ni za mater, ni za ćaću, ni za selo koje priča, no matter what. A onda sam postajala majka, i Atticus Finch je postao otac. Pri tom drugom čitanju knjige, u drugom stanju, uopće nisam ni primjetila da je on tamo neki odvjetnik, da se dogodio neki zločin, n i š t a. On je bio otac koji je ponekad neke stvari morao raditi da bi djecu poučio moralu, a ne zakonu. On je bio otac koji je držao dijete u svom krilu, koji je skrivao svoje brige i strahove, nastojeći zaštiti nevini dječji svijet. On je bio otac koji je o nekim stvarima morao unaprijed dvaput promisliti, jer nije bio sam na tom svijetu, njegove odluke utjecale su na njegovu obitelj. Bio je moj idol više nego ikad ranije.


Da, mnogi su se likovi promijenili - izmišljeni, ali i oni od krvi i mesa. Moja majka, npr. Odjednom sam ju vidjela iz neke druge perspektive, vidjela sam sve ono što je godinama od nas, djece, sakrivala, svu žrtvu i bol i samoću i sav trud koji je uložila da bismo mi postale ono što smo danas - žene kojima se ona može ponositi. OK, žene kojih se ne mora sramiti. Često. Kako god bilo, postale smo, ljudi smo, volimo i postojimo. Rekla mi je neki dan, nakon moje revijalne kuknjave koju privedem ka kraju s "Ne želim ih ostaviti nekome i ići bez njih, bez obzira što mi ne daju da prdnem u privatnosti (pardon, ne znam kako vi, ali ja prdim)!", misleći na svoje slatke potomke, dakako: "Ne budi luda k'o ja, idi nekud, imaj hobi, odi na kavu s prijateljicama, neće te djeca manje voljeti ako se nekad posvetiš sebi, šta ja imam od toga što sam se žrtvovala i sva dala za djecu, dok je vaš otac imao profesionalni i društveni život!" Njene riječi su me rastužile. You know nothing, mama. Imaš, mama, imaš kćeri koje se danas žele žrtvovati za svoju djecu, i to za istu onu djecu od koje ne mogu prdnuti, koje se žele žrtvovati za svog muža, za svoje prijatelje, imaš djecu koja, kakva god bila, ne stavljaju nikad sebe na prvo mjesto, koja zatomljuju sve svoje niske strasti zbog onog važnijeg u životu - ljubavi prema bližnjem, ljubavi prema Bogu. To imaš. A to je, onak', dosta.

Ako si mama kojoj se čini da je izgubila sebe, ako kosu nisi raspustila od 1996., a pereš ju tek kad svrab masti postane nepodnošljiv, ako hodaš po cijele dane bez grudnjaka ili u pidžami, jer kile te žuljaju, a i nitko te ne vidi, ako prvo praviš doručak svojoj djeci, iako si gladna kao vuk nakon neprospavane noći, ako radije ribaš kupaonicu, nego se igraš doktora s djecom po tisućiti put u danu, ako si mama koja bespomoćno plače jer joj dijete vrišti dok susjedi živčano koračaju u stanu iznad vas u 2 ujutro, ako si mama kojoj se čini da mrzi svoje dijete kad ju probudi 16. put u noći, ako si mama koja dijete ne hrani hranom čije ime ne zna izgovoriti, dok druge supermame oko vas u panici traže bio batate, ako djecu ohrabruješ da gledaju crtiće da bi popila kavu na miru, iako pritom dobiješ čir na želucu od grižnje savjesti, jer možda tvoje dijete ne priča jer je previše gledalo crtiće, a možda nije prohodalo s deset mjeseci jer nisi dovoljno poticala njegov motorički razvoj, ako misliš da više nemaš snage jer te leđa užasno bole, a beba bi se stalno nosila (o, Bože, daj da su zubi!), ako vičeš na drugo dijete jer je prvo premalo da bi shvatilo zašto ti kida živce, ako nisi obrijala noge niti otišla u kino cijelu vječnost, ako ti je svim ruževima za usne istekao rok trajanja dok si na rodiljnom dopustu, ako muža, kad zaspi na kauču, nemaš ni želju probuditi, samo da dobiješ malo vremena i televizijskog programa za sebe... - glavu gore - sve će se to isplatiti. Nije lako odgojiti ljude kojima je ljubav prema drugome i kompas i mjerilo svih stvari u životu - a ti si vjerojatno na dobrom putu da u tome uspiješ. To vam kažem ja - koja sekira svoju mater od 1987.



Primjedbe

  1. Znam taj osjećaj. Baš kao što kažu - Tek kada postaneš roditelj kužiš svoje roditelje. Otkad sam mama imam jednu manu, naime, cijenim mišljenja o životu samo od onih koji su i sami roditelji. Čini mi se da ovi koji nisu uopće ne znaju ništa o životu.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hehe, neke ti se stvari poslože kad postaneš roditelj, nema dileme :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Sunčana strana veljače

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...