Preskoči na glavni sadržaj

Ovo sam natipkala u 2 ujutro

Ovih dana priča se o Oscarima. Rekla bih vam koju o filmovima, ali slabo ih gledam. Otkako sam mama, filmovi su postali predugi. Čak sam i Oscare propustila, odnosno, gledala tek na snimci koja, btw, nije imala famozni nastup Lady Gage i Bradleya Coopera. Sve se promijenilo otkad sam mama, da, pa čak i Oscari. Nekada sam ih gledala i zamišljala kome ću sve zahvaliti kad osvojim Oscara (nije da sam se htjela baviti glumom, samo sam htjela nešto osvojiti), a sada gledam pobjednike i samo si jedno mislim - kako li se blaženo moraju osjećati njihovi roditelji.


Baš sam neki dan rekla mami da, otkad sam mama, sve gledam iz te materinje perspektive - i ne radim to namjerno, jednostavno si ne mogu pomoći. Da je nešto u meni porodom slomljeno (osim ključnih kosti moje djece), da su neki zidovi - ne pali, nego se srušili, i da su neke granice - ne pomaknute, nego iščznule - shvatila sam brzo nakon rođenja Franke. Kad je bila stara nekoliko mjeseci, dojila sam je na pilates lopti jer je imala jedan od svojih skokova u simbiozi s nicanjem zubi, a na televiziji je bila repriza Hitne službe. Doktor Carter je upravo bio izgubio svoje tek rođeno dijete i ja sam ridala kao da sutra ne postoji, kao da je umrlo nešto u meni zajedno s tom nepostojećom televizijskom Carterovom bebom. Sjedila sam na toj lopti i umalo pala od ugly cryja, stiščući svoju djevojčicu kao da je više nikada neću ispustiti iz ruku, grizući se što imam svoju bebu u rukama, a Carter je nema. Smatram se empatičnom osobom, osobom koju rasplače dobra priča, bitna priča, lik, film, ali ono nije bila empatija, ono je bio čisti očaj - jer do tog dana nisam ni mogla zamisliti koliko je bolna sama pomisao na gubitak djeteta.


Nisu se samo filmovi i serije promjenili, i knjige su bile zaražene majčinstvom. Dok sam bila trudna, pročitala sam Ubiti pticu rugalicu, knjigu koju sam prvi put pročitala u srednjoj školi, koja me nadahnula na studij prava, zbog koje sam bila uvjerena da mogu biti Atticus Finch (iako bi u našoj državi Afroamerikanca za branjenika morala tražiti nekim posebnim uređajem kojim se traže vrlo rijetke stvari), da se mogu boriti za pravdu, ne mareći ni za mater, ni za ćaću, ni za selo koje priča, no matter what. A onda sam postajala majka, i Atticus Finch je postao otac. Pri tom drugom čitanju knjige, u drugom stanju, uopće nisam ni primjetila da je on tamo neki odvjetnik, da se dogodio neki zločin, n i š t a. On je bio otac koji je ponekad neke stvari morao raditi da bi djecu poučio moralu, a ne zakonu. On je bio otac koji je držao dijete u svom krilu, koji je skrivao svoje brige i strahove, nastojeći zaštiti nevini dječji svijet. On je bio otac koji je o nekim stvarima morao unaprijed dvaput promisliti, jer nije bio sam na tom svijetu, njegove odluke utjecale su na njegovu obitelj. Bio je moj idol više nego ikad ranije.


Da, mnogi su se likovi promijenili - izmišljeni, ali i oni od krvi i mesa. Moja majka, npr. Odjednom sam ju vidjela iz neke druge perspektive, vidjela sam sve ono što je godinama od nas, djece, sakrivala, svu žrtvu i bol i samoću i sav trud koji je uložila da bismo mi postale ono što smo danas - žene kojima se ona može ponositi. OK, žene kojih se ne mora sramiti. Često. Kako god bilo, postale smo, ljudi smo, volimo i postojimo. Rekla mi je neki dan, nakon moje revijalne kuknjave koju privedem ka kraju s "Ne želim ih ostaviti nekome i ići bez njih, bez obzira što mi ne daju da prdnem u privatnosti (pardon, ne znam kako vi, ali ja prdim)!", misleći na svoje slatke potomke, dakako: "Ne budi luda k'o ja, idi nekud, imaj hobi, odi na kavu s prijateljicama, neće te djeca manje voljeti ako se nekad posvetiš sebi, šta ja imam od toga što sam se žrtvovala i sva dala za djecu, dok je vaš otac imao profesionalni i društveni život!" Njene riječi su me rastužile. You know nothing, mama. Imaš, mama, imaš kćeri koje se danas žele žrtvovati za svoju djecu, i to za istu onu djecu od koje ne mogu prdnuti, koje se žele žrtvovati za svog muža, za svoje prijatelje, imaš djecu koja, kakva god bila, ne stavljaju nikad sebe na prvo mjesto, koja zatomljuju sve svoje niske strasti zbog onog važnijeg u životu - ljubavi prema bližnjem, ljubavi prema Bogu. To imaš. A to je, onak', dosta.

Ako si mama kojoj se čini da je izgubila sebe, ako kosu nisi raspustila od 1996., a pereš ju tek kad svrab masti postane nepodnošljiv, ako hodaš po cijele dane bez grudnjaka ili u pidžami, jer kile te žuljaju, a i nitko te ne vidi, ako prvo praviš doručak svojoj djeci, iako si gladna kao vuk nakon neprospavane noći, ako radije ribaš kupaonicu, nego se igraš doktora s djecom po tisućiti put u danu, ako si mama koja bespomoćno plače jer joj dijete vrišti dok susjedi živčano koračaju u stanu iznad vas u 2 ujutro, ako si mama kojoj se čini da mrzi svoje dijete kad ju probudi 16. put u noći, ako si mama koja dijete ne hrani hranom čije ime ne zna izgovoriti, dok druge supermame oko vas u panici traže bio batate, ako djecu ohrabruješ da gledaju crtiće da bi popila kavu na miru, iako pritom dobiješ čir na želucu od grižnje savjesti, jer možda tvoje dijete ne priča jer je previše gledalo crtiće, a možda nije prohodalo s deset mjeseci jer nisi dovoljno poticala njegov motorički razvoj, ako misliš da više nemaš snage jer te leđa užasno bole, a beba bi se stalno nosila (o, Bože, daj da su zubi!), ako vičeš na drugo dijete jer je prvo premalo da bi shvatilo zašto ti kida živce, ako nisi obrijala noge niti otišla u kino cijelu vječnost, ako ti je svim ruževima za usne istekao rok trajanja dok si na rodiljnom dopustu, ako muža, kad zaspi na kauču, nemaš ni želju probuditi, samo da dobiješ malo vremena i televizijskog programa za sebe... - glavu gore - sve će se to isplatiti. Nije lako odgojiti ljude kojima je ljubav prema drugome i kompas i mjerilo svih stvari u životu - a ti si vjerojatno na dobrom putu da u tome uspiješ. To vam kažem ja - koja sekira svoju mater od 1987.



Primjedbe

  1. Znam taj osjećaj. Baš kao što kažu - Tek kada postaneš roditelj kužiš svoje roditelje. Otkad sam mama imam jednu manu, naime, cijenim mišljenja o životu samo od onih koji su i sami roditelji. Čini mi se da ovi koji nisu uopće ne znaju ništa o životu.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hehe, neke ti se stvari poslože kad postaneš roditelj, nema dileme :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Ono kad ja sudim knjigu po koricama

Vjerojatno niste znali, ali jedna od prvih recenzija objavljenih na ovom blogu kratka je recenzija bestselera "Božićni pulover" Glenna Becka, američkog televizijskog i radijskog personalityja. Bilo je to u prosincu 2012., a ovih dana život je još jednom učinio puni krug jer je izbor našeg book cluba za prosinac pao na "Anđela u snijegu" istog autora. Jest da sam ja predložila nekoliko božićnih knjiga, a moje legice su izabrale baš ovu, ali svejedno. "Prošlost je magla emocija i fragmenata uspomena od koje osjeća vrtoglavicu i zbunjenost." Priča je pričana iz dvije perspektive - u trećem licu autor progovara o Mitchu, usamljenom starcu koji preživljava u domu umirovljenika Baština s dijagnozom Alzheimera, a u prvom licu autor pripovijeda kao Rachel, tridesetjednogodišnja žena koja živi u fancy vili, nosi dizajnerske pregače i drži cijeli grad u zabludi da je njezin brak s arogantnim Cyrusom divan i krasan, sve pod izlikom njihove jedanaestogodišnje kćeri L...

Moje omiljene božićne novele

Obukli ste svoj najljepši ružni božićni pulover, povješali imelu po stanu, skuhali vruću čokoladu (bez onih sljezovih kerefeka), ušuškali se ispod dekice. Odjednom, shvatite da nemate živaca ponovno slušati Mariah Carey, koliko god oktava ona mogla otpjevati, da ne možete više gledati Kevina koji zlostavlja one sirote Mokre bandite, i da više ne možete čitati "Božićnu pjesmu" Charlesa Dickensa, koju svaka šuša čita u prosincu. Danas nudim alternativu, bar što se božićnog štiva tiče - najdraže mi božićne novele, koje umiju svakom stvoru zagrijati srce. 1. Božićna uspomena - Truman Capote Veliki sam obožavatelj Trumana Capotea, i nema mi draže novele od njegove "Božićne uspomene", objavljene 1956., i to u njegovoj izvedbi, dostupnoj i na YouTubeu . Visoki ton njegovog glasa čini ovu priču neobično lijepom i nostalgičnom, a utemeljena je na događajima iz njegova djetinjstva. Kod nas je objavljena u nekoliko zbirki, a jedna od njih je i zbirka "Božićne priče" ...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...