Preskoči na glavni sadržaj

O voljenom medi s vrlo malo mozga

Nigdje nisi star kao što se samom sebi činiš u ogledalu kuće u kojoj si odrastao. Pred tim ogledalom brisala sam suze nakon posjeta frizeru koji nije završio mojim zadovoljstvom (željela sam tad Rachel frizuru), u tom sam se ogledalu zadnji put ogledala prije odlaska na krizmu, pred njim sam se šminkala s prijateljicom prije prvih izlazaka u disko, i za famozne dočeke Nove godine, pred ogledalom sam telefonirala s tadašnjim dečkom, sada mužem, skrivajući se od staraca, nagledalo se to ogledalo i ukradenih poljubaca, susretala sam se s njim proteklih godina i promatrala svoje tijelo kako se mijenja, kako stari, kako se zaokružuje dok u njemu buja život - sve je to ogledalo prošlo sa mnom. Sladak je ono podsjetnik na bezbrižne dane mlađe verzije mene, kad su najveće muke bili ispit iz biologije ili matematike, dugo čekana SMS poruka ili živčani starci koji su sposobni smisliti pedeset zabrana u jednom satu. Ostarila sam, uskoro ću navršiti 32., ali pred svojim ogledalom, kad se malo bolje zagledam, dakako, još sam balavica pa ga rado posjećujem, ono me ne zna kao pretjerano zabrinutu i umornu mamu, i uživam u tom njegovom neznanju - pred njim, u kući svog djetinjstva, mogu opet biti - samo dijete.


Protekli tjedan proveli smo kod bake i djeda, pripremajući se za rođendan moje sestre, obilazeći drage ljude i lijepe Našice - puno smo šetali i čitali puno pričica - o medi. Naime, već neko vrijeme u našem kućanstvu vlada Medo Winnie zvani Pooh - malo pomalo, neplanirano, pojavio se na našim slagalicama, u našim knjigicama, na našim kockicama, tanjurićima, pa čak i na našoj daski za WC - postao je popularniji od samog Mickeya! Pogledali smo čak i film o odraslom Christopheru Robinu (ja sam gledala, muž je spavao) i zainteresirali se za poznatog Pooha i njegovog izmislitelja. Negdje u podsvjesti stajao mi je podatak da je Pooha izmislio neki engleski gospodin po uzoru na medvjedića svog sina Christophera Robina, ali imena tog gospodina nisam se mogla dosjetiti. Hvala Bogu na Googleu, jer ubrzo sam saznala sve o Alanu Aleksanderu Milneu. Bio je on poznat pisac i ranije, ali priče o Poohu zasjenile su sve njegove radove. Služio je u oba svjetska rata, pohađao Trinity, igrao kriket s J. M. Barriejem i Arthurom Conanom Doyleom, a prava na likove iz njegovih priča njegova je udovica prodala Stephenu Slesingeru, čija ih je udovica zatim prodala Disneyju, i sve ostalo je povijest. Puno toga Disney duguje i E. H. Shepardu koji je oživio Milneove likove svojim predivnim ilustracijama (Pooha je oslikao prema igrački svoga sina). Upravo te ilustracije poželjela sam pokloniti Franki, a i samoj sebi, pa je naša kućna biblioteka odnedavno bogatija za dvije nove knjigice - Winnie-the-pooh's Giant lift-the-flap book i samoj knjizi A. A. Milnea Winnie - the - Pooh (ova treća, pak, poklon je za našu slavljenicu).




Priče o Poohu Milne je smišljao je svaku večer, uspavljujući svoga sina, i učinila mi se ta knjiga predivnim podsjetnikom na djetinjstvo i očevu ljubav - na sve ono što čini jedno dijete sretnim djetetom koje će odrasti u odraslu osobu koja voli pričice o medi koji voli med i koji je uvijek vjeran svojim prijateljima, i koja će ih čitati - naglas - svojoj djeci, jer od Winnieja se uvijek puno toga može naučiti, on je baš takva vrsta medvjeda.



"What sort of stories does does he like?"

"About himself. Because he's that sort of Bear."

The Best Bear in all the world."

"It's best to know what you are looking for before you look for it."

"Like Rabbit, never let things come to you, always go out and fetch them."

"While you wonder what to do, sit down and sing a song."

"Do a good good thing without thinking about it."

"A little consideration, a little thought for others, makes all the difference."

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...