Preskoči na glavni sadržaj

Ozbiljna inventura 2019. godine

Neki dan moja stara prijateljica rodila je svog drugog sina, Roka. Ona je najbolja vrsta prijateljice - ona čijeg upoznavanja niti prvog susreta se ni ne sjećaš, jer je u tvom životu otkad znaš za sebe. Zajedno smo skakale gume, nastupale na Dori, igrale se Male gospođice, zajedno išle u vrtić u Đurdan, dijelile učiteljicu Katicu Marks, u srednjoj školi dijelile klupu i ljubav prema matematici (još joj se obraćam za pomoć pri izračunu sudskih troškova), zajedno smo i studirale, i samo je pitanje vremena kad ću se ja, sudska savjetnica, pridružiti njoj, odvjetnici, u zajedničkom odvjetničkom uredu. A sada? Sada smo mame, sprdamo se sa svojom djecom i sheramo si njihove smiješne videe, i tješimo se za besanih noći i beskrajnih nasisavanja. Pohrlila sam odmah u rodilište, zagrliti ju i vidjeti to njeno malo čedo, taj izvor života, tu fontanu mladosti. Gledam to maleno djetešce i ne mogu vjerovati da smo obje sad žene s dvoje djece (znači: jako stare!), i da sam još ove godine bila na rodiljnom dopustu, a da je moja bebica već mali harambaša od sedamnaest mjeseci. Pa kako? Vrijeme je proletjelo!

Ova godina bila je jedna od najmirnijih i najdosadnijih u mom životu - i Bogu hvala na tome. Ništa se nije dogodilo! Nisam rodila niti položila ijedan ispit, ni muž niti ja nismo promijenili radno mjesto, bili smo na ljetovanju, preživjeli ga unatoč gospođici Neću, djeca su krenula u vrtić i popila samo jedan antibiotik u četiri mjeseca, Juraj je rekao svoju prvu riječ, a Franka je gotovo spremna pozdravit se sa svojim logopedom, najmlađa sestra mi je diplomirala, a druga je pronalazila posao čak i kad ga nije tražila, stekla sam neke nove prijatelje, a neke sam, zbog promjene prebivališta, izgubila iz vida, ali ne i iz srca. Bila je ovo lijepa godina. Voljela sam i bila voljena, još jesam. Ne usuđujem se poželjeti išta više od dosadne rutine i u 2020. godini!

 

I sudeći po pročitanom, 2019. godina je bila plodna. Čitala sam puno knjiga književnica (note to self: u novoj godini želim više čitati knjige na svom materinjem jeziku), neke od tih književnica sam i upoznala, s nekima popila kavu, čitala sam klasike, i nisam se poželjela baciti s prozora, čitala sam popularne novitete zahvaljujući redakciji Ziher.hr koja me opskrbljivala knjigama i, iz nekog čudnog razloga, imala volju objavljivati moje tekstove. Čitala sam i puno knjiga koje su mi trebale pomoći da postanem bolja majka, i ne mogu reći da me nisu dovele do nekih spoznaja - jesu. Ali, da su mi utrostručile strpljenje i prepolovile decibele - nisu. Štoviše, početkom prosinca, svećenik mi je, nakon mojih dvadeset sekundi u ispovijedaonici rekao: "Opustite se, vidim da ste napeti, a i vi ste vrijedni opuštanja." True story, čak mi je dao i dopuštenje da tračam, ako me to opušta (nažalost, tračanje mi većinom diže kosu na glavi). Eto, to si želim u novoj godini - ne više pameti, niti hrabrosti, niti ludosti - želim si više opuštanja, jer ja to zaslužujem. 

Ukoliko ste propustili neku od mojih preporuka ove godine, evo random popisa pročitanog (link se nalazi unutar naslova):













































 







Bože, hvala ti za 2019. godinu!

Primjedbe

  1. Otišao mi nedovršeni komentar! Pročitah 7 od ovih, neke na tvoju preporuku, hvala, prijateljice koja najviše čitaš! :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. A joooj pa to je žalosno, ako ja najviše čitam :) Ali, nije bitno, kvaliteta je bitna, ne kvantiteta! ;)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca