Preskoči na glavni sadržaj

Ovo sam natipkala u 2 ujutro

Ovih dana priča se o Oscarima. Rekla bih vam koju o filmovima, ali slabo ih gledam. Otkako sam mama, filmovi su postali predugi. Čak sam i Oscare propustila, odnosno, gledala tek na snimci koja, btw, nije imala famozni nastup Lady Gage i Bradleya Coopera. Sve se promijenilo otkad sam mama, da, pa čak i Oscari. Nekada sam ih gledala i zamišljala kome ću sve zahvaliti kad osvojim Oscara (nije da sam se htjela baviti glumom, samo sam htjela nešto osvojiti), a sada gledam pobjednike i samo si jedno mislim - kako li se blaženo moraju osjećati njihovi roditelji.


Baš sam neki dan rekla mami da, otkad sam mama, sve gledam iz te materinje perspektive - i ne radim to namjerno, jednostavno si ne mogu pomoći. Da je nešto u meni porodom slomljeno (osim ključnih kosti moje djece), da su neki zidovi - ne pali, nego se srušili, i da su neke granice - ne pomaknute, nego iščznule - shvatila sam brzo nakon rođenja Franke. Kad je bila stara nekoliko mjeseci, dojila sam je na pilates lopti jer je imala jedan od svojih skokova u simbiozi s nicanjem zubi, a na televiziji je bila repriza Hitne službe. Doktor Carter je upravo bio izgubio svoje tek rođeno dijete i ja sam ridala kao da sutra ne postoji, kao da je umrlo nešto u meni zajedno s tom nepostojećom televizijskom Carterovom bebom. Sjedila sam na toj lopti i umalo pala od ugly cryja, stiščući svoju djevojčicu kao da je više nikada neću ispustiti iz ruku, grizući se što imam svoju bebu u rukama, a Carter je nema. Smatram se empatičnom osobom, osobom koju rasplače dobra priča, bitna priča, lik, film, ali ono nije bila empatija, ono je bio čisti očaj - jer do tog dana nisam ni mogla zamisliti koliko je bolna sama pomisao na gubitak djeteta.


Nisu se samo filmovi i serije promjenili, i knjige su bile zaražene majčinstvom. Dok sam bila trudna, pročitala sam Ubiti pticu rugalicu, knjigu koju sam prvi put pročitala u srednjoj školi, koja me nadahnula na studij prava, zbog koje sam bila uvjerena da mogu biti Atticus Finch (iako bi u našoj državi Afroamerikanca za branjenika morala tražiti nekim posebnim uređajem kojim se traže vrlo rijetke stvari), da se mogu boriti za pravdu, ne mareći ni za mater, ni za ćaću, ni za selo koje priča, no matter what. A onda sam postajala majka, i Atticus Finch je postao otac. Pri tom drugom čitanju knjige, u drugom stanju, uopće nisam ni primjetila da je on tamo neki odvjetnik, da se dogodio neki zločin, n i š t a. On je bio otac koji je ponekad neke stvari morao raditi da bi djecu poučio moralu, a ne zakonu. On je bio otac koji je držao dijete u svom krilu, koji je skrivao svoje brige i strahove, nastojeći zaštiti nevini dječji svijet. On je bio otac koji je o nekim stvarima morao unaprijed dvaput promisliti, jer nije bio sam na tom svijetu, njegove odluke utjecale su na njegovu obitelj. Bio je moj idol više nego ikad ranije.


Da, mnogi su se likovi promijenili - izmišljeni, ali i oni od krvi i mesa. Moja majka, npr. Odjednom sam ju vidjela iz neke druge perspektive, vidjela sam sve ono što je godinama od nas, djece, sakrivala, svu žrtvu i bol i samoću i sav trud koji je uložila da bismo mi postale ono što smo danas - žene kojima se ona može ponositi. OK, žene kojih se ne mora sramiti. Često. Kako god bilo, postale smo, ljudi smo, volimo i postojimo. Rekla mi je neki dan, nakon moje revijalne kuknjave koju privedem ka kraju s "Ne želim ih ostaviti nekome i ići bez njih, bez obzira što mi ne daju da prdnem u privatnosti (pardon, ne znam kako vi, ali ja prdim)!", misleći na svoje slatke potomke, dakako: "Ne budi luda k'o ja, idi nekud, imaj hobi, odi na kavu s prijateljicama, neće te djeca manje voljeti ako se nekad posvetiš sebi, šta ja imam od toga što sam se žrtvovala i sva dala za djecu, dok je vaš otac imao profesionalni i društveni život!" Njene riječi su me rastužile. You know nothing, mama. Imaš, mama, imaš kćeri koje se danas žele žrtvovati za svoju djecu, i to za istu onu djecu od koje ne mogu prdnuti, koje se žele žrtvovati za svog muža, za svoje prijatelje, imaš djecu koja, kakva god bila, ne stavljaju nikad sebe na prvo mjesto, koja zatomljuju sve svoje niske strasti zbog onog važnijeg u životu - ljubavi prema bližnjem, ljubavi prema Bogu. To imaš. A to je, onak', dosta.

Ako si mama kojoj se čini da je izgubila sebe, ako kosu nisi raspustila od 1996., a pereš ju tek kad svrab masti postane nepodnošljiv, ako hodaš po cijele dane bez grudnjaka ili u pidžami, jer kile te žuljaju, a i nitko te ne vidi, ako prvo praviš doručak svojoj djeci, iako si gladna kao vuk nakon neprospavane noći, ako radije ribaš kupaonicu, nego se igraš doktora s djecom po tisućiti put u danu, ako si mama koja bespomoćno plače jer joj dijete vrišti dok susjedi živčano koračaju u stanu iznad vas u 2 ujutro, ako si mama kojoj se čini da mrzi svoje dijete kad ju probudi 16. put u noći, ako si mama koja dijete ne hrani hranom čije ime ne zna izgovoriti, dok druge supermame oko vas u panici traže bio batate, ako djecu ohrabruješ da gledaju crtiće da bi popila kavu na miru, iako pritom dobiješ čir na želucu od grižnje savjesti, jer možda tvoje dijete ne priča jer je previše gledalo crtiće, a možda nije prohodalo s deset mjeseci jer nisi dovoljno poticala njegov motorički razvoj, ako misliš da više nemaš snage jer te leđa užasno bole, a beba bi se stalno nosila (o, Bože, daj da su zubi!), ako vičeš na drugo dijete jer je prvo premalo da bi shvatilo zašto ti kida živce, ako nisi obrijala noge niti otišla u kino cijelu vječnost, ako ti je svim ruževima za usne istekao rok trajanja dok si na rodiljnom dopustu, ako muža, kad zaspi na kauču, nemaš ni želju probuditi, samo da dobiješ malo vremena i televizijskog programa za sebe... - glavu gore - sve će se to isplatiti. Nije lako odgojiti ljude kojima je ljubav prema drugome i kompas i mjerilo svih stvari u životu - a ti si vjerojatno na dobrom putu da u tome uspiješ. To vam kažem ja - koja sekira svoju mater od 1987.



Primjedbe

  1. Znam taj osjećaj. Baš kao što kažu - Tek kada postaneš roditelj kužiš svoje roditelje. Otkad sam mama imam jednu manu, naime, cijenim mišljenja o životu samo od onih koji su i sami roditelji. Čini mi se da ovi koji nisu uopće ne znaju ništa o životu.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hehe, neke ti se stvari poslože kad postaneš roditelj, nema dileme :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...