Preskoči na glavni sadržaj

Ovo sam natipkala u 2 ujutro

Ovih dana priča se o Oscarima. Rekla bih vam koju o filmovima, ali slabo ih gledam. Otkako sam mama, filmovi su postali predugi. Čak sam i Oscare propustila, odnosno, gledala tek na snimci koja, btw, nije imala famozni nastup Lady Gage i Bradleya Coopera. Sve se promijenilo otkad sam mama, da, pa čak i Oscari. Nekada sam ih gledala i zamišljala kome ću sve zahvaliti kad osvojim Oscara (nije da sam se htjela baviti glumom, samo sam htjela nešto osvojiti), a sada gledam pobjednike i samo si jedno mislim - kako li se blaženo moraju osjećati njihovi roditelji.


Baš sam neki dan rekla mami da, otkad sam mama, sve gledam iz te materinje perspektive - i ne radim to namjerno, jednostavno si ne mogu pomoći. Da je nešto u meni porodom slomljeno (osim ključnih kosti moje djece), da su neki zidovi - ne pali, nego se srušili, i da su neke granice - ne pomaknute, nego iščznule - shvatila sam brzo nakon rođenja Franke. Kad je bila stara nekoliko mjeseci, dojila sam je na pilates lopti jer je imala jedan od svojih skokova u simbiozi s nicanjem zubi, a na televiziji je bila repriza Hitne službe. Doktor Carter je upravo bio izgubio svoje tek rođeno dijete i ja sam ridala kao da sutra ne postoji, kao da je umrlo nešto u meni zajedno s tom nepostojećom televizijskom Carterovom bebom. Sjedila sam na toj lopti i umalo pala od ugly cryja, stiščući svoju djevojčicu kao da je više nikada neću ispustiti iz ruku, grizući se što imam svoju bebu u rukama, a Carter je nema. Smatram se empatičnom osobom, osobom koju rasplače dobra priča, bitna priča, lik, film, ali ono nije bila empatija, ono je bio čisti očaj - jer do tog dana nisam ni mogla zamisliti koliko je bolna sama pomisao na gubitak djeteta.


Nisu se samo filmovi i serije promjenili, i knjige su bile zaražene majčinstvom. Dok sam bila trudna, pročitala sam Ubiti pticu rugalicu, knjigu koju sam prvi put pročitala u srednjoj školi, koja me nadahnula na studij prava, zbog koje sam bila uvjerena da mogu biti Atticus Finch (iako bi u našoj državi Afroamerikanca za branjenika morala tražiti nekim posebnim uređajem kojim se traže vrlo rijetke stvari), da se mogu boriti za pravdu, ne mareći ni za mater, ni za ćaću, ni za selo koje priča, no matter what. A onda sam postajala majka, i Atticus Finch je postao otac. Pri tom drugom čitanju knjige, u drugom stanju, uopće nisam ni primjetila da je on tamo neki odvjetnik, da se dogodio neki zločin, n i š t a. On je bio otac koji je ponekad neke stvari morao raditi da bi djecu poučio moralu, a ne zakonu. On je bio otac koji je držao dijete u svom krilu, koji je skrivao svoje brige i strahove, nastojeći zaštiti nevini dječji svijet. On je bio otac koji je o nekim stvarima morao unaprijed dvaput promisliti, jer nije bio sam na tom svijetu, njegove odluke utjecale su na njegovu obitelj. Bio je moj idol više nego ikad ranije.


Da, mnogi su se likovi promijenili - izmišljeni, ali i oni od krvi i mesa. Moja majka, npr. Odjednom sam ju vidjela iz neke druge perspektive, vidjela sam sve ono što je godinama od nas, djece, sakrivala, svu žrtvu i bol i samoću i sav trud koji je uložila da bismo mi postale ono što smo danas - žene kojima se ona može ponositi. OK, žene kojih se ne mora sramiti. Često. Kako god bilo, postale smo, ljudi smo, volimo i postojimo. Rekla mi je neki dan, nakon moje revijalne kuknjave koju privedem ka kraju s "Ne želim ih ostaviti nekome i ići bez njih, bez obzira što mi ne daju da prdnem u privatnosti (pardon, ne znam kako vi, ali ja prdim)!", misleći na svoje slatke potomke, dakako: "Ne budi luda k'o ja, idi nekud, imaj hobi, odi na kavu s prijateljicama, neće te djeca manje voljeti ako se nekad posvetiš sebi, šta ja imam od toga što sam se žrtvovala i sva dala za djecu, dok je vaš otac imao profesionalni i društveni život!" Njene riječi su me rastužile. You know nothing, mama. Imaš, mama, imaš kćeri koje se danas žele žrtvovati za svoju djecu, i to za istu onu djecu od koje ne mogu prdnuti, koje se žele žrtvovati za svog muža, za svoje prijatelje, imaš djecu koja, kakva god bila, ne stavljaju nikad sebe na prvo mjesto, koja zatomljuju sve svoje niske strasti zbog onog važnijeg u životu - ljubavi prema bližnjem, ljubavi prema Bogu. To imaš. A to je, onak', dosta.

Ako si mama kojoj se čini da je izgubila sebe, ako kosu nisi raspustila od 1996., a pereš ju tek kad svrab masti postane nepodnošljiv, ako hodaš po cijele dane bez grudnjaka ili u pidžami, jer kile te žuljaju, a i nitko te ne vidi, ako prvo praviš doručak svojoj djeci, iako si gladna kao vuk nakon neprospavane noći, ako radije ribaš kupaonicu, nego se igraš doktora s djecom po tisućiti put u danu, ako si mama koja bespomoćno plače jer joj dijete vrišti dok susjedi živčano koračaju u stanu iznad vas u 2 ujutro, ako si mama kojoj se čini da mrzi svoje dijete kad ju probudi 16. put u noći, ako si mama koja dijete ne hrani hranom čije ime ne zna izgovoriti, dok druge supermame oko vas u panici traže bio batate, ako djecu ohrabruješ da gledaju crtiće da bi popila kavu na miru, iako pritom dobiješ čir na želucu od grižnje savjesti, jer možda tvoje dijete ne priča jer je previše gledalo crtiće, a možda nije prohodalo s deset mjeseci jer nisi dovoljno poticala njegov motorički razvoj, ako misliš da više nemaš snage jer te leđa užasno bole, a beba bi se stalno nosila (o, Bože, daj da su zubi!), ako vičeš na drugo dijete jer je prvo premalo da bi shvatilo zašto ti kida živce, ako nisi obrijala noge niti otišla u kino cijelu vječnost, ako ti je svim ruževima za usne istekao rok trajanja dok si na rodiljnom dopustu, ako muža, kad zaspi na kauču, nemaš ni želju probuditi, samo da dobiješ malo vremena i televizijskog programa za sebe... - glavu gore - sve će se to isplatiti. Nije lako odgojiti ljude kojima je ljubav prema drugome i kompas i mjerilo svih stvari u životu - a ti si vjerojatno na dobrom putu da u tome uspiješ. To vam kažem ja - koja sekira svoju mater od 1987.



Primjedbe

  1. Znam taj osjećaj. Baš kao što kažu - Tek kada postaneš roditelj kužiš svoje roditelje. Otkad sam mama imam jednu manu, naime, cijenim mišljenja o životu samo od onih koji su i sami roditelji. Čini mi se da ovi koji nisu uopće ne znaju ništa o životu.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hehe, neke ti se stvari poslože kad postaneš roditelj, nema dileme :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...